Hrvatski reformisti i njihovi protivnici

Neću uskratiti istinu građanima i nikad im neću lagati. Svako jutro podsjećat ću se na ovo pravilo i svaku večer preispitivat ću se jesam li ga prekršio. Ono što držim istinitim reći ću svakome, u Hrvatskoj ili izvan nje! Nikoga neću omalovažavati, minorizirati ili diskriminirati. Kritizirat ću, ali moja kritika nikad neće biti izvan biti stvari. Neću tražiti od suradnika ili sugovornika da mi povlađuju, tražit ću da raspravljaju, a iz tih rasprava nastojat ću zaključivati i djelovati na opću korist! Bit ću blag prema svima, ali to neće umanjiti moju odlučnost! Neću se sukobljavati, već ću surađivati s oporbom. Svaka oporbena stranka predstavnik je određenog broja građana čiji se interesi trebaju poštovati i zauzimat ću se da se ti interesi ostvare u mogućoj mjeri! Ne samovolja, već zdravi kompromis bit će osnova mog djelovanja! Bit ću na vlasti samo jedan mandat! Neću se bojati!!!

Politički katekizam

Hrvoje Zgombić, porezni stručnjak i šef hrvatskog ureda globalne konzultantske i revizorske kuće PricewaterhouseCoopers, tako je započeo politički program koji je napisao uoči izbora 2011. Nije se namjeravao sam kandidirati, program je slobodno ponudio domaćem političkom tržištu, pod uvjetom da ga se primijeni u cijelosti i bez izmjena. Činjenica da ga je već to diskvalificiralo iz političkog natjecanja nije ga smetala. Svojim programom, napisanim poput svojevrsnog političkog katekizma, uspio je potaknuti raspravu i time je cilj bio ispunjen. Kada smo nedavno razgovarali u njegovu uredu u zagrebačkom sjedištu PwC-a, nije još bio siguran hoće li pisati novi program uoči dolazećih izbora. - Kad bih ga ponavljao, bojim se da bi danas izgledao potpuno drukčije: prvo, moje perspektive i stavovi danas su drukčiji i drugo, situacija je danas značajno lošija - rekao mi je.

U tome je u pravu. Milanovićeva je vlada od svojih prvih koraka bila opterećena ogromnim očekivanjima. Gledano unatrag, nerealnim, iako se koalicijski Plan 21 u jednom momentu doista učinio pogodnim polazištem za pokretanje nužnih promjena. Što je tamo točno pisalo: “U kratkom roku zaustavit ćemo nelikvidnost u sustavu doprinosom države i financijskih institucija te pokrenuti ustrajnu borbu protiv ‘(ne)kulture neplaćanja’, u nesolventnim tvrtkama pokrenut će se stečaji po kratkom postupku, povećat ćemo potencijal za nove investicije, strane i domaće, te posebno povećati stupanj samofinanciranja poduzeća kako bi se izbjegli visoki financijski troškovi, i to poreznim rasterećenjem gospodarstva, poreznim olakšicama i izravnim poticajima. Aktivirat ćemo programe za zapošljavanje mladih i visokoobrazovanih ljudi te radno aktivnih koji se zbog srednje životne dobi teško vraćaju na tržište rada. U vremenu nezapamćene erozije i propadanja hrvatske industrije i gubitka desetaka tisuća radnih mjesta, koalicija se opredijelila za trenutačno zaustavljanje takvih trendova borbom za svako postojeće radno mjesto, kao i za otvaranje perspektive rasta hrvatske industrije i novoga zapošljavanja u neposrednoj budućnosti. Hrvatska treba novu industrijsku politiku...” Malo je onih koji to i danas ne bi potpisali. Zakazali su, međutim, nedovoljno osposobljeni mehanizmi provedbe.

Velika tranzicija u postsovjetskoj Europi dogodila se u prvoj polovici devedesetih, kada je Hrvatska bila u ratu, i to zakašnjenje mi osjećamo. Upravo je tada (1993.) i posljednji ratni premijer Nikica Valentić započeo prvi i jedini program za koji znamo da je donio pozitivne rezultate - stabilna kuna, iako odmah u početku precijenjena, dugoročno je ubila strah od inflacije. Valentićeve reforme bile su, međutim, zaustavljene na polovici, po Tuđmanovom nalogu, “da bi se narod odmorio od teških ratnih godina”. Stabilizacijski dio paketa bio je odrađen, ali struktura gospodarstva ostala je nepromijenjena, unatoč promjeni sustava. Tada su krenuli i prvi krediti građanima - s valutnom klauzulom u njemačkoj marki.

Preslikani model

Porezna reforma koja je uslijedila kada je Vladu preuzeo Zlatko Mateša također je nastala još u Valentićevu, kadrovski solidno ekipiranom laboratoriju. Ipak, Vladin tadašnji savjetnik, njemački porezni ekspert Manfred Rose, premalo je razumio politički i društveni trenutak u Hrvatskoj da bi njegove nimalo jednostavne reforme zaživjele u cijelosti. Prvi put se tada pokazalo da doslovno preslikavanje modela iz velikih uređenih sustava ne mora odgovarati malim nedozrelim ekonomijama (slično bi, unatoč statusu međunarodne ekonomske zvijezde, mogao proći i današnji HDZ-ov savjetnik, šef njemačkog Ifo instituta Hans-Werner Sinn, pobijedi li HDZ na izborima). Značajan reformski rez bilo je uvođenje poreza na dodanu vrijednost, temeljito pripremljeno još u vrijeme Valentićeva ministra financija Bože Prke, no zbog straha od posljedice promjene taj Škegrin / Prkin flat tax - “sve po 22 posto”, zaživio je tek tri godine kasnije, 1. siječnja 1998., postigao rezultat rekordnim punjenjem proračuna, ali i pomogao koaliciji SDP-HNS-HSLS-HSS da 2000. pobijedi na izborima. Nitko ne voli nove poreze.

Kada je netko, odmah na početku mandata koalicijske vlade, Ivici Račanu doveo za savjetnika liberala Lajosa Bokrosa, zvijezdu tranzicijske Europe i autora “mađarskog gospodarskog čuda”, poslovično za ekonomiju nezainteresirani Račan nije ga nijednom pozvao na sastanak. “Bokrosev paket”, koji se u nekom obliku željelo primijeniti i u Hrvatskoj, tražio je štednju i čvrstu poreznu disciplinu. Bio je to katalog restriktivnih fiskalnih mjera usmjerenih protiv prijetećeg bankrota nacije. Bokrosevo je ministarstvo u razdoblju 1994./95. uvelo postupnu devalvaciju forinte kao ključno sredstvo u borbi protiv deficita na državnim računima. U prvom koraku ograničen je veliki paket socijalnih povlastica, uvedene su naknade za studij, rast nominalnih plaća u javnom sektoru bio je ograničen na 6 - 15 posto, ovisno o ciljanoj stopi inflacije koja nije smjela prijeći 20 posto. To je značilo osjetan pad plaća u javnom sektoru. Privatizacijski procesi bili su ubrzani. Ukratko - nije teško shvatiti zašto je Bokrosev mandat u mađarskoj vladi bio kratak, ali i zašto njegova blizina nije godila ipak tradicionalnom socijalistu Ivici Račanu, pogotovo u razdoblju kada se činilo da stvari same po sebi postaju boljima. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da utječe na promjene hrvatske ekonomske politike, što se proteglo na razdoblje od nekoliko mjeseci koje je, kako mi je svojedobno rekao, uglavnom proveo na autocesti između Zagreba i Budimpešte, Bokros se vratio u Mađarsku.

Amaterska razina

U svakom pogledu, burno razdoblje vlade Ive Sanadera pamtimo po procvatu burze i razvoja tržišnih mehanizama, ali i uspostavljanja kontrole financijskih tržišta. Unatoč brojnim kontroverzama i optužbama da guši tržište, lavovski posao odradila je Hanfa. Nekoliko danas očitih propusta, prije svega dopuštanje opasnog spuštanja dioničarstva na masovnu, amatersku razinu, dogodilo se u skladu s potrebama politike, vjerojatno po nalogu premijera, iako tadašnje vodstvo Hanfe o tome nikada nije htjelo govoriti. Kao i Tuđman 1995., i Sanader je u vrijeme tržišnog buma 2007. želio narodu (i sebi) priuštiti “dane financijskog odmora”. Bilo je to, osim iskoraka prema financijskim tržištima, ipak i dalje vrijeme bez supstancijalnih ekonomskih reformi. Oni koji su kupovali dionice Ine i HT-a, ako nisu za njih dizali kredite s tržišnim klauzulama, i danas mogu biti zadovoljni jer samo kroz dividendu vratili su značajan dio uloga. Oni koji su se zaigrali, imali su priliku upoznati surovost amaterima nesklonog financijskog tržišta. Upravo tada, 2004., krenuli su i krediti u švicarcima. HNB nije reagirao, jer opasnost se nije činila prevelikom.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista