Hrvatski jezik nikada u svojoj povijesti nije bio u boljem stanju

Hrvatskom jeziku zbog globalizacije ne prijeti nikakva opasnost. Teze prema kojima nas ugrožava engleski kao jezik globalizacije svode se na staru paradigmu o ugroženosti, samo se mijenjaju jezici: latinski, njemački, mađarski, srpski i, sada, engleski. A što se tiče jezika naših susjeda, nikada u povijesti hrvatski jezik nije bio u boljoj poziciji nego sada, jer sada imamo mogućnost svoj jezik razvijati točno onako kako hoćemo, a da pritom imamo normalan odnos prema srpskom, slovenskom ili engleskom - tvrde Anita Peti-Stantić i Keith Langston u svojoj novoj knjizi: “Hrvatsko jezično pitanje danas. Identiteti i ideologije”.

Oboje su uvaženi sociolingvisti, Anita Peti-Stantić je specijalizirala na Yaleu i Beču, a sada radi na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dok Langston spada među vodeće slaviste u Americi, a posebno je specijalizirao čakavski dijalekt. Njihova knjiga “Hrvatsko jezično pitanje danas” rezultat je suradnje duge jedno desetljeće, i zanimljiva je, ponajprije, zbog obračuna s desno-konzervativnim hrvatskim lingvistima, akademicima okupljenim u HAZU i Institutu za jezik. Keith Langston i Anita Peti-Stantić dokazuju, pristojno, kako su jezični puristi nanijeli štetu hrvatskom jeziku u protekla dva desetljeća.

Identitet nakon 1990.

“Ono što smo nastojali napraviti u knjizi, i nadam se da se to vidi, to je bogato dokumentirati sve o čemu govorimo pretraživanjem brojnih dokumenata, korpusa, anketama među profesorima koje smo godinama provodili, tako da to nije ‘samo naše mišljenje’, nego temeljito poduprt stav utemeljen na aktualnoj građi. Toga do sada kod nas nije bilo, a posebno je zanimljivo to što je riječ o radu koji se tiče one neposredne povijesti koju zapravo još uvijek živimo”, objašnjava Anita Peti-Stantić.

U najkraćem, kad je riječ o jezičnom identitetu u Hrvatskoj poslije 1990., stvorio se dojam u javnosti da se on prije svega definira u odnosu prema srpskom jeziku, što je posljedica istupa brojnih lingvista i čitavih organizacija. Anita Peti-Stantić i Keith Langstrom kao na odgovorne za ovakvu situaciju ukazuju na Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, a problem je metastazirao jer su i mediji davali znatan prostor upravo takvim stavovima. “Sve je rezultiralo inzistiranjima na nerelevantnim detaljima koji su proglašavani biljezima hrvatskoga identiteta, kao što su pravopisne začkoljice tipa ne ću i neću ili pogrješka i pogreška, oko kojih se izgubilo iznimno puno vremena i energije, i sličnim pogrešnim koracima”, drži Langston.

U protekla dva desetljeća jezik medija u Hrvatskoj se promijenio, zato što se promijenio status hrvatskoga jezika. Hrvatski je jezik s osamostaljenjem Republike Hrvatske postao službeni jezik te se, s obzirom na dotadašnju praksu u Jugoslaviji, osjećalo kao prirodno isticanje te samostalnosti upotrebom leksema i konstrukcija koje su tu novouspostavljenu situaciju osnaživale. Neki od leksema su se zadržali, kao na primjer zastupnik umjesto delegat, zrakopolov umjesto avion (premda se i avion i danas upotrebljava vrlo često), sustav umjesto sistem ili glazba umjesto muzika. Ali neki drugi se nisu zadržali u općoj upotrebi pa se i dalje znatno češće upotrebljava termin analiza, a ne upotrebljava se predloženi termin raščlamba, kao što se i dalje uptorebljava datum, a ne nadnevak, ili civilizacija, a ne uljudba. Primile su se one riječi koje su i prije bile žive i aktivne u hrvatskom jeziku, što je zapravo očekivano, zato što jezična zajednica upravo tako funkcionira, kao velik i složen organizam koji ne mijenja navike naglo i bez ostatka čak ni u vremenima velikih političkih previranja.

Vojska i jezik

Međutim, probleme su izazvali već spomenuti jezični puristi. Mnogi su nakon raspada Jugoslavije smatrali da je utvrđivanje statusa hrvatskoga jezika kao samostalnoga jezika koji se razlikuje od srpskoga ključan element vezan uz priznavanje Hrvata kao posebne nacije s pravom na samoodređenje, pri čemu su neki svoje stavove izražavali više nego radikalno. Tako je, na primjer, Miro Kačić, bivši ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 1996. godine izjavio: “Hrvatski jezik jest, uz hrvatsku vojsku, jamstvo hrvatske opstojnosti i samobitnosti”. Usporedo s ovakvim izjavama, u to su vrijeme brojne institucije i pojednici na raznim razinama intenzivno podupirali, a onda nastojali i provesti promjene u jeziku, prije svega u njegovu leksiku, ali i na pravopisnoj i gramatičkoj razini, premda u manjoj mjeri, pri čemu se stalno isticala težnja da se hrvatski jezik vrati u neko idealno “čisto” stanje koje je postojalo prije nego što je tijekom jugoslavenskoga razdoblja bio podvrgnut srpskom utjecaju koji su mnogi smatrali nametnutim i pretjeranim.

“Određeni kompleks prema srpskom jeziku je razumljiv jer su Srbi bili najbrojniji narod u Jugoslaviji, a srpski je dominirao u administraciji, vojsci i državnim službama”, smatra Anita Peti-Stantić, ali dodaje kako su i u takvim okolnostima Hrvati imali niz vrhunskih književnika, koji su pisali na perfektnom hrvatskom jeziku: “Ne želim uvrijediti današnje pisce, ali nitko od njih nije približne kvalitete poput Ranka Marinkovića, Ivana Slamniga ili Šoljana. Umjesto da se razvoj našeg jezika temeljio na vrhunskim rezultatima iz 70-ih i 80-ih, otišlo se retroaktivno u prošlost i na temelju tadašnjih standarda išlo kreirati hrvatski jezik, što je donijelo brojne neprilike.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista