Žene su navikle na to da otresaju zlostavljanje sa suknje na putu do posla, bio to Kongres, Sabor ili pekara

Jeste li ikad čuli za Alexandriju Ocasio-Cortez? Američka političarka demokratske opcije koju društvene platforme obožavaju i čiji je politički značaj velikim dijelom upravo baziran na činjenici da, rođena 1989. godine, s milijunima pratitelja na Twitteru, generacijama koje dolaze govori na način koji stari politički establišment koji je u čudu gleda, pa i napada na stepenicama Kongresa (doći ćemo do tog incidenta za tren), uopće ne razumije, čak i kad im njihovi timovi tumače da bi ga morali pratiti.

Ocasio-Cortez često se prikazuje kao radikalna socijalistica: što u prijevodu znači da se bavi socijalnim temama, ljudskim pravima (a to uključuje ženska prava, prava svih manjina, prihvaćanje zelenih politika i nastavni progresivni niz koji muškarci koji sebe smatraju “ozbiljnim” političarima koriste samo kao ukras u govoru, misleći potajno kako je ekonomija jedino što je važno razumjeti ako govoriš u Senatu, Kongresu, Parlamentu ili Saboru).

Ocasio-Cortez je mlada, drčna, hrabra i na valu nevjerojatne popularnosti: njezini se govori šeraju u suludim brojkama, njezine se rečenice citiraju, svaki njezin istup prikazuje na vijestima, dnevnicima i YouTube kanalima, no američka politika na čelu s Trumpom, koji ju je, pogađate, napao rasističkim izjavama poručujući joj da se zajedno za svojim kolegicama “vrati u državu iz koje je došla pa tamo popravlja stvar” (Ocasio-Cortez rođena je u Americi), nije spremna za značaj koji takva žena može imati u današnjem svijetu koji se, unatoč svim užasima koji su nas snašli u 2020., ipak mijenja, pa je tako republikanski zastupnik, prezimena Yoho, izvrijeđao Ocasio-Cortez na ulazu u Kongres nazvavši je “ludom, izvan glave i jebenom kujom”.

Što je Ocasio-Cortez učinila? Kao i svaka, ali baš svaka žena koju poznajem, otrpjela je ispad, otresla ga sa svog odijela i bez riječi otišla na radno mjesto, kao da se zlostavljanje nije dogodilo, kao da nije proživjela traumu.

Naravno da je tako reagirala, jer tako smo naučene, od malih nogu - u Bronxu gdje je živjela do pete, pa kasnije, u Bostonu, gdje je kao konobarica portorikanskog podrijetla, prema vlastitu svjedočanstvu, izbacivala muškarce iz barova, Alexandria sigurno nije bila zaštićena od takvih ispada - možda nisu bili politički motivirani, ali šovinistički sigurno jesu.

Otresla je zlostavljanje sa svoje suknje, nismo li sve to učinile jednom u tramvaju kad se netko trljao u nas, stotinu puta u školama tijekom odrastanja, više puta za vrijeme liječničkih pregleda kod muških doktora, bilijun puta u noćnim klubovima, trilijun puta u javnim prostorima bilo koje vrste, pa i u brakovima, vezama, obiteljima, a onda je novinar koji je svjedočio republikanskom izljevu gnjeva potvrdio da je čuo uvrede prema Ocasio-Cortez i ona je dan poslije, potaknuta valjda snagom činjenice da ima dokaz za zlostavljanje (da, i dalje živimo u svijetu gdje je važno da netko potvrdi da nisi htjela ili dopustila s petnaest godina da te netko zašlata ili primi za sisu na dodjeli Oscara), održala fantastičan govor kojim komentira “ispriku” zastupnika koji se pokušao sakriti iza činjenice da “ima ženu i dvije kćeri” te da su njegove riječi “jebena kučka” “očito krivo shvaćene”.

Ocasio-Cortez je u pravu kad kaže da samo muškarcu može pasti na pamet da isprika uopće može biti tako strukturirana.

Tijekom tog snažnog govora u kojem je jasno naglasila koliko je muški privilegij prisutan u svakoj pori našeg društva, spomenula je i činjenicu da ju je u javnoj “isprici” na televiziji Yoho ponovno uvrijedio pokušavajući objasniti kako je ona nešto, dakako, krivo interpretirala, što bi drugo moglo biti, pa nije valjda on nešto zabrljao, pa on ima 65, bijeli je tatica, časno oženjen, kako da bude za išta kriv tako savršeno heteroseksualan i školski prihvatljiv? Bijeli frajer koji na koljenima drži unučad, a voli ih kao da su od sinova! Zašto je činjenica da se to dogodilo na televiziji važno?

Muškarci, naime, kao što smo u Hrvatskoj prošli tjedan mogli svjedočiti prilikom posve neopravdanog, histeričnog, muški privilegiranog, infantilnog izlaska političkog analitičara Krešimira Macana iz studija jedne od najutjecajnijih televizijskih emisija u zemlji, svoj privilegij za koji, ovo ću im velikodušno pokloniti na kredit, istina, nisu sami krivi, ali ga moraju moći sami osvijestiti, a to ne čine nego ja sada pišem ovaj tekst, a Cortez drži govore u Kongresu umjesto o javnom zdravstvu o njima, uživaju u privilegiju da se postavljaju gdje hoće i kako hoće, uz potpuno ignoriranje čak i manira - što prema Kongresu, što prema ljudima koji su natjerani plaćati televizijsku pretplatu, što prema gošćama u studiju, što prema voditelju - koji je u danom slučaju isto slika i prilika muškog privilegija, koja stoji nasred studija u prijenosu uživo i čeka da se stvar riješi kao da to nema nikakve veze s njim. Jako me zanima do koje bi stepenice u profesionalnoj karijeri urednice došla žena Togonalovih voditeljskih sposobnosti.

Muški privilegij ide toliko daleko da je zlostavljanje žena u javnom prostoru često popraćeno protupitanjima o zajedničkoj krivnji tipa #dužinasuknje ili #kolikojepopila, a žene su, posljedično, navikle na to da otresaju zlostavljanje sa suknje na putu do posla, bio to Kongres, Sabor ili pekara na rubu grada, kao da je brašno ili kapljice kiše nakon ljetnog pljuska, nezgodno, da, ali ništa s čim se ne da živjeti.

Javni prostor je bitka koju tek trebamo dobiti (potražite hashtag na Twitteru #ženeujavnomprostoru, gdje žene, djevojke, sestre, prijateljice, ljubavnice po jedno petnaesti put u pet godina na društvenim mrežama rekonstruiraju svoje traume samo da bi ih još jednom proživjele i bile ispitivane zašto ih tek sada iznose, jesu li doista žrtve, jer na profilnim slikama baš djeluju moćno i privilegirano i jako, tako jako kao da sve mogu podnijeti, a proživljavaju to samo zato da nešto nauče one iste frajere kojima sam ja maločas na kredit dala podjelu krivnje između njih i patrijarhata koji nas je sve zadojio na pogrešne postavke), ali, televizija?

Možete li zamisliti da bilo koja žena histerično, poput djeteta u tantrumu, sa sebe skida mikrofon jer je sugovornik, za kojeg je, nota bene, znala da je gost u emisiji, rekao neku usputnu opasku o njezinu profesionalnom radu? Ne. Jer nas su naučili da je damski kontrolirati frustraciju. Njih su naučili da ne moraju. Da je njihov narcizam važniji i od socijalnih konvencija. Da isprika može počinjati i sa “ti si krivo shvatila”. Da je mansplainingu mjesto i u Saboru. Da je u redu doviknuti curi koja sama ide kući iz izlaska.

Dok se na mjestima moći i poligonima gdje se svijet kroji, a to jest televizija, i to jesu setovi političkih arena, ne promijeni taj diskurs, dok žene poput Alexandrije ne istupe i dok ne dostave račune s kemijskog čišćenja svih tih suknji s mrljama zlostavljanja Yohu i sličnima, nema promjene ni u javnom prostoru. Veselim se svim računima koje će muškarci ugledati na svojim vratima u budućnosti. Ja ću svoje stare račune poslati, a vi?