ISPOVIJEST POPULARNOG REPERA Edo Maajka o povratku u Zagreb, životu u Tel Avivu, kćerki...

Edo Maajka je momak posebnih talenata i sposobnosti. Gledao sam ga i slušao nekidan u studentskom klubu KSET u Zagrebu. Stotine mladića i djevojaka utrpalo se u taj mali prostor, slušali ga, pjevali s njim, uživali, plakali od sreće i od jada... Edo Maajka je reper, pjesnik i pobunjeni filozof. Nevjerojatan tip. Kad siđe s bučne pozornice, Edin Osmić - to mu je ime u legitimaciji - pretvori se u pristojnog, milog i mirnog čovjeka. Iznimno je bistar. Doš’o iz Bosne, radio i učio u Prvomajskoj, studirao u Tuzli pa u Zagrebu, htio postati kriminalist. Otac je obitelji, tata male Yasmin, suprug lijepe Izraelke Lilach. Već četiri godine živi u Tel Avivu. Povremeno skokne u Hrvatsku, napravi koncert, snimi novi CD.

Izgovara se Maaaajka? Vaše umjetničko ime...

- Da, onako... dugačko ‘a’. U Tuzli bila neka ekipa Brčaka, momci iz Brčkog. Imali su uzrečicu: ‘Maajka, đe s’ maajka, jesi’l’ dobar, maajka’? Sviđalo mi se to.

Tko vas je tako nazvao?

- Sam sebe sam tako nazvo. Kad sam studiro u Tuzli. U Zagrebu sam završio Prvomajsku školu pa htio upisat strojarstvo... ali nisam mogo jer bi moro plaćat puno para, u Zagrebu. Tada sam bio ‘stranac’... iz Bosne. Ošo u Tuzlu studirat.

Sad niste više stranac?

- Nisam.

Majka je uzvišeno biće.

- Ima tu i nešto podsvjesno, znaš. Ja imam taj neki ‘polubolesni majčinski stav’. Volim se brinut o drugim ljudima. Znaš... ono... Kad sam počinjao glazbenu karijeru, htio sam neko ime koje me predstavlja, autentično. Bila su dva izbora: ili neko američko kao ‘Edo-O’ ili ‘Fat G’, ali ne možeš se vezat uz to. Nikako. Druga ideja je bila da se zovem ‘MC Edin Osmić’. Otpalo i to. Onda sam odlučio: ‘Edo Maajka’, kao neki moj alter ego. To mi je dobar kanal za ispucavanje. I, osto ja Edo Maajka. Sjećam se, snimio sam moj prvi spot u Bosni. Predstavljao me Hamed Bangoura u ‘Hit Depou’. To je, tada, za mene bio pojam TV emisije, nisu puštali škart. Najavi me Hamed i veli: ‘Evo, ovaj tip Edo Maajka, kakvo je to ime...’. Ja se sav sjebo, popljuvo me čovjek već u prvoj javnoj prezentaciji... Završi spot i Hamed bi oduševljen, Danijela isto... Viču oni - kakav lik taj Maajka! Tako je sve počelo.

U Hrvatsku ste došli 1992., imali ste 13 godina...

- Prvo malo u Zagreb, pa u Privlaku kraj Zadra. Tamo imamo familiju. U Brčkom je počeo rat. Arkanovci su ulijetali u glavni dio grada idući prema našem kvartu. Otišli smo otac, mama, sestra i ja. Buraz - imao je tada 20 godina, ostao je sa svojim vršnjacima braniti grad. To je bilo ono vrijeme: tko nije bio u ratu, šupak je. Dugo nismo čuli ništa o bratu. Otac ga je već oplako. Fala Bogu, preživio je. Bilo je strašno. U Zagreb sam se vratio ujesen 1993., na početak školske godine. U Zagrebu mi se sve otvorilo: meni je Zagreb bio New York, Manhattan...

Odrasli ste u Zagrebu.

- Jesam. Sva prva iskustva su mi iz Zagreba. Piće, glazba, prva ljubav, grafiti... Bio sam ‘purger na neodređeno vrijeme’. Pokupio sam i purgerski naglasak, žešći nego što ga sada imam. Bosanski naglasak mi se opet pojavio kad sam nakon srednje škole otišo u Tuzlu, studirat.

Kriminalistiku ste počeli studirati?

- Kriminalistiku sam upiso u Bosni, u Tuzli. To je bilo jedino racionalno rješenje kad sam konto da ću ostat u Bosni. Otac, inženjer strojarstva, guro me na strojarstvo, ali mi se nije sviđalo. Na kraju, upiso ja i kriminalistiku i strojarstvo. Ali, kriminalistika je bila malo teža. Upisalo se oko 80 posto ljudi - preko veze. Shvatio sam da korupcija kreće iz ranih dana razvoja čovjeka... Uz to, svađao sam se s profesorima. Bio sam željan rasprava. Ima u sebi taj neki ‘pristup kontre’. To zna biti nezdravo. To je Željko Malnar izmislio... kontriranje... kao umjetnost komunikacije. Kad je došo kod Malnara, ljevičar Željko se ponašao kao desničar, kad je došo desničar Željko je bio ljevičar. Fantastično. Željko je bio čovjek. Čovjek. Postali smo prijatelji.

‘Slušaj mater’ je vaš prvi album i veliki hit.

- Nemate pojma koji je to bio šok, za mene. Sva moja tjeskoba, svi napadi panike i hipohondrije izašli su van. Sjedim tu na klupici na Zrinjevcu s pankerima, reperima... žicamo neke kune. Tada sam izdao sam prvu ploču. Teme su o Bosni, pune žuči. Vezane za rat... Tko će to slušati? Mislim ja. Napustio sam fakultet u Bosni i vratio se u Zagreb, završavao prekvalifikaciju u - kuhara. Kuhare svi traže, konto sam ja... Miro Vidović mi je masterirao taj CD. I kaže mi on: ‘Slušaj Bosanac, šta ti želiš’? Ja velim: ‘Volio bi otvorit neku kuhinju... Ako bi tebi trebalo, tu uz tvoj studio’? On mi kaže: ‘Mali, ti neš imat vremena za kuhanje... Ovo će ljudi slušat. Imat ćeš intervjue. Bit ćeš zvijezda.’ A ja nisam ni očekivao ni volio tu odgovornost, tu pažnju medija. Bilo me strah. Mislio sam da ja to ne zaslužujem...

Zašto ne?

- Znaš, ja dolazim iz mentaliteta u kojem uspjeh i novac - nisu dobra stvar. U to vrijeme tkogod je im’o novac bio je šupak, loša osoba, ubojica, vojni profiter... To je, naravno, loš stav. S takvim stavom neš nikad privuć ni novac ni zadovoljstvo u životu. Vidi, za moj tada najveći vrhunac - koncert u Domu sportova - ja sam od mobilnog operatera za reklamu dobio 20 tisuća eura. To mi je bio veliki problem. Ja sam te pare velikom brzinom podijelio ljudima, potrošio i na gluposti. Osjećao sam grižnju savjesti. Zašto sam ja to dobio? Ozbiljno ti kažem. Gdje smo ono stali?

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista