ISPOVIJEST NJEŽNOG HRVATA ‘Imao sam ženu, ali sam sreću našao tek kad sam se oženio za svog zapovjednika u vojsci!’

Regrut Mario Falak, Hrvat podrijetlom iz Bosne koji je za svoju zemlju odabrao Austriju i kao karijeru služenje njezinoj vojsci, te kišne večeri početkom 2004. godine iz vojarne je ispraćao sestričnu koja mu je došla u posjet. Pusa u jedan obraz, pusa u drugi, još jedan kratki pozdrav i oproštaj. Nekoliko metara dalje promatra ih dočasnik Charles Eismayer, Falakov instruktor. Mrzi ga, nikada to nije skrivao. Vrhunski je vojnik taj Falak, to mu Charles ne poriče, ali ima problem s autoritetom, radije će sto puta reći “ne” i prihvatiti kaznu prije nego što će zašutjeti. Ali...

“A ja? Zar ja neću dobiti pusu?”, izletjele su te riječi iz Charlesovih usta, prije nego što je shvatio što je zapravo rekao.

Što sad? Da sve okrene na šalu? Da se opet izdere na Falaka, da ga napadne u svrhu obrane, da ga uvjeri da je pogrešno čuo? No, dok je Charlesov mozak fercerao u supersoničnoj brzini, pokazalo se da razloga za brigu nema. Falak, naime, nije ustuknuo ni za milimetar. Slegnuo je jednostavno ramenima, rekao “natürlich, Herr Vizeleutnant”, i utisnuo cjelov u obraz svog nadređenog.

U borbi - s predrasudama

Dvanaest je godina prošlo od tog dana. Njihov svijet u međuvremenu se okrenuo naglavačke, i to nekoliko puta iznova. Taj nevini - premda krajnje neobičan - poljubac između dva profesionalna vojnika bio je epicentar iz kojeg se raširilo više događaja nego što ih stane u roman ruskog klasika. Vrhunac svega dogodio se 31. siječnja ove godine, kada su pod špalirom oficirskih sablji, u bijelim paradnim uniformama austrijske kopnene vojske do pupaka nakićenima ordenjem, izašli iz matičarskog ureda kao muž i muž. Ili, ako ćemo biti do kraja točni, kao partneri, jer je to najviši stupanj koji zasad za istospolne parove dozvoljava austrijsko zakonodavstvo. Proživjeli su u međuvremenu godine i godine dvostrukih života, borbi s predrasudama i nerazumijevanjem, doživjeli su smrt, mržnju, bolest. Konstantna je bila jedino njihova ljubav, i kako to obično biva, svaki udarac zbližio ih je još više.

Danas je dobar dan. Sunčana je subota, na nebu nema ni daška oblaka. Sjedimo s Charlesom i Marijem u njihovu vrtu, u mađarskome mjestu Vámoscsalád, selu od 300-tinjak duša oko 100 kilometara jugoistočno od Beča, gdje grade svoje malo carstvo već skoro cijelo desetljeće. Ova regija i inače je omiljeno vikendaško odredište Austrijanaca, još iz doba prije pada Željezne zavjese. Blizu je granice, nije daleko ni Balaton, jeftino do beskraja. Falak i Eismayer, recimo, ovdje imaju ne jednu, nego dvije kuće, svoju i gostinjsku.

“Obitelj nam je brojna, dolaze prijatelji”, objašnjava Eismayer.

Četiri zastave

Ovdje su skoro svaki vikend. I rijetko se odmaraju, više-manje sve što vidimo u vrtu prošlo je kroz njihove četiri ruke. Mađarske okućnice pomalo su neobične, donekle nalik dvorištima slavonskih kućanstava. Usko i neviđeno izduljeno, dvorište ove kuće široko je 10-ak metara, ali se prostire barem 200 metara u daljinu. Sve je puno cvijeća, kaktusa, mostića, zidića. Cvijeće se sadi čak i u otpisanim vojnim šljemovima ofarbanima u vesele boje. Prema drugom kraju vrta, pokraj saune u kojoj se čiste od toksina skoro svaki dan, kroz zid na kojemu se vijore četiri zastave - austrijska, hrvatska, mađarska i europska - i iznad malenog bazena nadsvođenog kamenim mostom, pa naposljetku pokraj kućice za roštilj na vrhu koje se vole sunčati nagi, vodi popločana staza.

“Svaki kamen sami smo postavili”, ponosno ističu.

Dok s Falakom razmjenjujemo prve rečenice, Charles na stol iznosi vode, sokove, Red Bullove, sendviče, salate, majoneze, umake, kave. Nema govora da se nešto odbije. Posebno je ponosan na svoj specijalitet - maslinovo ulje s peršinom i češnjakom, čime premazuju sve živo.

“Vidio je to jednom u Hrvatskoj, na moru, i uvjeren je da je to neki hrvatski specijalitet. Ja, iskreno, to nigdje u Hrvatskoj nisam vidio”, ispod glasa govori Mario, premda Charles slabo razumije hrvatski.

Iako kao vojnici nisu osobito vični produciranju po medijima, prilično su uspješno pregrmili ova posljednja dva mjeseca, otkako je priča o njihovom vjenčanju procurila u javnost. Točnije, nije procurila, nego je namjerno puštena, jer je sam vrh austrijske vojske odlučio da će sami izdati priopćenje, radije nego da ikome daju mogućnost konstruiranja vlastitih narativa. Strategija je uspjela. Osim iznenadnog javnog profila, kažu da im se nije mnogo toga promijenilo u životu.

“Kao i u svakom braku, kao i kod heteroseksualnih parova, između nas dvojice, nije se promijenilo ama baš ništa. Doduše, živimo nešto slobodnije nego prije, više se ne moramo toliko susprezati kada u javnosti želimo pokazati neki znak pažnje jedan prema drugome. Slobodno mu mogu reći ‘schatzi’ ili nešto slično, sada smo i pred zakonom par. I u vojsci, na našem poslu, mnogo je lakše jer više ne moramo voditi dvostruki život. Vojska je prema nama bila ekstremno korektna. Barem izravno, pred nama. Ako se nešto događa nama iza leđa, to ne možemo znati. Postoji i dodatna komponenta; u ministarstvu postoji jedna komisija koja se brine o tome da se korektno odnosi prema manjinama, seksualnim, religijskim... Mnogo je ljepše”, objašnjava Charles Eismayer.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg