SINJSKI SLUČAJ KONCESIJE IZ PAKLA

'I CESTE I ZRAČNE LUKE MOGU SE... ODNIJETI. TOME NAS UČI DVADESETLJETNO ISKUSTVO TOLIKIH HRVATSKIH SREDINA' Piše Jurica Pavičić

Doista - sinjski bazen nitko nije "razmontirao i odnio". Ali - Sinj je faktički i teorijski ostao bez njega, tog bazena nema, on kao da je nestao u zraku, a njegova neizvjesna budućnost sada je u rukama banaka, vjerovnika, suda
Maslenica, 030212.Dionica autoceste A1 od cvora Maslenica do cvora Sveti Rok zatvorena je za sva vozila radi bure.Na fotografiji: HAC je postavio blokadu na cesti kod cvora Maslenica.Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
 Luka Gerlanc / CROPIX

Razdoblje srpanjskih vrućina i ljetnog zvizdana ono je vrijeme kada mi priobalni provincijalci možemo uživati u jednoj od rijetkih komparativnih prednosti života na Jadranu - a to je naravno more. Za nas “doli”, kupanje nije nešto što je rezervirano za godišnji odmor, nego - za mnoge, uključujući mene - svakodnevni obred kojim završava svaki, pa i radni dan.

Nakon posla, kad vrućine minu, stanovnici Pule, Rijeke, Splita stušte se tako i vreli ljetni dan završe na nekoj od tolikih hrvatskih gradskih plaža, od Gortana i Stoje do Pećina, Žurkova, Jadrije, Bačvica i Bena: plaža koje su nam, lijepe bile ili manje lijepe, u nasljedstvo ostavili naši preci i njihova komunalna svijest.

Kupanje u Sinju

Ljudi koji žive na kopnu - naravno - taj privilegij nemaju. Ali, kao što je socijalizam imao navadu ispravljati i razne druge društvene nejednakosti, tako je nastojao ispraviti i ovu tako bazičnu nepravdu - nepravdu zavičaja. Da bi pravo i privilegij kupanja jednako podario i kontinentalcima kao i primorcima, socijalizam je od istočnog Berlina, preko Budimpešte do Slavonije gradio gradske bazene ne bi li takvim “umjetnim morima” ispravio propust prirode. Mnogo je takvih bazena sagrađeno u ta doba, a jedan od njih bio je i bazen u gradu koji je tako mediteranski, tako blizu moru, a opet more nema - a to je Sinj.

Gradski bazen u Sinju otvoren je - bilježi službena web stranica grada - u srpnju godine 1953. Bazen je svečano otvorio tadašnji sinjski političar i Titov ministar ribarstva Vice Buljan, bivši partizan i sin bogate trgovačke dinastije koji je u isto vrijeme bio ministar dok mu je rođeni brat kao optant u Italiji bio bogati industrijalac. U službenim kronikama stoji da je Vice Buljan otvorio bazen, no sinjske urbane legende njemu pripisuju kudikamo znatniju ulogu. Prema sinjskoj legendi, utjecajni je Buljan radnicima koji su gradili tvornicu konca “Dalmatinka” naložio neka “zametnu” dio materijala i popodne nakon tri - u slobodnom vremenu - s tim cementom i armaturama Sinjenima naprave bazen koji nije bio planiran u petoljetki. Buljan i njegovi bauštelci tako su “pronevjerili društvena sredstva”, a plod te pronevjere bio je dragulj u kruni komunalnog standarda. Buljan je napravio nešto pomalo nalik onom što je jedan drugi ministar - Polančec - napravio u Đeletovcima, samo što je Polančec zbog stadiona dospio u prežun, a Buljan zbog bazena u pučku predaju.

Ljeto je opet došlo, opet su vrućine, a Sinj spada u one naše gradove koji - eto - imaju bazen. Međutim, u sinjskom bazenu ovog se ljeta nitko ne kupa, kao što se nije kupao ni prošlog, niti ijednog ljeta od 2007. naovamo. Taj je bazen, naime, zatvoren, a zatvoren je zato što je tvrtka koja je od 2004. koncesionar bazena dospjela u stečaj, pa su bazen preuzeli vjerovnici, uključujući građevinske izvođače i Hypo Alpe-Adria banku. A priča o tome kako su Sinjani ostali bez postojećeg bazena jedna je od onih tako tranzicijskih priča u kojima je izgledalo da 2 i 2 ne mogu biti nego 4, i da ništa ne može poći nakrivo. Osim što jest pošlo…

Osamdesetih godina sinjski je bazen, naime, doživio sudbinu društva koje ga je izgradilo: Sinj nije mogao više pratiti troškove, pa je bazen ugašen i propadao. Godine 2004., lokalne su se vlasti domislile ideji koja naizgled nije imala falinge. Kako grad nije imao novca za obnovu bazena, pronašao je koncesionara koji će bazen obnoviti i urediti, dobiti koncesiju na 20 godina, a po isteku koncesije objekte vratiti gradu. Da stvar bude ružičastija, suvlasnik koncesionarske tvrtke TIM bio je Milivoj Bebić, jedna od nekoliko najvećih legendi hrvatskog vaterpola. Sve je to krasno zamislila politička elita: izbjeći će troškove obnove i održavanja, dobit će novi obnovljeni bazen, uveseliti građane, dobiti izbore, sačuvati imovinu, a još k tomu ne potrošiti ni lipe. Jedini je problem što se izvrstan plan pretvorio u frik šou. Prvo su se koncesionari partneri posvadili. Onda su ostali dužni izvođačima. Onda nisu mogli dobiti uporabnu dozvolu jer su (navodno) odstupili od projekta. Onda je bazen malo radio, a malo nije, a koncesionari su zapomagali da iz zarade ne mogu vraćati kredite i plaćati održavanje. A onda je koncesionar pukao i otišao u stečaj, pa se sad u bazenu Vice Buljana “kupaju” stečajni upravitelji, vjerovnici i banke.

Nije sinjski slučaj koncesije iz pakla nažalost ni prvi ni jedini. Isti taj Sinj takvom je javno-privatnom mudrolijom izgubio autobusni kolodvor (!) jer ga je gazda pretvorio u servisnu stanicu. U Splitu, niz je koncesioniranih gradskih plaža danas u stanju rasapa, nalik smetlištu, inficiran divljom gradnjom i nelegalnim nasipavanjem, dok se bivši i sadašnji koncesionari tužakaju sa Županijom da im se “prizna njihova ulaganja”, odnosno njihove devastacije. Bizarnost hrvatskih koncesijskih odnosa lijepo se očitovala i ovih dana, kad je izbila pobuna kumpravendi na hrvatskim tržnicama. Tada se - naime - ispostavilo da brojne hrvatske tržnice doduše imaju koncesionare, ali kad je tim tržnicama trebalo osigurati bežični internet, frižidere i struju, tu su loptu koncesionari prebacili gradovima, “jer oni to ne mogu platiti”. Postavlja se pitanje - čemu onda služe?

Nemoćni pogled

Slučajevi poput sinjskog padnu mi zato često na pamet kad na političkim i ekonomskim stranicama čitam tekstove o javno-privatnom partnerstvu za zagrebački aerodrom ili o monetizaciji autocesta . Kao što je i u Sinju 2004. izgledalo da plan nema felera i da svi dobivaju, i ovdje se tako čini: uštedjet ćemo novac iz budžeta, dobiti novi aerodrom, riješiti se dugova, osloboditi šezdeset lipa trošarine, razdužiti se. Kao ključni argument u raspravi, analitičari i danas kažu kako se koncesija ne treba bojati, jer autoput nitko ne može razmontirati i odnijeti. Isti taj argument vjerojatno je pao i u Sinju 2004. Doista - sinjski bazen nitko nije “razmontirao i odnio”. Ali - Sinj je faktički i teorijski ostao bez njega, tog bazena nema, on kao da je nestao u zraku, a njegova neizvjesna budućnost sada je u rukama banaka, vjerovnika, suda - ukratko, u svačijim rukama osim u rukama zajednice koja ga je izgradila, i lokalne sredine kojoj je taj bazen javni interes. Ona taj bazen sad može samo nemoćno gledati, i usrdno se nadati da će ga netko - nekad, možda -privesti svrsi. Može se nadati, no nad tim ili bilo kojim drugim razvojem događaja nema ama baš nikakav utjecaj.

Iskustvo raznih sredina

I zato se pomalo prepadnem kad mi netko kaže kako ceste, aerodrome, kupališta, bazene i škole privatni partner ili koncesionar ionako “ne može razmontirati i odnijeti”. Osim u doslovnom rječničkom smislu, to naime nije istina. A da nije istina, ne uče nas Chomsky, Žižek, Cypras i drugi teorijski teškaši sa Subversive festivala. Da nije tako, uče nas zdrave oči i dvadesetljetno iskustvo tolikih hrvatskih sredina, tolikih sinjeva koji su mislili da 2 i 2 ne mogu ni slučajno dati nego samo i jedino 4. Sve dok se nije ispostavilo da kojiput rezultat bude i 5.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 01:32