Kada je predsjednik sudskog vijeća Županijskog suda u Zadru Boris Babić objavio da je Dražen Slavica oslobođen optužbi za tragediju na Kornatima u kojoj je poginulo 12 vatrogasaca, bivši zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Šibensko-kninske županije nije se ni pomaknuo, niti mu se na licu mogla uočiti bilo kakva emocija. Nije bilo ni veselja ni olakšanja: Slavica je stajao kao ukopan, isprazno gledajući ispred sebe kao da ga se ta odluka, koja mu treba iz temelja promijeniti život, ne tiče. I tako je bilo sve vrijeme čitanja obrazloženja presude koja je značila potpunu zakonsku, ljudsku i moralnu rehabilitaciju Slavice. Na pitanje kako je uspio ostati tako miran, kako je u takvim trenucima mogao kontrolirati emocije, Slavica je slegnuo ramenima i šireći ruke objasnio:
- Jednostavno, ništa nisam razumio od onoga što je govorio sudac. Samo sam u jednom trenutku čuo kako je pročitao da sam oslobođen. I kao da sam tog trenutka odjednom umro. Iznutra sam osjetio bol, olakšanje, tugu, sve se u meni izmiješalo. Jedva sam se održao na nogama, nemam pojma kako, da me bilo pitati gdje sam, teško da bih znao odgovoriti, skoro je bilo i suza… I onda novi šok: kroz maglu sam čuo kako sudac citira optužnicu, uhvatila me panika, zar sam krivo razumio da sam oslobođen? Na sreću, ubrzo sam shvatio da je sudac čitao obrazloženje odluke, pa sam odahnuo i jedva dočekao da izađem van i uhvatim malo zraka. Bio sam prepun emocija, jedino sretan nisam bio: nisam imao zašto, nisam imao što slaviti, pa 12 mojih prijatelja stradalo je tamo, ostavilo je život na onom kamenjaru, samo zato što su časno i pošteno radili svoj posao…
Bez emocija
Razgovarali smo sa Slavicom u kafiću na vrhu super modernog shopping centra Dall Mare u Šibeniku jer, kako je objasnio, tu prije podne nema puno ljudi pa je siguran da nas nitko neće uznemiravati. Kao i za čitanje presude tako je i za dugog razgovora nastojao ostaviti dojam čovjeka koji ne pokazuje emocije, posebice slabost ili malodušnost, koji se zna i može kontrolirati i u najtežim situacijama. To je zbog uvjerenja, objasnio je, da nije kriv i ta ga misao nikada nije napuštala. Nikada, kaže, nije imao noćne more, nije ga progonila grižnja savjesti jer je sve radio po pravilima službe. Zahvaljuje odvjetniku Čedi Prodanoviću koji ga je od prvog dana hrabrio i uvjeravao da neće biti osuđen. Bio mu je, kaže, najveća psihološka pomoć, pozitivno je djelovao na njega, držao ga je na vrhunskom nivou, poučio ga kako da se nosi s nesrećom, što mu je pomoglo da ni u najtežim trenucima ne izgubi nadu i snagu za borbu. Slavica također zahvaljuje psihijatru kod kojega je odlazio na seanse gotovo godinu dana. Bez okolišanja priznao je da je, kada su ga pritvorili, iskoristio svoje pravo na tretman kod psihijatra, da mu je to jako pomoglo dok je bio u pritvoru, ali i kasnije, te priznaje da ne zna kako bi bez pomoći psihijatra izdržao te teške dane. Bilo je, otkriva, trenutaka malodušnosti, bilo je uspona i padova, zatvarao se povremeno u sebe, ali - dodaje odmah - ne puno. Ipak, Slavica je prvi put za razgovora otkrio kako je ispod te tvrde i čvrste vanjštine duboko u sebi uspio zakopati sve osjećaje, sumnje, strahove, osjetljivost i ranjivost… Sve je to međutim izbilo kada je progovorio o obitelji, supruzi Ivoni i dvoje djece.
- Kada sam nakon oslobađajuće presude došao kući, prvo je bilo da sjednem s djecom, da im pogledam u oči i da im napokon objasnim zašto je tata svako toliko bio na televiziji i zašto je tako često putovao u Zadar. Do tog trenutka izbjegavao sam takav razgovor. Djeca su me znala pitati što se događa, pratili su televiziju, internet, vidjeli su i osjećali da se nešto zbiva, ali svaki put supruga i ja skretali smo temu, izbjegavali smo razgovarati o tomu. Naprosto ne znate što bi rekli, bilo je strašno teško: nisam htio djeci objašnjavati da nisam kriv, a da me onda osude na zatvor. Što ću im tada reći, zar ću kazati da su ljudi pogriješili, da su oni krivi ili zli, djeca su neiskvarena, teško je ući u njihove glavice, nisam znao kako ću im sve to objasniti. Sreća je da su škole koje su pohađala moja djeca odlično, vrhunski odradile posao, nikad nisu imali nikakvih problema…
Policija ispred kuće
Slavica nerado govori o tome kako su ga uhitili baš na dan kada mu je dijete krenulo u prvi razred osnovne škole. Policajci su ga dočekali ispred kuće, i premda su mu dan ranije prijatelji najavili da bi se to moglo dogoditi, bio je šokiran, bio mu je to jedan, uz tragediju na Kornatima, od najtežih trenutaka u životu. Slično mu je bilo kada su ga prvi dan suđenja pitali da se izjasni osjeća li se krivim. To je bilo strašno, podsjeća se Slavica, srce mu je htjelo iskočiti. Ne želi govoriti o tome kako mu se nekako u to vrijeme i dijete teško, vrlo teško razboljelo, što je bio dodatni udarac za cijelu obitelj. Bježi od podsjećanja na vrijeme kada je razriješen funkcije, kada je godinu dana bio na bolovanju, kada nije mogao dobiti kredit pa se živjelo od danas do sutra, jedva sastavljalo kraj s krajem… Doduše postavili su ga na slobodno mjesto preventivca, čovjeka koji je nadzire objekte, pravi planove, zahvalan je zbog toga, da je materijalno barem djelomično bio zaštićen. Unatoč tome što je 99 posto bio uvjeren da će biti oslobođen, Slavica nije dopustio supruzi da dođe na proglašenje presude.
Neću bježati
- Nikoga od mojih najbližih, pa čak ni suprugu, koja mi je bila najveća potpora, nisam htio opterećivati svojim brigama, sumnjama, strahovima. To je bilo samo moje, štedio sam ih, nisam s njima dijelio nepravde i napade koje sam doživljavao na sudu. Svatko je od njih to proživljavao na svoj način, sigurno je to na njima ostavilo tragove. Tko može ući drugome u glavu, teško. Tješi me da nikad nismo doživjeli neki napad ili prijetnje, premda se o tomu govorilo. Jednom smo razgovarali o tome treba li, barem privremeno, otići iz Šibenika. No, zaključili smo da nemamo razloga bježati, premda sam se vjerojatno, podsvjesno, u to vrijeme ipak bojao za sigurnost supruge i djece. Ali, sve sam te strahove potisnuo duboko u sebe, pa se danas ni ne sjećam kako je zapravo bilo teško. Ivona je bila iznimno hrabra, podržavala me, najvažnije je da smo preživjeli. Sve vrijeme sam se trudio da ostanem čiste glave, da mislim i na druge stvari, a kao roditelj svojoj sam djeci, nakon što se supruga zaposlila, postao tata i mama.
Slavica je na razgovor došao odjeven u ljetnu verziju službene odore: plavoj majici s kratkim rukavima, plavim platnenim hlačama i cipelama za intervencije nalik na tenisice. Kratko je podšišan i uredno obrijan, crnu kosu počele su mu šarati prve sijede lasi, nosi brkove stare dva, tri dana. Nabijeno tijelo i snažne ruke odaju da se bavi poslom koji zahtijeva fizičku aktivnost i kondiciju. Budući je pune dvije i pol godine, koliko je trajalo suđenje u Zadru, dolazio na rasprave samo u dvije košulje, istim hlačama i cipelama, zanimalo nas je li to zbog praznovjerja …
Razgovor s djecom
- Nakon što sam razgovarao s djecom, obavio sam i drugi važan zadatak: stavio sam te dvije košulje, hlače i tenisice u plastičnu vrećicu i bacio ih u kontejner. Odbacio sam prašinu koju sam pokupio, ipak sam vjernik, zle uroke želio sam maknuti što dalje od sebe. Još moram baciti košulju u kojoj sam otišao u pritvor pa ću se osloboditi svega i ta ružna epizoda zauvijek će ostati iza mene.
I dok je svima sve oprostio, Slavica ne zaboravlja kako su, tvrdi, mediji bili maksimalno nepravedni prema njemu. Ne može razumjeti zašto se odmah nakon tragedije povela neviđena hajka protiv njega, zašto nitko nije htio čuti njegovu verziju događaja, zašto su prostor dobivali samo oni koji su ga optuživali. Puno je ružnih stvari koje su pisali ili izgovorili o njemu zaboravio, ali obitelj je skupila sve članke, valjda je sto kilograma papira, zapakirao ih je i samo je pitanje vremena kada će ih uništiti. Na primjedbu da su mediji samo prenosili što su ljudi govorili, Slavica odmahuje rukom:
Prvih šest dana
- Prvih šest dana poslije tragedije bio sam u istražnom povjerenstvu u kojemu su bili predstavnici MUP-a, MORH-a, ali postupno se stvarala klima u kojoj sam ja postajao kriv za sve. Tih dana radio sam dan i noć, nisam stigao gledati televiziju i čitati novine, dolazio sam kući odspavati nekoliko sati i presvući se, ali osjetio sam da se raspoloženje mijenja, da se krivnja svaljuje na mene i vatrogasce… Tražile su se samo izjave obitelji stradalih, a kakav su odgovor mogli očekivati od ljudi koji su izgubili djecu, supruge, braću. Pa naravno da su bili ogorčeni. I u tomu ih potpuno razumijem, shvaćam zašto im je bio potreban krivac. Njima zaista ništa ne zamjeram, jer ne znam kako bih se ponio u takvim trenucima, kako bih reagirao… Kada bih znao, možda bih mogao nekoga osuđivati, ali zaista ne znam kako bih se nosio s takvom boli i nesrećom…
Slavica govori o svemu s puno samopouzdanja, ništa nije izgubio na sigurnosti, dok izgovara riječi temperamentno gestikulira rukama, pomaže si pritom mimikom lica, kao uostalom i većina Dalamatinaca. Iz njega ne progovara mržnja niti s ljutnjom spominje ljude koji su svjedočili protiv njega, neke njihove nespretne izjave, smatra, isprovocirao je javni tužitelj koji ih je bezveznim pitanjima i optužbama stjerao uz zid, pa se nisu snašli, nisu bili ni svjesni što su sve rekli… No, shvatio je kako je bolje na američkom sudu gdje svjedok mora gledati u oči čovjeka o kojemu govori, dok je u nas svjedok okrenut leđima, ne vide mu se oči, pa mu, zaključuje Slavica, valjda lakše lagati. Čudi se tužitelju koji ga je u završnoj riječi predstavio gotovo kao monstruma, kao bahatog i neodgovornog čovjeka koji je svojim ponašanjem uzrokovao toliko patnji i stradanja.
- Nikada neću dobiti odgovor zašto me se željelo uništiti. Tužitelj je toliko ružno govorio o meni da me u jednom trenutku čak uspio poljuljati, zamalo sam reagirao… No, moj ga je odvjetnik satra, pa sam ostao smiren, premda se nisam dobro osjećao. Ali još dok je govorio, rekao sam sam sebi: pa nisam ja ta osoba o kojoj on priča, to je netko drugi. Bile su to toliko apsurdne optužbe tako da sam bio siguran da suci sigurno neće povjerovati u ono što je govorio, da će odluku donijeti na temelju dokaza. Mi nikada nismo išli taktikom moja riječ protiv njihove, ne, mi smo samo iznosili materijalne dokaze, pamtio sam sve iskaze i detalje, sve sam imao u glavi, pratio sva svjedočenja… Uostalom, da smo bili uvjereni da ću biti oslobođen najbolje govori to što Čedo i ja nikad nismo ni pomislili da ne dođem na proglašenje presude, o tomu moj odvjetnik nije želio ni razgovarati.
Prijatelji su ispričali kako je Slavica prije objave presude susreo pravosudne policajce, pa ih je, onako usput, upitao jesu li spremili ćeliju za njega. Po njihovoj reakciji, a mahnuli su rukom i pitali zašto govori takve gluposti, moglo se naslutiti da će presuda biti oslobađajuća.
Dražen Slavica rodio se u Šibeniku prije 46 godina, tu je proveo cijeli život. Kao i svaki dječak sanjao je da postane vatrogasac i ta mu se želja ispunila 1985. kada se kao 19-godišnjak počeo baviti vatrogastvom. Bio je jedan od osnivača Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a 1992., postao je profesionalni vatrogasac. Školovao se u Vatrogasnoj školi u Zagrebu te završio Visoku školu za sigurnost, smjer zaštita od požara. Prošao je sve: bio je obični vatrogasac, vatrogasni tehničar, vatrogasac tehničar-specijalist, zapovjednik jedinice, pa smjene, a 2000. postao je županijski zapovjednik. Sudjelovao je u oko 3000 raznih intervencija: gasio je požare na otvorenom, u kućama, stanovima, industrijskim objektima, robnim kućama, imao je tehničke intervencije nakon prometnih nesreća. Na pitanje je li mu posao bio onakav kakav je zamišljao kao dijete i koliko je to zapravo opasno zanimanje, Slavica odgovara:
Posao vatrogasca
- Poseban je osjećaj spašavati ljude, pomagati im, bez velike ljubavi to ne bi išlo. Kada zazvoni uzbuna ni o čemu ne razmišljaš, ideš na intervenciju koncentriran na ono što treba učiniti. Znate, svaka je intervencija opasna na svoj način. Imate banalnu stvar, požar kontejnera za smeće. Kako su ljudi nakon rata bacali bombe u kontejner, jedan čovjek koji je sakupljao boce, zapeo je za bombu i poginuo. Ugasili smo milijun požara u kontejnerima, ali nikada nismo razmišljali da bi mogli stradati. Što se događa u glavama vatrogasaca najbolje pokazuje prometna nesreća u kojoj su dvije osobe poginule, a dvije teško ozlijeđene. Bio sam tada smjenski vatrogasac, s kolegom sam najprije izvukao iz auta teško ozlijeđenog muškarca, stavili smo ga na nosila i krenuli po ženu koja je poginula.
