Veliki Ćiro Blažević preminuo je u u 88. godini. Legendarni trener trebao je za dva dana proslaviti 89. rođendan. Prije šest godina, u veljači 2017., u Magazinu smo objavili tekst Tomislava Židaka, najvećeg sportskog novinara Jutarnjeg lista, koji je tada, iz bolnice, napisao svoj posljednji veliki tekst - upravo o Ćiri Blaževiću. ‘Jedno sasvim osobno sjećanje na jednog velikog trenera. Na dan kada slavi 82. rođendan‘ niže prenosimo u cijelosti.
Na Silvestrovo, 31. prosinca 1980. godine, u redakciji Sportskih novosti nije bilo posebnih vijesti. Na stolu u nogometnoj rubrici nosnice je dražio vrući odojak, pa kako u to vrijeme Božić nije bio državni blagdan, slavio se ulazak u novu godinu. I dok su šefovi i “radni narod” čerupali odojak, urednika rubrike su njegovi kanali obavijestili da se u Dinamu zbiva nešto neobično i on mi rutinski naloži: “Skokni do Maksimira, u Dinamo je došao ‘neki Ćiro’. Vidi ima li što zanimljivo!” Tada sam još bio novinarski šegrt i to mi je bio prvi opipljiviji posao u Dinamu, otkako sam postao članom nogometne rubrike, kao odabir šefa Milivoja Nikolića. Do tada sam pratio NK Zagreb, povremeno ratovao s Dražanom Jerkovićem... Prvi doživljaj u svečano tihom plavom hodniku i plavi tepih u koji vam propadaju noge, zapuhnuo me neki posebni aristokratski mir...
Blatne kopačke
Umjesto trenera, koji su “ovdje gore” dolazili u trenirkama, nerijetko samo u gaćama i blatnim kopačkama, poput Đalme Markovića, iz kancelarije je izašao elegantni gospodin u odijelu od najmanje tisuću franaka, naparfimiran, šarmantnog garda. Odmah sam zamijetio da je vješti retoričar, bomboni su mu ispadali iz usta. Samo jednom prije toga susreo sam ga u Rijeci na utakmici riječkih i zagrebačkih novinara.
Riječki žurnalisti, s kojima je bio u zavadi, jer su obožavali Dragutina Spasojevića, a prezirali švicarskog gastarbajtera, Bosanca u skupim sportskim automobilima, nisu ga željeli u svojoj momčadi i ponudio se da igra za nas. Navečer nam je na gitari svirao napolitanske pjesme, a idućeg dana pobijedio je Dinamo sa 3-0.
Kada sam se vratio u redakciju, od odojka su ostale samo oglodane kosti, a urednik je u rubrici “Ukratko” objavio da bi novi trener Ćiro Blažević rado u Maksimiru vidio Šećerbegovića, atraktivno lijevo krilo tuzlanske Slobode... Ostao je 37 godina. Stvorio je dva remek-djela; Dinamo ‘82. i Hrvatsku ‘98., oslobodio Dinamo epiteta vječno zakinutog gubitnika, opsjednutog demonima i prokletstvima, i novinarima, među kojima je glavnu riječ vodio radioguslar Ivo Tomić.
U Zagrebu i Parizu Ćiro Blažević je doživio svoj “Stairway to Heaven”... Nekoliko dana kasnije, u intervjuu Krasnodaru Rori, tada još novinaru Sportskih novosti, izdiktirao je u pero: “Želja mnogih ljudi je učiniti nešto nesvakidašnje, neuobičajeno, veliko. U Maksimiru je malo tko u tome uspio, Dinamo je po tome svojevrsni fenomen i većeg izazova za trenera od Dinama nema. Nisam mogao odoljeti...”
Čvrsta ruka
Zvao vas je i FC Basel. Zar to nije bila primamljivija ponuda od Dinama?
- Dinamo je najveći izazov za svakog trenera.
Trener ste čvrste ruke?
- Što znači čvrsta ruka? Ako je to alergičnost na nedisciplinu i suprotstavljanje narušavanju kompaktnosti zajedništva, onda nemam ništa protiv da me smatraju takvim. Nogometaš mora voljeti svoj posao i sve mu podrediti. Takvog nogometaša cijenim, s takvima volim raditi. Inače...
...
Što znači Ćirin “inače”, uvjerili su se u idućih 37 godina mnogi igrači, od Mlinarića, Pakasina, Igora Cvitanovića, da ne nabrajamo unedogled.
Ne samo kao trener, Ćiro je dokazao i zavidnu verbalnu visprenost, a neke sentence su obilježile njegovu karijeru. Od “poderat ću svoju trenersku diplomu ako Prosinečki postane igrač”, preko “skočit ću s Ciboninog tornja ako NK Zagreb ispadne iz lige”, pa “objesit ću se na stativu ako ne pobijedim Jugoslaviju”, do “emigrirat ću iz Hrvatske ako SDP dođe na vlast”. Niti je poderao diplomu, niti je skočio s Ciboninog tornja, niti se objesio na stativu, a nije ni emigrirao kada je SDP dobio izbore. Makar je Prosinečki postao veliki svjetski igrač, makar je NK Zagreb ispao iz lige, makar nije pobijedio Jugoslaviju i makar su “crveni” vladali Hrvatskom.
Lukavi retoričar, kojemu je astrolog predskazao da će za vrijeme Svjetskog prvenstva u Francuskoj najvjerojatnije umrijeti, preživio je svakakve predsjednike, pa i suca Philippona na sudu u Aix en Provenceu, koji ga je osamnaest dana držao iza rešetaka. Predobro se snalazio vani, da ne bi završio - unutra. Reagirao je vrlo opušteno: “Život je dovoljno dug da se ne bi odvojilo malo vremena i za zatvor!”
Uvijek će reći da je Dinamo ‘82. njegovo najdraže remek-djelo. Iako je prilikom dolaska u Dinamo Cico Kranjčar otvoreno bio protiv njega i pobjegao je u vojsku, Ćiro zna koliko je Kranjčar bio važan.
- Da nije bilo Kranjčarove genijalnosti i njegovih 12 golova u drugom dijelu prvenstva, ne znam bismo li bili prvaci. Kada bih morao klasificirati najzaslužnije, ne mogu se odlučiti. Kad vidiš tog genijalnog Mlinarića, svjetskog igrača Zajeca, Cerina i Kranjčara, koji su u toj sezoni zabili 30 golova, onda se sjetiš i pokojnog Ismeta Hadžića, bila je to momčad kakva se doista rijetko rađa.
Tonči Vrdoljak je jednom rekao; osamdesetdrugu mu ne možemo zaboraviti, osamdesetreću ne možemo oprostiti?
- Da, i godinu dana kasnije smo trebali biti prvaci. Treba nam neodlučeno u Mostaru, navodno je sve dogovoreno, svi znaju da će biti neriješeno i ja trebam izaći pred igrače. Kažem; ‘Djeco moja, mislite da je dogovoreno. Ma ako mi nismo u stanju u viteškoj borbi pobijediti Velež ili barem izboriti neriješeno, nemamo pravo biti prvaci’. I onda sam fatalno pogriješio, rekavši: ‘Vaš trener vas moli, jer ja nisam pristao na neriješeno, ako me imalo volite, igrajte danas za mene’. Bilo je 3-0 za Velež. Kad vidiš te razbojnike, majku im je*em, pomaže samo kandžija...
Vidoviti Tenžera
U vašoj karijeri i novinari su igrali važnu ulogu. Veselko Tenžera, Ivo Tomić, Zvonimir Milčec...?
- Jednom je Tenžera napisao; hoće li jal ovoga grada pojesti i Ćiru? Tada mi je to bilo smiješno, ali, dvadeset godina kasnije sam se sjetio Tenžere. U Maksimiru igraju Hrvatska i Bosna, izlazim na teren, a cijeli stadion skandira ‘Ćiro pederu’. Uložio sam nadljudski napor da se ne srušim od tuge, jer, to je zborno pjevanje cijelog stadiona inspiriralo Blažička, koji na televiziji viče: ‘Što čeka, zašto ne dâ ostavku? Zar ne vidi da je narod protiv njega?’. Tada sam shvatio da je Tenžera bio vidovit, iako, najvažniji je bio Ivo Tomić. Vid Ročić, Predrag Naletilić i Ivo Tomić, uz blagoslov Slavka Šajbera, doveli su me u Dinamo. Ivo Tomić je smislio čuveni stih ‘lice Delona i duša demona’ i ‘Mister bijeli šal’ i nakon toga je počelo ‘je*avanje’ iz komiteta. Ali, kad sam došao u Dinamo, imao sam strašan hrvatski motiv. Đemo Mustedanagić i ostali umaču prste u svetu vodicu i križaju se u katedrali, počeo sam si, blento, utvarati da sam hrvatski lider...
Najžešće se u karijeri svađao sa Slavkom Šajberom, najmoćnijim partijskim čovjekom u Zagrebu.
- Pero Bekić, tadašnji direktor Croatia osiguranja i Šajberov intimus, inzistira da će izgladiti sve nesporazume sa Šajberom. Nazove ga preda mnom i kaže: ‘Slavko, Ćiro je dobar čovjek!’ A Šajber je s druge strane žice poludio: ‘Je*o te ustaša Ćiro Blažević, kičmu mu treba slomiti. Zar ću zbog Ćire izvlačiti tenkove na ulice, vidiš da sprema revoluciju. On može biti samo trener reprezentacije NDH.’ A Pero Bekić zaklopi telefon i kaže: ‘Eto, Ćiro, sve sam sredio!’
Na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, najintrigantnija utakmica bila je s Francuskom. I danas Ćiri podmeću da je prodao utakmicu da bi ga francuski sud oslobodio zatvora. A tamo se dogodila i epizoda s Bobanom?
- Neću mirno umrijeti ako ne kažem zašto nismo bili svjetski prvaci. Pripremajući se za meč s Francuzima, znao sam u četiri ujutro s nacrtima banuti u sobu asistentu Ivanu Kataliniću, koji trlja oči i pita: ‘Ćaća, ‘oćemo li na ribe?’ I sve sam perfektno zamislio, no, zahvaljujući onom ‘muslimanu’ Rizvanbegoviću, koji je vodio neki tajni rat protiv Gorana Ivaniševića i njegova oca, napalio je Tuđmana protiv Ivaniševića. Tuđman je u suštini, ipak, bio naivan, popušio je Rizvanbegovićevu priču kako Ivaniševići ‘marišu pare’ na turniru u Zagrebu i okrenuo se protiv Gorana, koji je bio najveći promotor Hrvatske. A Boban, Goranov prijatelj, na jednoj utakmici, koja donosi naslov svjetskog prvaka, iza mojih leđa nosi transparent podrške Ivaniševiću. Ne pravim ja belaj od toga, ali tu utakmicu sam najlošije vodio u karijeri i hrvatski narod me zbog toga trebao strijeljati. Nisam vidio pogreške, bio sam oduzet, nisam vidio baš ništa, čak sam u svlačionici zaboravio i kapu francuskog žandara. I dok Srebrić donese kapu, Francuzi nam zabiše gol...
Životni san
Dugo se vukla saga da vam je životni san biti trener Zvezde. Citirat ću Dragana Džajića, koji mi je u intervjuu prošle godine priznao: “Tačno je da je bio kandidat jedne grupe moćnih ljudi, u Zvezdu ga je gurao i zvao najviši politički vrh Srbije. Bio je tada na vrhuncu slave, ali ja sam se suprotstavio, iako Ćiru veoma poštujem, napravio je veliki rezultat s reprezentacijom Hrvatske, on je svetsko fudbalsko čudo. Možda sam pogrešio što sam to stopirao, ali još više sam pogrešio što Bobana nisam doveo u Zvezdu. A trenirao je na našem stadionu...”
Što o tome kaže Ćiro, koji je u to vrijeme hodao u plavim hlačama i crveno-bijeloj košulji?
- Ivan Stambolić, jedan od najmoćnijih srpskih političara, želio me dovesti u Zvezdu, ali su se usprotivili Cvetković i Džajić. Srećom, jer nije bilo šanse da ja odem u Zvezdu, moja pokojna majka Kata bi se u grobu prevrtala. Ovoga mi križa, to je jedina istina.
