ISTINE I LAŽI REGISTRA BRANITELJA 98 vrbanjskih branitelja: 15 lažnih, 17 s lažiranim datumima i 15 izbrisanih

Regrut Zdenko Purić (1973.), iz sela Vrbanja pokraj Županje, pobjegao je iz kasarne “Robert Domani” u karlovačkom naselju Luščić 27. lipnja 1991. Sutradan, na starom gradu Dubovcu, postrojila se prva karlovačka postrojba Zbora Narodne garde, Prvi bataljun 110. brigade. Zdenko Purić priključio im se nekoliko sati poslije. Osamnaestogodišnjak nije htio kući, mami i tati. Mjesec i pol poslije Zdenko Purić stiže u selo Gornji Ponikvari, na sjeverozapadnom obodu Topuskog, gradića opkoljenog, do kojega je slobodan tek jedan puteljak preko Viduševca, koji četnici kontroliraju vatrom, i kad prolaziš, glava dolje i gas do daske. Iz tamića i fapova iskrcalo se stotinjak gardista pa se raspoređuju u tri kilometra dugačak obrambeni sustav što ga čine plitko iskopani rovovi i zakloni iza kuća. Dijelovi između punktova, uglavnom kukuruzišta, navodno su zapriječeni minama, ali to je nemoguće provjeriti.

Kod Paunove kuće

Zdenka Purića dopao je položaj kod Paunove kuće, sjenik. Radio Petrova gora javio je da su stigli dobro naoružani ustaški fanatici. Za dobrodošlicu, u roku od pola sata, zasuli su ih minama kalibra 82 i 120 milimetara. Jake ustaške snage u sjeniku čine, uz njega, još jedan regrut bez vojnog iskustva, medicinski tehničar i ćato. Svi skupa imaju osamdeset godina. Od naoružanja broje: lovački karabin (neispravan), PAP-ovku, rumunjski kalašnjikov i jedan “pravi”, kragujevački te nešto municije. Posjeduju, doduše, i tri komada tajnog oružja, kakvo četnici nikad nisu imalia a i nikad za njega nisu čuli. To su tri limenke Spritea i Fante, napunjene čavlima i vijcima i nadjevene amonalom, privrednim eksplozivom. Kroz trokutastu rupicu na vrhu uguran je još upaljač s fitiljom koji izviruje dva-tri centimetra iz kantice, kako iz koje. To su improvizirane ručne bombe. Koliko je Zdenku Puriću poznato, ni jedan se gardist nije usudio upotrijebiti to oružje. Zbilja nije ulijevalo povjerenje i bio si uvjeren da će ti ruknuti u ruci čim mu prineseš otvoreni plamen.

Sljedeća dva tjedna Zdenko Purić stoput je mogao izgubiti glavu. Sljedeće noći uslijedio je napad kojem su jedva odoljeli. Ispred njih je bila šuma, čiji je rub bio udaljen oko 120 metara, a perimetar koji su pokrivali iznosio je oko dvije stotine metara. Desno su bili kukuruzi, a i lijevo, u sredini livada. Te je večeri prvi put vidio neobičan prizor, koji se ponavljao svake sljedeće. S obronaka Petrove gore, s vrha s kojeg je danju blistao partizanski spomenik, iz smjera Prkosa i Vorkapić Sela spuštali su se četnici. Svoj su dolazak najavljivali desecima svjetala. Privezali bi baterijske svjetiljke na duge štapove pa si mogao pratiti njihovo napredovanje jedan sat ili dulje. Činilo se kao da se s brda spušta kakva bajkovita procesija. Mitraljezi zaregetaše, padaju trombloni, šište i zuje zrna. Deseci bljeskova odsjajuju njegove zjenice, kao kad glumca na crvenom tepihu dočekaju fotoreporteri. Zdenko Purić u rovu je s ćatom, koji ubrzo postaje beskoristan jer je njegov stari lovački karabin zaglavio nakon dva ispucana zrna. Obojica nisu znali da se niz livadu, prema šumi, desno od njih, spušta jaruga po kojoj su se četnici prišuljali na tridesetak metara i postavili mitraljez. Isti sad sipa zrna ravno na njih i kida jutu s vreća s pijeskom. Pijesak curi iz njih i svaki rafal je smrt. Ćato urla, to jest usmeno pruža otpor, a Zdenko Purić pušta kratke rafale, preko ruke, jer pomoliti glavu znači ostati bez nje. Obojica imaju dojam da ih je spopao roj pčela. Još samo nekoliko koraka, prići će im i ubaciti bombu.

Sljedeće noći već je lakše. Desno od njih poginula su dvojica gardista, Ivica Lucić i Damir Križanić, čiji su, mnogo istureniji punkt, četnici opkolili. Dečki su se borili dok su imali municije, a zatim su im prišli i izbliza ih izbušili. Tako je ćatu dopao kalašnjikov i vatrena im se moć u rovu, pod sjenikom, udvostručila. Doduše, preklopni kundak iskidalo je zrno (jer dečki su se borili do zadnjeg, nisu pokušali pobjeći), pa je pomalo plesao na ramenu dok si potezao obarač.

Minsko polje

Ispred rova razvukli su specijalno načinjeno ustaško minsko polje: opet kantice, pričvršćene o konope, ispunjene sitnarijom koja zazveči na najslabiji dodir. Točno su ustanovili odakle im prilaze i ovaj put su ih dočekali kako valja. Osveta je slatka, bolje rečeno slatkasta. Banda četnička nije kupila svoje mrtve iz kukuruzišta. Predvečer bi vjetrić donio specifičan miris ljudskog trupla u raspadanju, a sa sumrakom eto i glasova. Spustiše se čede, sa svojim baterijama, pa krene razgovor:

- Ujo, ‘oće l’ majka hladnog da te ljubi?

- A što ne pokupiste jazavca iz kukuruza, cijeli dan smrdi, ne možemo, brate, više.

- Ujo, jeba ti ja mater u usta, dolazim po tebe!

- Dođi, čedo, al’ pazi da ne zagnojiš kuruzu...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista