Zašto vlasnicima relativno mladih kompanija iznenada stižu milijuni? Odgovor je jednostavan...

To što će švedski Stillfront osnivačima Nanobita, Alanu Sumini i Zoranu Vučiniću, platiti 100 milijuna dolara za 78 posto dionica, a onda još 48 milijuna za preostalih 22 posto u 2023. godini, samo po sebi senzacionalna je vijest, ali i više od toga: to je velika sistemska priča o tome u kojem smjeru bi trebala ići hrvatska ekonomija.

Spomenuta vijest jedno je od sve češćih velikih poslovnih ukazanja na koje smo morali čekati tridesetak godina, otkako je Hrvatska postala samostalna država. Ograničit ćemo se na još dva najistaknutija primjera.

Drugi primjer: prije samo nekoliko mjeseci postalo je jasno da smo dobili prvog hrvatskog jednoroga, kompaniju koja vrijedi više od milijardu dolara, kada je Infobip s fondom OneEquity Partners ugovorio prodaju dijela kompanije za 200 milijuna dolara. Ne znamo koliko kompanija točno vrijedi jer nije javno izlistana, ali se procjene pojedinih stručnjaka sada razvlače na 4-5 milijardi eura. Nije nemoguće. Infobip je lani imao 600 milijuna eura prihoda. The Financial Times prozvao ih je najvećim biznisom za koji nikad niste čuli iako dvije trećine svjetske populacije na neki način koristi njihove usluge. Pri tome njihovi najveći svjetski konkurent, američki Twilio, bilježi gubitke ganjajući što veći tržišni udio. A taj Twilio uz samo 40-ak posto više prihode od Infobipa ima tržišnu kapitalizaciju od 31 milijardu dolara. Dakle, najveći dioničari Infobipa - braća Kutić i Izabel Jelenić - novi su hrvatski milijarderi, samo je pitanje koliko su milijardi teški. Najveći dioničari Infobipa podijelili su 10 posto dionica zaposlenicima, što pak znači da smo uz troje milijardera u Hrvatskoj dobili i nekoliko stotina milijunaša.

Treći primjer: u rangu Sumine, Vučinića, braće Kutić i Jelenić je, naravno, i Mate Rimac, kojeg su malo više pratili medijski reflektori. Još kad su prije godinu i pol Hyundai i Kia u Rimac automobile uložili 80 milijuna eura, postalo je jasno da dečko iz Svete Nedelje opsjednut električnim automobilima ulazi u klub najbogatijih Hrvata, i to potpuno drukčije nego što se do tada ekipa tajkuna ukrcavala na tu malobrojnu listu. Rimac nas je tijekom godina naviknuo na to da su partnerstva s najvećim imenima svjetske autoindustrije postala nova normalnost. Čak je i svježa ovotjedna vijest da će Rimac automobili najvjerojatnije preuzeti slavni Bugatti prihvaćena kao nešto što je postalo uobičajeno. Na uspjeh se lako naviknuti. No, to što bi Rimac automobili trebali izdominirati Bugatti kroz spajanje, ni po čemu nije uobičajeno ni u svjetskim razmjerima. Rimčeva kompanija, stara 11 godina, navodno će se pri potencijalnom spajanju valuirati na 570 milijuna, a Bugatti, koji se proslavio trkaćim automobilima još u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, na 500 milijuna eura.

Što se to zbiva? Zašto vlasnicima relativno mladih hrvatskih kompanija u posljednje 2-3 godine iznenada stižu stotine milijuna? Odgovor je jednostavan: jer su bili poduzetni, lukavi i jako radišni. No, bolje je pitanje zašto smo na niz ovakvih spektakularnih poslovnih objava čekali desetljećima?

Hrvatska, definitivno, nije bila mjesto gdje se stvarala poduzetnička klima i poticalo preuzimanje rizika u novim poslovnim pothvatima. Zemlja s ogromnim utjecajem države na sve aspekte ekonomskog života te okoštalom strukturom tradicionalnih biznisa jednostavno nije dala šanse množenju startup kompanija sve dok njihova kritična masa ne bi dovela do stvaranja potpuno nove strukture malog i srednjeg poduzetništva, ali i puno upečatljivijeg broja velikih, superuspješnih poslovnih priča poput Rimac automobila, Nanobita ili Infobipa.

Hrvatskom su tri desetljeća dominirala lica direktora velikih javnih tvrtki, menadžera koji su “restrukturirali” stare socijalističke gigante, od Plive do Petrokemije, bez pravog razumijevanja riječi konkurentnost, dok su glavne zvijezde hrvatskog biznisa dolazile iz oligopolnih ili pak monopolnih tržišnih pozicija u telekomunikacijama ili bankarstvu.

Opsjednuto smo svakih pet godina trošili milijarde na spašavanje brodogradnje, a nismo se previše brinuli što nam je među mladima koji trebaju napustiti obrazovni sustav poduzetnička ambicioznost na najnižoj razini u Europi. Kamioni novca odlazili su na sanaciju raznoraznih suspektnih biznisa bez kojih država “ne može” i “ne smije”, a mlade smo uvjerili da se ne isplati riskirati s osobnim poduzetničkim pokušajima, nego je pametnije ostati pod roditeljskim krovom te čekati tobože sigurnu priliku. A kad smo shvatili da je takva praksa suštinski pogrešna, organizirali smo veliko finale - proces predstečajnih nagodbi, koji je mnogima bez perspektive omogućio održavanje između života i smrti, iako je temeljna ideja bila sniziti zaduženost, ali bez kapitalnog jačanja, što se pokazalo naivno-besmislenim u velikom broju slučajeva.

Zašto je tako teško shvatiti da se bilo kojim oblikom sanacije ne dolazi do bržega gospodarskog rasta? Lagano je to pitanje, za koje u Hrvatskoj i dalje glumimo da je teško.

U takvoj bizarnoj atmosferi oslanjanja na neuspješne ili poluuspješne, zabilježen je rast do ozbiljne veličine tek nekoliko novih privatnih kompanija, i to u vrlo konvencionalnim djelatnostima. Primjeri su takve vrste impresivnog poslovnog uspjeha u lošem okružju, ali baziranog na vrsnom upravljanju i dobrim poslovnim procjenama, Orbico ili Atlantic, koji su nekako uspjeli gaziti putanjom održivog rasta, kompetitivnosti te internacionalne ekspanzije. Možemo govoriti i o nekoliko desetaka srednje velikih kompanija za koje možemo reći isto što i za poslovne sustave Roglića i Tedeschija. No, kad sve zbrojimo i oduzmemo, na nacionalnoj razini uspjeli smo jedino u usporednom zaostajanju po pitanju brzine razvoja novih biznisa za baš svima u EU. Vjerojatno je samo pitanje vremena kad će nas i Bugarska prestići, kao što je Mate Rimac poput elektrificiranog Ayrtona Sene, učinio menadžerima vozačima za upravljačem Bugattija.

U zemlji koja je prvih pet godina bila opsjednuta ratom, a potom ideološkim pitanjima, logično je da smo se više fokusirali na metenje strukturnih problema pod tepih, nego na njihovo rješavanje. Pri čemu je vladalo nevjerojatno razumijevanje šire javnosti za dubinu problema. Dok su se stare strukture umrežavale kako bi štitile pozicije, pri čemu su se oslanjale na razne oblike pogodovanja, uključivši procvat mitomanije, Infobip, Nanobit i Rimac napadali su globalno tržište strelovito se prilagođavajući svakoj reakciji tog tržišta. Gdje bi bio Nanobit bez neprestanog istraživanja očekivanja korisnika, kao i konkurentskih rješenja te upornog jahanja na valu trendova uz fenomenalni osjećaj za pozicioniranje u segmentu lifestyle igara? Što bi postigao Infobip da nije ušao u cijeli niz većih ili manjih partnerstva omogućujući digitalnu transformaciju pristupa potrošačima za cijeli niz kompanija te stvarajući pritom fascinantnu mrežu i vlastiti ekosustav, uključivši kampus? Mreže ovakvih novih kompanija različite su prirode od tradicionalnih u RH. Savezi su to što ciljaju na uspjeh, a ne na održavanje statusa quo. To što su nekadašnji sportaši, Ančić i Kušurin, bili katalizatori deala Infobipa u partnerstvu s One Equityjem, nipošto nije slučajno, ali je jedan od prvih dokaza da naš establishment može imati potpuno drukčija lice, lice kojem vjerujete. O fanatičnosti i fokusu Rimca da napravi najbolji električni automobil, što ga je uguralo na sastanke s imenima poput VW-a, može se reći da je nešto što sigurno može samo strastveni privatni poduzetnik. Ne neki aparatčik.

Ponovimo: milijarde koje su stvorile pametne i poduzetne ekipe u Infobipu, Nanobitu i Rimcu nisu pravilo, nego izuzeci koje danas možemo nazvati putokazima. Putokazi su to koji nam govore što trebamo mijenjati u obrazovnom sustavu i odnosu prema poduzetničkim inicijativama.

