OTVORENO PISMO

Zlata Đurđević odgovara Vladi: U programu ne dovodim u pitanje neovisnost sudstva

‘Ono što predlažem u svom programu svakako nije izbor sudaca od strane politike‘
Zlata Đurđević
 Cropix, Infografika: Vesan Veselić

Nerazumijevanje sadržaja i metodologije mog programa dovodi do izvođenja pogrešnih, pa i kontradiktornih konkluzija koje ne slijede niti iz dijelova odnosno citata koji su u tu svrhu iz njega ekstrahirani.

Program sam pisala koristeći se metodama pravnih znanosti kao što su povijesna, ustavnopravna, poredbenopravna te sam pokušala odgovoriti na pitanje zašto je takvo stanje u sudstvu te što i tko treba učiniti, s posebnim naglaskom na predsjednika Vrhovnog suda. Program sam podijelila na dva dijela: 1) ocjena stanja i 2) ciljevi programa rada. Postavljajući se defenzivno, politika fokus javnosti usmjerava na prvi dio programa koji govori o uzrocima i opisu stanja u sudstvu, a ne progovara na konstruktivan način o stvarnim problemima i njihovim rješenjima koji su predloženi u ciljevima programa.

U cijelom programu ne dovodim niti jednom rečenicom u pitanje neovisnost hrvatskog sudstva. Moj citat koji se navodi iz Ljetopisa, u kojem sam napisala rečenicu: "U postojanje odgovarajućeg normativnog i institucionalnog okvira za neovisnost hrvatskih sudova ne treba sumnjati, a parlamentarna većina mora znati da mehanizme za sprečavanje političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka treba jedino jačati", ne govori protiv mog programa, već mu ide u prilog i potvrđuje sadržaj i njegove ciljeve.

Zapadne demokracije

Kako sam navela, upravo "traganje za apsolutnom neovisnosti sudstva" u odnosu na sudsku granu vlasti, dovelo je do gubitka iz vida jedno drugo, ključno načelo, a to je odgovornost. Ističem da se izbor sudaca u ustavnim demokracijama temelji na tri elementa: sudačka neovisnost, demokratski legitimitet te sustav kočnica i ravnoteža (vanjska kontrola). U Hrvatskoj je prvi element zajamčen i o njemu uopće ne govorim u dijelovima koji se citiraju, što proizlazi i iz naslova "Sudstvo kao grana vlasti bez demokratskog legitimiteta te bez kočnica i ravnoteža".

Prikazivanje sustava izbora u zapadnim demokracijama (Britanija, Francuska, Njemačka, Belgija i Nizozemska, SAD), a tome je svakako trebalo dodati i Austriju, susjednu uzornu demokraciju s jednim od najboljih europskih pravosuđa, u kojima suce bira zakonodavna i izvršna vlast, služilo je u svrhu dokazivanja demokratskog legitimiteta sudstva i uočavanja njegovih prednosti: a) transparentan i otvoren postupak za javnost, b) postojanje odgovornosti za izbor sudaca.

Transparentnost

Radi se o implementaciji dva najvažnija ustavna načela: a) demokratskom utemeljenju sudske vlasti iz čl. 1. st. 2. Ustava prema kojem sva vlast proizlazi iz naroda, a koji zahtjeva da građani moraju moći u okviru demokratskog izbornog sustava utjecati na stanje u pravosuđu; b) načelo diobe vlasti iz čl. 4. st. 2. Ustava koja uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti odnosno sustav kočnica i ravnoteža. Ova dva elementa osiguravaju sprječavanje koncentracije prevelike vlasti u rukama jedne grane vlasti što vodi u neodgovornost i zloupotrebu vlasti.

U državama u kojima postoji posebno tijelo koje bira suce u njemu je osiguran demokratski legitimitet kao i transparentnost kroz veći broj članova koji su zastupnici, predsjedanjem od strane predsjednika Republike kao primjerice u Italiji ili izborima članova koji su suci ili odvjetnici od strane parlamenta. Neke države traže za izbor sudaca kvalificiranu većinu u parlamentu čime se jamči da izbor članova tijela koje bira suce neće biti rezultat trenutne parlamentarne većine.

Nedostatak demokratskog legitimiteta i vanjske kontrole sudstva u Hrvatskoj je rezultirao formiranjem sudske vlasti u obliku zatvorene profesionalne grupe u odnosu na koju ne postoji provjera od drugih grana vlasti te je međusobna solidarnost iznad općeg dobra. Ovakav oblik sudstva Venecijanska komisija naziva "korporativizmom" što označava profesionalno udruženje koje zastupa interese svog članstva te stoga ima veliki utjecaj i kontrolu nad njima.

Ono što predlažem u svom programu svakako nije izbor sudaca od strane politike jer nemamo pravnu kulturu koja poštuje sudačku neovisnost te ne bi obavljala imenovanja temeljem objektivnih kriterija stručnosti i integriteta, već po političkim kriterijima. Stoga je u našim političkim prilikama sadašnji sustav bolji, i ne može se usporediti s izborima sudaca od strane Državnog sudbenog vijeća iz devedesetih godina. Međutim, došli smo do točke kada treba zajamčiti i druga dva elementa nužna za izbor sudaca u ustavnoj demokraciji, demokratsko načelo te sustav kočnica i ravnoteža.

Postavljeni ciljevi

Dobar primjer bi bio Portugal, manja europska država, s jačom demokratskom i pravnom tradicijom od Hrvatske u kojoj posebno upravno, a ne sudsko tijelo bira suce. Njegovih 17 članova su predsjednik Vrhovnog suda koji mu predsjedava, 7 sudaca koje biraju suci, 7 zastupnika, dva člana koja bira predsjednik Republike. Suci Vrhovnog suda u Portugalu su suci, tužitelji, odvjetnici i profesori, a nedavno je uvedeno ograničenje da izbor sudaca Vrhovnog suda izvan sudstva ne može prijeći 20% zbog tendencije izbora većeg broja odvjetnika i profesora od sudaca. Kod nas ne postoji ta opasnost, jer od 1995. godine na Vrhovnom sudu nije bio izabran niti jedan profesor.

Ono što je bitno jest da se uspostavi transparentan postupak izbora sudaca u kojem će biti moguće javno otkriti svaki sukob interesa i nepotizam te koji će osigurati izbor po kriteriju stručnosti i integriteta, što sada nije slučaj. To je sigurno najvažniji dio reforme pravosuđa. Međutim, pozivam da se počnemo baviti ciljevima koje sam postavila u svom programu a koji se odnose na: uspostavljanje objektivnih kriterija za izbor sudaca koji sada ne postoje ukidanjem testova koje provode sudačka tijela po vlastitim kriterijima, uzimanje u obzir uspjeha na studiju te dosadašnjeg znanstvenog i stručnog rada, uvođenje i poštivanje instruktivnih rokova za vođenje postupaka radi sprječavanja dugotrajnosti vođenja postupaka, uvođenje permanentne edukacije sudaca i uključivanje pravnih fakulteta, stvaranje odgovarajućih uvjeta za rad sudaca, digitalizacija sudskih postupaka, transparentnost i dostupnost svih sudskih odluka javnosti, ukidanje unutarnje neovisnosti sudaca odlučivanjem na sjednicama umjesto u konkretnim predmetima, omogućavanje ujednačavanja sudske prakse kroz odluke Vrhovnog suda RH.

Veliki dio ovih ciljeva ovisi o suradnji sudaca, zakonodavne i izvršne vlasti, međutim predsjednik Vrhovnog suda je nezaobilazni faktor reforme i njegove ovlasti te upravnu strukturu kojom upravlja ne treba podcjenjivati. Upravni ustroj VSRH obuhvaća brojne upravne jedinice koje omogućuju predsjedniku Vrhovnog suda da obavlja posredan i neposredan nadzor u sudskim postupcima nižih sudova u odnosu na njihov tijek i na zakonito i pravovremeno obavljanje sudskih radnji, i da utječe na učinkovitost rada sudova, on je predsjednik Upravnog vijeća Pravosudne akademije i stoga ima važne ovlasti vezane za edukaciju sudaca te ima odlučujući utjecaj na javnu dostupnost presuda. Njegove ovlasti ne treba svoditi na pokretanje postupaka za stegovnu i etičku odgovornost sudaca. Vrijeme je da i sudstvo i politika počnu djelovati isključivo u javnom interesu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 08:23