Žena koja ostavlja muža i odlazi na, zamislite, posao, prkosna je i obijesna. Ona je problem

Dosta jadnim verbalnim trikom “zaboravljene holivudske dive”, predsjednik republike Hrvatske, Zoran Milanović, u više je navrata normalizirao prijezir prema uspješnim ženama. Nije isto kad cvile prekarne radnice, poručivao je, i kad cvile bogate zvijezde koje su ostarjele pa koriste (valjda izmišljenu?) poziciju žrtve za još malo medijske pažnje, o kojoj su, čini mi se da Milanović misli, sve glumice tako jako ovisne. Nije ovo nužno o glumicama, već o svim ženama s pozicije pretpostavljene privilegije koje usuđuju reći da im nešto u životu nedostaje, da su oko nečega nesretne, da ih nešto boli, ili, ne daj Bože, da očekuju pravdu oko činjenice da su bile spolno uznemiravane.

Ta vrsta specifične mizoginije ne obuhvaća samo temu seksualnog zlostavljanja, iako je posebno okrutan stav u kojem uspješne žene - uspješne prema muškim kriterijima - čitaj: financijski samostalne i/li u braku s imućnim partnerom, karijerno ostvarene, glamurozne, dobroizgledajuće, dobro odjevene, javne ličnosti, ili, zapravo, na bilo kakvoj funkciji i s bilo kojim simbolima koji tradicionalno ,pripada,ju muškarcima (skupi veliki automobili, skupi veliki satovi, skupe velike kuće zapisane na njihova imena, svojevoljne prkosne rastave, mlađi ljubavnici, kriza srednjih godina) zapravo nemaju pravo na nesreću ni pravdu.

Ovako napisano zvuči nevjerojatno, zar ne? No, pogledajmo što je ispod toga. Bijes prema svakoj ženi koja se uspjela istrgnuti iz okova patrijarhalnog društva, te izdići iznad stereotipnih okvira koji su općeprihvaćeni da bi svijetu (čitaj: muškarcima) bilo lakše. Žena - ona će kuhati, oprati gaće, pospremiti igračke, probuditi se kad dijete plače, promijeniti pelenu.

Sad kad to znamo, svijet može nastaviti postojati, Zemlja se može nastaviti okretati, mi disati. Žena koja ostavlja djecu i muža i odlazi na, ZAMISLITE, posao, prkosna je i obijesna, na nju se frkće nosom, ona zaslužuje problem na putu: štoviše, generalni stav prema njoj je da ih ona izaziva svojim izborima; pa ako je tako, zašto se onda buni što ju je muž prevario (nije je bilo doma, u ovom trenutku pjeva strašni antički kor približavajući se glavnoj junakinji koju također, oh, čuda, igra glumac zamaskiran u ženu), što su joj djeca loša u školi (kad je matematiku s njima radila skupo plaćena instruktorica, a ne MA-MAAA!), zašto se buni što ju je šef zašlatao (po što je točno išla sama s njim u automobilu nakon poslovne večere?), zašto prijavljuje da ju je producent pozvao u svoju hotelsku sobu (zašto je pristala s njim nastaviti raditi film poslije toga?), zašto se tako odjenula, a ne kao mamica ili bakica, zašto je preglasna, zašto maše svojom zlatnom kreditnom karticom pa tako kastrira frajere (nije ni čudo da joj je muž poševio konobaricu), zašto ga je ostavila tijekom vikenda samog, zašto se nije udala na vrijeme, nego studirala, magistrirala i doktorirala, pa sada cvili jer mora na skupu umjetnu oplodnju, zašto, zašto, zašto, zašto uopće postoje uspješne, bogate, samostalne žene, one koje ne spuštaju pogled pred frajerima, zašto postoje šefice, zašto postoje producentice, zašto postoje žene koje se rastavljaju jer ne vole svoje muževe, jer nisu zadovoljne u vezama, a kad već i postoje, zašto barem ne začepe uspješnu iritantnu gubicu i ne prihvate malo zlostavljanja po putu?

Naravno, u tom se verbalnom spinu krije i catfight narativ, koji tako idealno mobilizira žene jedne protiv drugih, tako da se muškarci mogu fino opustiti i sa svojeg superiornog položaja promatrati ufino započeti rat između sestara radnica i sestara koje su se mukotrpno izborile za svoju privilegiju. Strah koji je skriven iza toga korijenje krije u muškoj privilegiji koja panično brani ono dobiveno čistim rođenjem (dakle, nikakvim trudom). Iako nisu rođeni kao plemstvo, kao tatini sinovi, kao bogati nasljednici, sama činjenica da su frajeri daje im jednostavniji start u životu.

Tko smo sad mi, u skupim odijelima, u dobrim cipelama, sa stavom da imao pravo birati od seksualnih partnera do trenutka kad ćemo (i hoćemo li) imati djecu? Žene koje, kad već to sve imaju, mogu barem biti toliko pristojne i šutjeti, a ne “tvrditi” kako su bile zlostavljane i kako im je bilo poprilično teško na putu prema poziciji koja je, prirodno, stvorena za nekog dečka s diplomom, prosječnih ocjena, kapaciteta, a bogami i odijela. Ta mržnja i netrpeljivost zrcali se i u očima žena koje su pristale na poziciju određenu patrijarhatom, jer se jednom učinila sigurnijom, lakšom. Treba imati snage i to razumjeti: ponekad je za žene, nažalost, jedini izvor dobivanja moći tren kad se izjednačavaju sa zlostavljačima, pa preuzimaju njihov vokabular, misli i narativ. Njihovo djelovanje. Treba imati snage razumjeti sve kojima je teško vidjeti izvan visokog zida, osim onih čija to pozicija zahtijeva.