Zlata Đurđević opet se oglasila i detaljno sve objasnila: ‘Evo koji je zapravo moj stav o Lex Perković‘

Prof. dr. sc. Zlata Đurđević, redovita profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo te kandidatkinja predsjednika Zorana Milanovića za položaj predsjednice Vrhovnog suda, drugi se put danas oglasila priopćenjem.

U ranijem istupu napisala je, među ostalim, da želi javno osporiti neistinite tvrdnje kojima se narušava njen kredibilitet i neovisnost. Jedna od tih tvrdnji je i ona koja se odnosi da je bila za tzv. Lex Perković. "Samo googlanje temeljnih pojmova na Internetu jasno pokazuje da se radi o neistini. Istina je bila upravo suprotna jer sam prva iz akademske zajednice istupila i u pisanom priopćenju upozorila na nedostatke u postupku donošenja kao i sadržaju zakona", napisala je Đurđević.

Maloprije je medijima poslala novo priopćenje u kojem ekstenzivno elaborira svoj stav o Lex Perkoviću, a niže ga prenosimo u cijelosti.

"Kako sam prethodno navela, kritizirala sam donošenje i sadržaj tzv. Lex Perković, a u odnosu na pravno shvaćanje koja su zauzeta primjenom toga zakona, a koja se ne odnose na jedan konkretan predmet već na sve predmete predaje odnosno dugogodišnju sudsku praksu temeljem koje je izručeno veliki broj hrvatskih državljana navodim sljedeće:

Pravno shvaćanje Vrhovnog suda prema kojem su hrvatski sudovi dužni predavati hrvatske državljane državama Europske unije za kaznena djela koja su u Hrvatskoj zastarjela, teško narušava suverenitet hrvatske države jer se suverena volja naroda izražava u donošenju i poštivanju vlastitih zakona i zaštiti vlastitih građana od stranih represivnih tijela. Hrvatska akademska zajednica smatra da se radi o pogrešnom pravnom shvaćanju i da praksa primjene europskog uhidbenog naloga u Hrvatskoj krši temeljne ustavne garancije građana Hrvatske (V. Davor Derenčinović, Petar Novoselec, Igor Martinović, Ivo Josipović, Elizabeta Ivičević Karas, Zoran Burić, Zlata Đurđević i dr.), a isto smatraju i drugi stručnjaci (Josip Čule, Danka Hržina, Miljenko Giunio, Tomislav Sokol i dr.). Za razliku od Ustavnog suda Njemačke i drugih europskih sudova koji su zaštitili svoje državljane od kaznenog progona u stranom pravnom poretku, Vrhovni sud RH i Ustavni sud RH odbio je pružiti zaštitu hrvatskim državljanima od inozemnog kaznenog progona ne samo za zastarjela već i za već presuđena kaznena djela.

Hrvatski sudovi predaju svoje državljane za kaznena djela koja se kod nas više ne mogu progoniti policijama, državnim odvjetništvima i sudovima europskih država na temelju paušalnog tumačenja kompromitiranog pojma “međusobnog povjerenja“ i to protivno vlastitom zakonu, protivno načelu reciprociteta u međudržavnim odnosima, protivno prethodnoj judikaturi Vrhovnog suda, protivno praksi Suda Europske unije, protivno pojmu dvostruke kažnjivosti u teoriji kaznenog prava i međunarodne pravne pomoći.

Nasuprot tome, Njemačka, Francuska, Austrija, Italija, Švedska, Nizozemska, Slovenija i brojne druge države Europske unije to odbijaju bez obzira na vrstu kaznenog djela. Tako su hrvatski državljani bolje zaštićeni u Njemačkoj nego u Hrvatskoj, jer njemački sudovi redovito odbijaju izvršiti uhidbene naloge hrvatskih sudova zbog nastupanja zastare kada se radi ne samo o njemačkim državljanima, već i drugim državljanima Europske unije uključujući i hrvatske državljane (npr. u slučaju Rilović).

Istovremeno, Vrhovni sud RH kao i Ustavni sud RH zastupaju posve različito tumačenje zastare kaznenog progona u unutarnjem pravnom poretku. Vrhovni sud smatra da zakonodavac ne može produljiti zastarne rokove koji teku u odnosu na kaznena djela koja su već zastarjela. A Ustavni sud RH je to mišljenje Vrhovnog suda primijenio i na kaznena djela iz ratnog profiterstva i na pretvorbeni i privatizacijski kriminal. Ustavna odluka (HYPO) da se usprkos uvođenja ustavne norme o nezastarijevanju tih kaznenih djela, ne može voditi kazneni postupak ako je za njih nastupila zastara prije stupanja na snagu ustavne promjene rezultiralo je gotovo obustavom progona tih djela. Dakle, u pravnom poretku Republike Hrvatske se hrvatski državljani mogu za daleko lakša kaznena djela imovinske prirode ili druge vrste predavati drugim državama zbog kaznenog progona iako je nastupila zastara (primjerice predana je osoba zbog krađe koju je počinila prije 30 godina ili 2017. godine predana je osoba za razbojništvo počinjeno 1982. godine), ali se protiv njih za teška kaznena djela počinjena tijekom pretvorbe i privatizacije usprkos ustavne odredbe o nezastarijevanju ne može voditi kazneni postupak u Republici Hrvatskoj.

Esencija sveučilišta u demokratskim zemljama je sloboda akademskog izražavanja koja ne samo omogućava, već i obvezuje znanstvenike da javno, utemeljeno i angažirano raspravljaju o spornim pitanjima, a pravne znanstvenike o dvojbenim sudskim odlukama i pravnim problemima. Stoga je diskvalifikacija zbog izražavanja na zakonu i pravnoj teoriji utemeljenog i obrazloženog pravnog mišljenja koje je pri tome i gotovo opće prihvaćeno u akademskoj zajednici neprihvatljivo u demokratskom i slobodnom društvu."