Trideset sekundi
Tada me pozvao zapovjednik i upitao je li moj kolega vidio da su mu stradali stric i strina. Toliko smo bili koncentrirani i isključeni da ih nije prepoznao, tek kada smo mu rekli, shvatio je o komu je riječ. Inače, opasnost se krije u svakoj intervenciji. Nikada ne znate što vas čeka, požari su potpuno nepredvidivi, niti jedan požar nije isti, svaka je intervencija improvizacija na licu mjesta. Primjerice, šumski požari zavise o strujanju zraka i brzini vjetra, raslinju… Sve to morate procijeniti u 30 sekundi i donijeti odluku. Vodio sam intervenciju na Lozovcu prema Skradinu, tuklo je organsko jugo, pa smo na platou branili kuću po kuću. Ispred nas je bio kanjon Krke širok 700 metara, ali to nije bio problem za šišarke koje su od temperature eksplodirale kao bomba i poput projektila prenijele požar na drugu stranu. Problem je što se vatru ne može zaustaviti ako ne staneš ispred nje.
Slavica je bio najviše opušten i u svom elementu dok je pričao o svom poslu. U detalje je objašnjavao zašto požar u zatvorenom prostoru krije tolike opasnosti, kako se nikada ne zna što će biti sa strujom, plinom, ima li unutra zapaljivih sredstava. Prisjećao se požara u ratu, kada su gorjeli spremnici robnih zaliha, benzinske pumpe, kada su po kućama eksplodirale bombe… No, na to se nitko nije osvrtao: kada bi se na to računalo, tko zna tko bi išao na intervenciju. Uvijek je ponavljao: ako ne možeš to raditi, uzmi radnu knjižicu i idi kući. Dugo je objašnjavao kako je posebno teško ljeti kada se dnevno ima i po nekoliko intervencija, kada na teren mora izaći i po 150 vatrogasaca. Glavni zapovjednik tada snosi golemu odgovornost jer nema vremena za razmišljanje, odluke mora donijeti u roku od 30 sekundi, na temelju informacija koje je prikupio od zapovjednika na terenu, a oni su, zna se, uvjereni da je baš njihov problem najveći, počnu kukati čim izađu iz doma, žale se da baš njima treba najveća pomoć u ljudima i opremi. I tada se, zaključuje Slavica, igra rulet. Najlakše je, kaže, gasiti požar s deset ljudi i par vozila jer se sve ima pod kontrolom. Može se samo zamisliti koliki je bio pritisak na Slavicu kada je u intervencijama sudjelovalo i po 700 ljudi. Tako smo, htjeli ili ne, ponovno vratili na tragediju na Kornatima. Slavica je objasnio kako nitko, ni u svijetu, jer ih je zabilježeno svega nekoliko, nije imao iskustva s takvim požarima.
Zbog toga još nije odgovoreno je li to bio eruptivni požar ili požar plinske nehomogene smjese, što je u biti vrlo slično, ima puno dodirnih točaka. Uzrok požara nije uzrok nesreće, premda se ne zna kako je došlo do požara, je li podmetnut, je li se slučajno dogodio… Nikada nije napravljena kompletna istraga jer je bila usmjerena samo protiv Slavice, premda su u intervenciji sudjelovali MORH, MUP, GSS, zdravstvo. Od prvog trenutka otvorila su se brojna pitanja. Primjerice, zašto se išlo gasiti travu i tamo gdje nije bilo kuća. No da se nije išlo na intervenciju ljudi bi odmah počeli optuživati vatrogasce da su se zabavljali, da im se nije radilo, izbio bi skandal. A Slavičini ljudi morali su poštivati zakone koji kažu da je gašenje požara u nacionalnim parkovima prioritet. Trebala je to biti rutinska operacija, ali je prerasla u neviđenu katastrofu i sudski proces koji je trajao šest godina. Stoga ne čudi kada Slavica kaže da je nesreća puno toga promijenila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....