Za SDP više nema dobrih rješenja. Ima samo manje loših. Bez obzira kako će se odnosi u stranci rasplesti nakon što je otpisani ministar Slavko Linić ostvario svoju namjeru da će javnosti provaliti mračne tajne o funkcioniranju premijera Zorana Milanovića.
Nitko iz tog rata u SDP-u više ne može izaći neranjen, nehavariran. Atmosfera podsjeća na HDZ potkraj devedesetih: dok je nekad moćni Franjo Tuđman išao svom životnom kraju, njegova se stranka slamala pod pritiskom nesmiljenih unutarnjih sukoba, pri čemu su institucije države, uključujući i politički podjarmljene tajne službe, funkcionirale tek kao instrument unutarstranačkih obračuna. SDP danas pokazuje simptome raspadanja. Partijski drugovi međusobno se ponašaju kao zakleti neprijatelji.
Ali, recentni i budući uzavreli događaji u SDP-u više nisu stvar samo jedne stranke. Jako se tiču funkcioniranja Vlade i dobrog dijela arhitekture vlasti. Unatoč tome što buldožerski raspoloženi Linić svoje optužbe nije potkrijepio dokazima. Pred javnost nije izašao s dokumentima. Bio je preekstenzivan. Previše osoban. Osvetnički nabrijan. Ali implikacije njegova uzvratnog udarca premijeru Milanoviću svejedno su krajnje ozbiljne: Vlada ne funkcionira, premijer vlast koristi za osobne interese, a sigurnosni aparat zloupotrebljava, redao je nekadašnji ministar svoje optužbe.
Linićevi se navodi moraju provjeriti. Ne mogu se ignorirati. Čak i da nije riječ o insajderu. O čovjeku koji dolazi iz utrobe vlasti. Sada su na redu institucije pravne države. DORH. Sabor koji je dužan kontrolirati izvršnu vlast, odnosno rad Vlade. Predsjednik Ivo Josipović koji je reagirao munjevito, tražeći izvještaj SOA-e. Tako je Milanovićev plan da potpuno minorizira Linićevo mitraljiranje već propao. Premijer je napad namjeravao odšutjeti. Ponašati se kao da ga nije bilo. Svojim ga bagateliziranjem učiniti irelevantnim. U jučerašnjem intervjuu Jutarnjem listu izjavljuje da je slučaj Linić za njega definitivno završen. Od svojih je ljudi tražio da se svi tako imaju ponašati.
Ali, stav šefa države bio je drugačiji. Josipović je inzistirao da se teške optužbe moraju raščistiti i da se to mora uraditi na potpuno transparentan način. Premijer i Vlada ne mogu se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Vjerodostojnost mogu sačuvati tek ako se ubitačne kvalifikacije provjere i na ozbiljan način pokažu neutemeljenim. Navodno su u petak ujutro između dva brda vlasti radili vrući telefoni.
Nakon što je predsjednik Republike pokrenuo mehanizme koji mu stoje na raspolaganju, reagirao je i Sabor. Gdje su jake snage SDP-a prvo pokušale stvari pomesti pod tepih, a tek su naknadno prihvatile stavljanje izrečenih optužbi na dnevni red nadležnog parlamentarnog odbora. Pokušaj da se obračun Milanović - Linić tretira isključivo kao stvar SDP-a tako se nasukao. Evidentno je da se dramatični sukob crvenih velmoža prelijeva preko okvira stranke, pa je logično da se u dijelu koji se tiče države bistri i rješava u državnim institucijama. Što znači da rasplet neće ovisiti samo o odnosu snaga unutar SDP-a.
Država će raditi svoj posao, ali razvoj događaja u SDP-u svejedno je jako važan. Nakon što je Slavko Linić priredio javni sat anatomije Milanovićeve vlasti nameću se tri moguća scenarija raspleta.
Milanovićeva pobjeda kao SDP-ov odgođeni poraz
Prvo, moguće je da će Zoran Milanović ugušiti pobunu u SDP-u i iz aktualnih turbulencija izaći kao pobjednik. Da ga Linić, unatoč svemu, ne može ugroziti, još manje detronizirati. U korist takve opcije radi činjenica da šef stranke još uvijek u svojim rukama drži sve poluge vlasti. SDP-ov je statut, tvrde upućeni, previše predsjednički. Vodu na mlin takvog raspleta tjera i strašan konformizam u koji je stranka ogrezla. SDP je ispražnjen od političkih ideja - za ideale tu nitko ne gine - do vrha napunjen osobnim interesima. Borcima za funkciju i uhljebljenje. Jedne sada lovi egzistencijalna panika, jer im stranka osigurava posao i karijeru. Drugi su izloženi ucjeni da moraju biti kuš, inače će omogućiti povratak HDZ-a na vlast.
Na gušenje unutarnje pobune sluti i razmicanje kruga oko Slavka Linića. Koji jaše medijskom scenom poput osamljenog osvetnika. Nakon njegova istupa bedem se ljubavi nije učvrstio, nego se nekako rastače. U dijelu javnosti i dijelu stranke bivši se ministar ne doživljava kao nevina žrtva.
Baš poput premijera, on također ima svoje prijateljske krugove. Dio je SDP-ove stranačke umreženosti i interesne povezanosti, prakse koju sada sam napada. Njegova je ukorijenjenost u SDP moćna, ali ruku u vatru za njega tko bi stavio. Nije Linić poput Mirele Holy. Koja uživa status SDP-ove svetice i mučenice.
Moguće je da će Milanović nekako prebroditi neposredne izazove, suzbiti frakcijske borbe, pokrpati prilično raspadnutu stranku, ljeto će razvodniti krik i bijes pobune, opozicija u stranci uzet će odmor, Tonino Picula, kao najozbiljniji mogući izazivač, otići u Bruxelles… Ali, sve da i pobijedi, bit će to za Milanovića tek Pirova pobjeda. Kratkoročan uspjeh, dugoročno katastrofa. Bez promjene na kapetanskom mostu SDP-u na idućim parlamentarnim izborima ne gine još bolniji poraz.
Već sada, slijedom europskih izbora, cijela je Hrvatska poplavila, s dvije-tri crvene enklave. Može premijer rekonstruirati Vladu, ali za takva je preslagivanja prekasno. Maskirne kadrovske promjene nisu dovoljne. Više nisu dovoljne jer javnost svoj gnjev s ministara preusmjerava na premijera. Danas uglavnom svi znaju da nije problem u momčadi, sve su to nevažne figure, problem je u dirigentu. Milanović više nema vremena da postane uspješan premijer. Sve kad bi i znao kako to postići. Prošla baba s kolačima. Zato je njegova moguća pobjeda samo SDP-ov odgođeni poraz.
(...)