Tuđmanova naredba
Kako ste privatizirali Dinamo?
- Tuđman je naredio, smatrao je da sam ja najpozvaniji da kupim Dinamo, iako sam u dubini duše znao, makar sam slijepo slušao Tuđmana, da se Dinamo i Hajduk ne mogu privatizirati. I brzo se to obistinilo, narod je prestao dolaziti na utakmice, po gradu su kružile priče da sam Dinamo kupio na prijevaru. Došao sam kod Tuđmana i rekao: ‘Ako hoćete naći svog Ćiru kako ujutro visi na stativi u Maksimiru, ja ću se stvarno objesiti. Oslobodite me Dinama, jer taj križ ne mogu nositi.’ I Tuđman je predao klub Martinu Katičiću, direktoru Privredne banke Zagreb, koji je pokupio sve pare, a za Dinamo baš ništa nije napravio.
Nezaobilazno je pitanje o Franji Tuđmanu, bili ste njegov ljubimac?
- Jednom prilikom gledamo Dnevnik, i Tuđman mi želi objasniti kakve sve spačke rade protiv njega. Ja kažem - tako je predsjedniče, posebno Ivić Pašalić. I slušaj ovu foru. General Ćuk mi kaže da sam poglavaru jako važan i da ni s kim ne provodi toliko vremena, te da su mnogi, posebno Ivić Pašalić, peti ortak, zbog toga na mene ljubomorni. Jednog jutra, u sedam sati, zove Pašalić da dođem ‘gore’. Bez straha idem pred Ivića Pašalića, čist sam, dao sam 200.000 dojč-maraka za oružje, samo da sina ne moram dati u vojsku, jer, rat je sranje. Tuđman mi je to jednom spočitnuo: ‘I vi spadate u poslovicu da bogati daju volove, a sirotinja sinove.’ A meni su dva brata poginula ni za što, dva moja unuka su bila na ratištu, i umjesto da kaže hvala za tih 200.000, on mi se ruga. A Ivić Pašalić pita - Ćiro, zašto si protiv mene? Bio sam protiv tebe, kažem, ali kad vidim da ti se predsjednik povjerava, tvoj sam čovjek. Nešto kasnije zove me obavještajac Markica Rebić i kaže: ‘Ćiro, kako si ti naivan? Nije Tuđman prenio vaš dijalog Iviću Pašaliću, već je on preslušao trake, ozvučio je cijeli predsjednikov ured, majku jeb’o svoju...’.
To je nekoliko fragmenata iz Ćirine biografije. Trenera koji voli krizna stanja, za kojim su ludovale žene (Gina Lollobrigida je izvodila početni udarac dok je bio trener u Sionu), koji je prijateljevao s Charliejem Chaplinom i Charlesom Aznavourom. I čiji je moto: “Je*eš vlagu, za veliku lovu radio bih i pod vodom”, jer za njega je novac najbolja medicina. Stvorio je dva remek-djela, Dinamo ‘82. i Hrvatsku ‘98. i to mu nitko ne može oduzeti. A kako tek zna cifrati.
Sitna laž
U srijedu me posjetio u bolnici, gdje čekam operaciju srca i rekao: “Sine, svi mole za tebe.” I dodao: “Baš dobro izgledaš, imaš krasnu boju...” Da, krasnu, sivu boju iz bolnice. No, ta sitna Ćirina laž nije bitna za ovu priču.
Bitno je da nitko još nije siguran kada je rođen Ćiro Blažević. Ako je to uopće važno. Jedan izvor kaže da je rođen 9. veljače 1935. godine, ali se “tata Mato malo zadržao u birtiji”, pa ga je prijavio dan kasnije. Švicarci pak vjeruju da je rođen 1937. godine, i kada su mu izdavali putovnicu, provjeravali su datum rođenja i u travničkom župnom uredu. “To me je koštalo 200 dojč-maraka”, šeretski će namignuti Ćiro, koji danas, u svojoj 83. godini izgleda bolje nego ikad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....