ŽIVOT PIŠE DRAME

ISTINITA PRIČA Htjela sam da me netko pritisne uza zid i strastveno poljubi. No, nitko više ne voli dlakave žene.

Tako sam bila dlakava da je taj neprijatelj broj jedan (za druge je to celulit!) odredio cijeli moj život. Problem je evoluirao od metalnih britvica do mirisnog stola i umiljate kozmetičarke. I tako sam (kako bih pomogla svakoj obrasloj ženi!) otvorila kozmetički salon. A onda jednoga ljeta opet srela dečka iz osnovne koji me zadirkivao da sam dikobraz...

Da muškarcima nije lako, shvatila sam još u pubertetu. Svakodnevno stajanje pred ogledalom, nanošenje pjene na lice i brijanje. Onda porezotine, užas losiona, urastanje dlačica, prištevi. Kad se samo sjetim onih metalnih britvica, žileta u papirićima i Pitralona, dođe mi mučnina. Jer, dlake su i moj neprijatelj broj jedan.

Kad smo brat i ja rođeni, on pet minuta prije, mislim da je mama urlala ne samo od bolova, nego i od jada. Bili smo dlakavi kao medvjedi. Mrki medvjedi, da se razumijemo. Iako je to poprilično rijetko i krzno nam je ubrzo otpalo, priča nas je pratila tijekom cijelog odrastanja. Moj je brat na osnovi toga zaslužio nekakvo čudno poštovanje (“Takav je bio i stric Jozo, ponos i dika naše obitelji, rudlav gdje ne treba, ali što ćeš, viša sila” i slično). A mene su sažaljivo gledali, gladeći me tu i tamo po bujnoj kosi, vjerojatno se pitajući u što ću se pretvoriti kad narastem: u dikobraza ili glatkodlaku lasicu.

Moram priznati da dugo nisu dobili odgovor na to pitanje. Bila sam obična djevojčica, zaigrana i vesela, krastavih koljena i usta punih žvakaćih guma. U mom se djetinjstvu nije pričalo da je vrijeme novac i da život leti, nego da traje dovoljno dugo za jedne stvari, a dovoljno kratko za druge. Koje su bile koje, nisu mi htjeli reći, nadajući se da ću jednoga dana sama shvatiti.

I onda je počelo. S prvim plesnjacima, grudnjacima, najlonkama, vatom i ulošcima došle su i dlake. Bunt njih. Posvuda. U čudu sam promatrala kako se gotovo pošumljuje svaki dio moga tijela. U kući je zavladala šutnja. Bilo mi je neugodno povlačiti to pitanje, pa sam se povlačila u kupaonicu dok Jakov, moj brat, nije bio unutra. I njega su očito morila ista pitanja.

Nije to ništa strašno - jednu je večer počela moja majka.

- Što to? - upitala sam odmah pomislivši na dlake. Nije moguće da se vide kroz hlače.

- Vidim da te muči dlakavost - blago me pogledala.

- Ne muči me ništa - promrmljala sam.

- Zašto onda nosiš traperice cijelo ljeto?

- Svi ih nose!

- To je uobičajeno u pubertetu i ne trebaš se sramiti - dodala je. - No, brijanje jača korijen pa se malo strpi.

- Ne brijem se - prosvjedovala sam te zbrisala u sobu. Budući da su mi se sa zida smiješili članovi grupe Europe, Nena s 99 balona, Tom Cruise i ostala ekipa, zaspala sam slatkim snom. Tada još nisam sanjala kako bježim kroz šumu, kako me love u noći punog mjeseca i ispaljuju srebrne metke koji me nekim čudom zaobilaze. Zapravo, uvijek se probudim prije nego me uhvate.

****

Drugo ljeto nisam se mogla izvući s odjećom. Stradale su brojne britvice. Moglo bi se reći da sam utemeljila prvo groblje žileta na Balkanu. Kupanje, valjanje po pijesku i odbojku nisam namjeravala propustiti. Prijateljice su me tješile kada bih iznijela svoj maljavi problem, što dečkima u razredu nije promaklo. Začudo, šutke su se došaptavali, nitko me, osim jednog kretena, žgoljavog i ružnog Alena, nije zafrkavao. A te se godine pojavio on. Matko. Najljepši dečko na svijetu došao je u naš razred. Na moju sreću, i nesreću cijele škole, zaljubio se u mene. Bila sam presretna. Nije mi smetalo što se priča da voli još dvije, priznajem, ljepše od mene. Sjedio je sa mnom i često smo se dugo gledali pod satom, ne slušajući što učitelj priča. Još je jedna novost uvećala moje zadovoljstvo - vosak za depilaciju. Bilo je nekakvog adrenalina u povlačenju trake ispod koje ostaje glatka koža. Trebalo je odlučiti kada povući, pripremiti se na bol i otrpjeti. Nakon toga nijedna prepreka nije bila nepremostiva. Užas i zadovoljstvo naučili su me odvažnosti. A moju sreću ništa nije moglo poljuljati. Ili?

Jedne večeri dok smo u kvartu na klupama prepričavali strašne priče, legende i predaje (ja sam vodila s pričama o vukodlacima koji bi uvijek ispali neustrašivi borci za pravdu i poredak u svijetu), ugledali smo Matka kako za ruku drži najljepšu curu u školi i približava nam se. Šaputanje i tajac zamijenio je moj očaj. Bijes, preciznije. Bez imalo grižnje savjesti pozdravili su nas i prošli dalje. Cijelo je društvo bilo bez riječi. Tako bi i ostalo da idući dan u školi nisam čula kako se ta njegova guska čudom čudi što li je on radio sa mnom, brkatom babom. Prišla sam joj pod velikim odmorom, dok smo doručkovali u mliječnoj kuhinji, i prilijepila depilacijsku pljusku pred svima. Matko, poučen viđenim, zbrisao je s ostalih sati pod izgovorom da mu nije dobro. I ne bi mu bilo da me sreo. Guska je vrisnula, zavitlala kruh s masti u mom smjeru i promašila. Daljnji sukob prekinulo je zvono. I ljubavna priča tu završava. Počinju druge muke.

****

Kinderlada, čips, smoki, kokice, štapići, bomboni, sladoled, čokolada i sokovi. Desetak kilograma više u godinu dana i desetak prišteva na mjesec. Da mama nije uvela embargo na slatko, ne bih se pretvorila samo u brkatu babu, nego u jetijevu stariju seku. Ovako, mogla sam proći kao punija cura. Budući da smo se svi odijevali u odjeću koja je nalikovala šatorskim krilima, moje obline nisu pretjerano dolazile do izražaja. Brat mi je neuspješno pokušavao objasniti da su tjelovježba i zdrava prehrana važni za zdravlje (bio je žešći bilder u prvoj teretani u podrumu jedne zgrade). Uske majice i minice koje mi je navodio kao idealnu kombinaciju za pecanje frajera nisu dolazile u obzir. Zasad.

Zrnce radosti te jeseni bili su štrajkovi kojima je počela srednja škola. Nismo niti morali markirati jer bi svako malo netko od učitelja izostao s nastave. Matko je išao u istu školu, ali u drugi razred. Poslije one zgode izbjegavao me, a od moga brata bježao kao vampir od češnjaka. Moram priznati da mi je trebalo mnogo vremena da ga prebolim. Pravi razlog prekida nisam doznala, i to me poprilično mučilo. Stoga sam za sve okrivljavala gene koji su čuvali mrvice ne baš lijepe ženstvenosti. Bili su strašno gladni i željni slatkoga. Srećom, majčina je pozornost slabjela s vremenom, a ja sam uživala u carstvu čokolade i neizbježno rasla kao dizano tijesto. Uslijedio je jedan od onih uzaludnih razgovora s roditeljima.

Mama (s maramom i viklerima, ostavlja goblen na nekoliko minuta, prikriva srdžbu što se naočigled ne pridržavam pravila):

- Što je tebi, kćeri?

Ja (zagledana u TV):

- Kako to misliš?

Tata (preko tanjura i naočala, uvijek počinje sa “sine”, iako ima sina):

- Sine, imaš li kakvih problema u školi?

Ja (prešućujem jedinicu iz testa iz informatike):

- Nemam.

Mama (blaže, znatiželjno):

- S prijateljima? Nekom simpatijom?

Tata (mami, nezadovoljno):

- Kakva simpatija? Nema ona vremena za to.

Ja (prebacujem program, dakle ustajem i tipkam jer daljinski ne postoji):

- Što je vama danas?

Mama (zatečeno, uspravlja se):

- Nama? Jesmo li se mi udebljali desetak kilograma?!

Ja (prkosno):

- Osam!

Tišina. Izmjenjuju se pogledi.

Tata (detektivski, važno):

- Želiš li nam nešto poručiti svojim debljanjem?

Ja (u nevjerici, zgranuto):

- Vi... niste normalni.

Mama (ljutito bocka po platnu):

- Molim te, pripazi na rječnik.

Tata (skida naočale, širi ruke):

- I na ton! Da smo mi imali takve uvjete za učenje, gdje bi nam bio kraj? A vas dvoje… sramota! Jakov u onom ušljivom podrumu s kojekakvim bilmezima, još će buhe dovući u stan, a ti, sirotice moja, po slastičarnicama…

Ja (pitam se stojim li nasred sobe ili usred noćne more):

- Ali ne idem ja u slastičarnice…

Mama (hladno i odlučno):

- Nije važno. Važno je da prestaneš praviti čudo od sebe.

Ja (već kroz suze, stisnuta grla):

- Molim? Ja… čudo?

Tata (nervozno, bliži se Dnevnik):

- Ne odgovaraj majci i primi se knjige, a ne kolača. Jasno, sine? U sobu!

****

Priznajem, tih dana uši su mi bile pune suza. Što zbog glupih dlaka (pojavio se epilator koji smo posuđivale jedna drugoj), što zbog prišteva (stisneš jedan, dobiješ dva), toga da me nitko ne primjećuje (jedino kad nekome padne šećer pa zatreba slatkiš), bilo mi je dosta svega. Morala sam donijeti odluke za bolje sutra. Prva: trčanje rano ujutro. Druga: život bez večere. Treća: malo više učenja. Kako sam u svemu bila uporna, tako sam nakon nekoliko mjeseci uspjela skinuti pet kilograma i starce s vrata. Nakon godinu dana, na opće zaprepaštenje svih, izgledala sam kao bombon. Ne mekana karamela, nego slasni, lijevani bombončić. Čak sam nekoliko puta s bratom otišla u teretanu koja se preselila u veći i ljepši prostor. Da mi nije bilo dosadno brojiti svaki pokret, možda bih i zagrizla za takvo provođenje slobodnog vremena. Tulumi, odlasci u disko, kino, na izlete i ljetovanja s prijateljicama bili su bolji izbor.

****

Sve u svemu, krivulja sreće i indeks optimizma prije završetka srednje škole bili su na najvišoj razini u mojoj povijesti. Nismo izlazili samo ponedjeljkom i utorkom. Ne čudim se što su se poneki roditelji pitali hoćemo li uspjeti maturirati.

Naravno da jesmo. I to među najboljima. U međuvremenu, u cijeli taj vrtuljak priča, smijeha, boja i ludorija, na prepunu pozornicu života zakoračio je Leon. Otkud, kako, čiji je bio prijatelj, ne sjećam se više. Čim sam ga ugledala kako s konobarom filozofira za šankom (isprana crna majica, savršene traperice, čitaj: stražnjica, starke - može li izgledati drukčije dobar frajer, i danas se pitam - raščupana frizura, na granici izgladnjelosti, a svaka koščica vrijedna grickanja), znala sam da ću slomiti zube na njemu. Gadan, gadan igrač. Gori od svake urasle dlake. Tako bolan. Pobogu, kakav to mazohizam baca žene u ruke koje će im neizbježno iščupati srce? Ima li tko odgovor na to patetično pitanje?

- Svatko nekome ukrade srce - mudruje moj brat, do ušiju zaljubljen u dražesnu slatkicu iz prvog srednje (uvijek se ložio na mlađe, pedofil). - To je tako, sister.

- I što, da riskiram? - naginjem se s kreveta na kat.

- Naravno - njegov se smiješak čuje u tami. - Ne bude li slušao, moja će ga ekipa sastaviti sa zemljom.

To je brat i pol! U glavi već kujem plan za vikend. Prije toga, depilacija u kozmetičkom salonu. Mojoj sreći opet nema kraja! (Ako ništa drugo, kad je o dlakama riječ.) Evolucija! Od metalnih britvica do mirisnog stola i umiljate kozmetičarke. Što je sljedeće?

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 15:52