Hrvatsku je posljednjih mjeseci zapljusnuo snažan val radikalnog konzervativizma: vladajuća koalicija našla se na žestokom udaru ekstremne desnice, a neoustaški ispadi i šovinistički incidenti opet su postali dio svakodnevice. Referendum o braku, pozivi na progone i obračune s liberalima, komunjarama, manjinama, drugačijima, razbijanje dvojezičnih ploča, križarski rat crkvenog vrha protiv demokratski izabrane vlasti te javno iskazivanje simpatija za ustaški režim dijelom su posljedica dugotrajne ekonomske krize. Ali i izlaska na javnu scenu “Tuđmanovih beba”, generacije koja se školovala u sustavu koji je dijelom revidirao i falsificirao prošlost, koji nije dovoljno osuđivao mržnju i nesnošljivost i koji nije razotkrio pravu prirodu i karakter nacizma, fašizma i ustaške države.
Koliko je ta generacija zatrovana netrpeljivošću razotkrila je anketa GONG-a provedena među maturantima 2010. Gotovo 30 posto 18-godišnjaka izjasnilo se da NDH nije bila zločinačka tvorevina, dok 45 posto nije željelo odgovoriti na pitanje. Čak 40 posto je smatralo da bi etnički Hrvati trebali imati veća prava od pripadnika drugih naroda te da manjine ne trebaju imati pravo na vlastiti jezik. Polovica ispitanika podržala je tvrdnje kako je homoseksualnost bolest, a gotovo 75 posto zabranilo bi nastupe homoseksualaca u javnosti.
Krivci u sustavu
Ti zastrašujući podaci potvrđuju da obrazovni sustav, u kojemu više od 80 posto školaraca pohađa vjeronauk, nije mlade generacije dovoljno odgajao u duhu tolerancije i uvažavanja drugih i drugačijih. Kako su to prve generacije koja će živjeti lošije od svojih roditelja, logično je da će za svoje nesreće i frustracije, za kriminal i korupciju, za besposlenost, besperspektivnost i očajan životni standard krivca potražiti u sustavu u kojem žive, odnosno u demokraciji, građanskim pravima, demokratskim institucijama, EU. A HDZ u tomu procesu igra važnu ulogu: bez mašinerije te stranke ne bi bio izglasan diskriminirajući zakon o braku, ne bi se mogla organizirati blokada državnog vrha u Vukovaru, a kampanja za zabranu ćirilice bila bi u punom zamahu da Karamarko, pod pritiskom iz EU, nije morao odustati od zahtjeva za referendumom.
Istodobno, HDZ se ideološki i politički distancirao od modernog, europskog konzervativizma i demokršćanskih vrijednosti te se priklonio radikalnim desnim grupacijama koje, među ostalim, relativiziraju zločine ustaške države. Na taj način gurnuo je dio društva u opasan desni ekstremizam.
Takvo ponašanje HDZ-a nije novost: kada se Franjo Tuđman uspinjao na vlast po razvalinama socijalističkog sustava i ostacima bivše komunističke države ili kada je Ivo Sanader rušio koalicijsku vladu lijevog centra Ivice Račana, također su se koristili najratobornijim desničarskim skupinama. Tuđman je isticao da je sretan što mu žena nije Srpkinja i Židovka, a u govoru na vojnom učilištu pohvalio se kako je Srba ostalo manje od tri posto te da više nikada neće biti remetilački faktor u Hrvatskoj. No, Franjo Tuđman, a posebice Ivo Sanader, pa dolasku na vlast odrekli su se ekstremista i odbacili ustaštvo. Ne znamo, međutim, što bi u takvoj situaciji napravio Tomislav Karamarko. Bi li, poput svojih prethodnika, uspio uspostaviti kontrolu nad najtvrđim nacionalističkim i desničarskim skupinama?
Uspoređujući politički i ideološki svjetonazor aktualnog predsjednika HDZ-a s njegovim prethodnicima, Tonino Picula, bivši ministar vanjskih poslova u vladi Ivice Račan, nekadašnji član najužeg vodstva SDP-a, a danas zastupnik u EU parlamentu, istaknuo je kako Karamarko ne može moderirati tvrdu desnicu, za razliku od Tuđmana i Sanadera koji su njome upravljali i manipulirali.
Tuđmanova agenda
“Tuđmanova glavna agenda bila je uspostava suverene države, a kao komunistički general žrtvovao je demokraciju i ljudska prava kako bi jačao svoj autoritet. No, Tuđman je istodobno bio i državnik koji je, doduše, kada je bio osobno ugrožen, sastavio i Vladu nacionalnog jedinstva. Tuđman koji je bio ideološki eklektik, a kasnije priučeni katolik, naslanjao se na političku ostavštinu Starčevića, Radića, Tita i ljevice, ali je koketirao i s filoustaštvom. No, Tuđman je ekstremnu desnicu držao manje-više pod kontrolom. Nakon što je Ivo Sanader na izborima 2003. pobijedio koaliciju lijevog centra i on se, kao i Tuđman, našao u klinču s rigidnom desnicom. Kao uspješan manipulator, najprije ju je iskoristio da dođe na vlast, a onda je jednu desnicu okrenuo protiv druge, pa je uz pomoć Branimira Glavaša pobijedio Ivića Pašalića i eliminirao iz stranke njegovu brojnu političku sljedbu. A preostali dio tog društva kupio je sinekurama i proračunskom korupcijom. Dok je Tuđman bio politički eklektik, Sanader je bio bez ideološkog supstrata, bio je politički amorfan. Tomislav Karamarko ima puno izraženiji desni gen od Tuđmana i Sanadera, ali je zbog toga u paradoksalnoj situaciji. Obavljajući javne funkcije on je opsluživao isključivo lijeve ili liberalne političke opcije. Bio je šef kabineta Josipa Manolića, Franje Gregurića, Stipe Mesića kojemu je vodio i predizbornu kampanju, sjedio je u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a najzaslužniji je za uhićenje generala Ante Gotovine.
Iskreni desničar
Dakle, nikada nije sudjelovao u autentičnoj desnoj vlasti kakvu bi on danas htio uspostaviti. A kada se ima takva biografija nije se lako predstavljati kao iskreni desničar. I iz toga proizlazi veliki dio problema koji su se umnožili njegovim dolaskom na čelo HDZ-a. Karamarku, za razliku od Tuđmana i Sanadera koji su se kao snažne ličnosti znali nametnuti stranci, partnerima i cijelom društvu, to ne polazi za rukom: uvjerljivo je najnepopularniji političar u zemlji, što je doista neobično za šefa oporbe u zemlji u kojoj je kriza, a Vlada krajnje nepopularna. Stoga Karamarko više nije samo problem HDZ-a, nego i Hrvatske te desnog biračkog tijela i onih grupacija koje bi željele promjene, kojima ne odgovara Kukuriku koalicija. Desnica vapi za liderom koji bi je okupio i vodio, koji bi bio njezin frontmen i koji bi na europski, moderan i demokratski način artikulirao njezine interese. Karamarko, sasvim sigurno, nije lider tog formata. Od njega nitko, osim općih fraza, nije čuo nikakvu suvislu koncepciju izlaska iz krize, što bi mijenjao i što bi novog donio. Stoga Karamarku svatko tko osvane na desnoj strani predstavlja problem: od Ruže Tomašić i Željke Markić do Ante Gotovine i Kolinde Grabar Kitarović. Zna se, naime, da bi svi oni bolje predvodili desnicu od Karamarka. Kako Karamarko ne zna kapitalizirati to što Hrvatska više naginje desnici nego ljevici, HDZ, Crkva, dio biznisa, branitelja, morat će potražiti nekog drugog koji će znati artikulirati njihove interese. Tuđman nije razumio demokraciju, Sanader je njome manipulirao, a Karamarko ne zna što bi s demokracijom”, zaključio je Tonino Picula.
Više sugovornika Jutarnjeg lista, bivših i sadašnjih članova HDZ-a, od kojih su svi tražili da se ne otkriju njihova imena, slaže se kako je Karamarkova prošlost veliko opterećenje za njega osobno, ali i za HDZ. Pogotovo stoga što je Karamarko kao šef kabineta imao poseban odnos s Manolićem, Gregurićem i Mesićem. Njihova relacija, upozoravaju, nije bila samo poslovna, već je morala biti i osobna. Između njih je postojalo maksimalno povjerenje: Karamarko je bio upućen u sve, pa i najveće političke i osobne tajne svojih pretpostavljenih, morao je provoditi njihove odluke, pokrivati ih u delikatnim situacijama... Dakle, morao im je biti maksimalno lojalan i odan. I od toga, objašnjavaju, ne može ni danas pobjeći.
Nekadašnji član najužeg Tuđmanova tima u vladi i stranci tvrdi da se Karamarko uspio nametnuti stranci u trenutku kadrovske suše nakon što je HDZ potrošio većinu svojih jakih ljudi.
(...)