To je kao jedan ogroman crni, ljepljivi val koji me poklopi i ne da mi disati, ne da mi misliti ni o čemu, pogotovo ne o lijepome, osim o tome kako da me prestane boliti duša. Ne mogu ni ustati iz kreveta, ni istuširati se, ni jesti ni izlaziti, ni pričati s ljudima, nerviraju me zvukovi. Potpuno sam bezvoljna, kao da me netko priklještio sa svih strana. I taj osjećaj zna trajati danima i tjednima. A bila sam, kažu, baš veselo i živahno dijete. I morala sam biti najbolja. Nije me naročito pogodila rastava roditelja, nisam to doživjela kao veliki gubitak, otac je ionako puno radio, malo je bio doma, a nakon rastave je ostao živjeti u istom kvartu kao i mi. Moji su držali do forme i onoga da nema svađe pred djecom, samo nisu bili dobri jedno za drugo, totalno različiti...