Zapravo, nismo zaslužili to što smo kroz primjere ovih triju kompanija dobili jasne putokaze za to kojim smjerom ići želimo li napustiti okvire davno zombificirane hrvatske ekonomije, u kojoj su mnogi ozbiljni direktori kao glavnu pretpostavku uspješnosti vrlo često isticali potrebu da plaće radnika budu mizerne. Gunđali smo pritom protiv stranih kompanija koje su nam u naše dvorište donijele znanje o tome kako imati stalni rast prihoda uz lijepu dobit te pristojno plaćati zaposlenike. Lidl je lani zaradio 435 milijuna kuna te povećao plaće radnicima za 11 posto, na lijepih 8450 kuna, a Konzum, zbog kojeg je donesen poseban zakon da bi preživio, i dalje je opterećen dugovima, samo marginalno restrukturiran te je pao na prosječnu plaću od 3600 kuna. I tko je sada tu sistemski jako važan, a tko nije? Naravno, lex Agrokor morao je biti donesen pa primijenjen jer je Agrokor postao prevelik sustav koji je uvezao ogromni dio hrvatskog realnog sektora. No, cijelo desetljeće prije toga bilo je jasno da problem raste, i postaje sve veći. Velik broj direktora jako se brinuo zbog prevelike izloženosti Todorićevu carstvu, ali je rijetko tko riskirao pa uložio dovoljno energije i znanja da tu izloženost smanji. Nije došlo do radikalnih promjena čak ni nakon kolapsa najvećeg poslovnog sustava u zemlji.

Zapravo je nevjerojatno u kojoj smo mjeri tri desetljeća zanemarivali potencijal koji sa sobom donosi val startupa, posebno ako ih barem djelomično prati odgovarajući kapital. Iz današnje perspektive čini se čak pomalo što glupavo što smo vjerovali da je nešto neizmjerno važno zato što je jako veliko, staro, ugledno i premreženo sa svima drugima. Moć koju donose promjene, valuta je koju smo najviše podcijenili.

Budimo realni te recimo i to da možda ni u posljednje dvije godine ne bismo dočekali tako sjajne vijesti iz Infobipa, Nanobita i Rimca da im se nije posložila sretna konstelacija zvijezda na svjetskim financijskim tržištima. Ekspanzivne monetarne politike bazirane na programima otkupa vrijednosnica i niskim, pa i negativnim kamatnim stopama stvorile su predispozicije za investiranje u vlasničke udjele, pogotovo ako se radi o inventivnim high tech kompanijama. Ulaganja u tri naše tvrtke dio su puno šireg, svjetskog trenda. Situacija je čak pomalo neobična. Jeftinog novca ima dovoljno i za stare kompanije s previsokom razinom duga i mutnim tržišnim perspektivama, ali i za nove i brzorastuće. Poticajnim monetarnim politikama od početka pandemije pridružile su se i stimulativne fiskalne politike, što je zakompliciralo ekonomske perspektive. Sve je veći broj opreznih ekonomista koji upozoravaju kako bi previše izdašni poticaji za održavanje zaposlenosti mogli produžiti život kompanijama koje bi inače bile pometene s tržišta jer ne mogu zaraditi dovoljno da bi plaćale kamate. Strah kako bi EU mogao biti zona prevelikog broja zombi-kompanija (onakvih koje se održavaju na životu, a trebale bi propasti) sasvim je opravdan i prilično je jasno da to nije put kojim želimo ići jer smo o tome sve naučili u nekoliko posljednjih desetljeća.

Potencijale kompanija kao što su Nanobit, Infobip ili Rimac u svakom slučaju treba gledati i kroz prizmu strelovitih promjena koje je uzrokovala pandemija koronavirusa. U treptaju oka planet je shvatio da budućnost stiže poput brzog vlaka te da nije vrijeme za lijeno sunčanje na tračnicama. Ono što je trebalo biti odrastanje postalo je otrežnjenje.

U jednu ruku, pandemija je strahovito unazadila planet. Kao što su dobro primijetili u Goalkeepers reportu Bill & Melinda Gates Foundationa, u mnogim aspektima u samo 25 tjedana svijet je nazadovao 25 godina. Zdravstvena kriza pretvorena je u ekonomsku i socijalnu, dijelovi svijeta suočili su se s nestašicom hrane i stanovanja; usporedne katastrofe pojačavale su jedna drugu. Nejednakost je eksplodirala, stvoren je kult epidemiološkog paničarenja, porasla je neizvjesnost te je postalo nejasno kako svijet vratiti na staze progresa, posebno one najsiromašnije zemlje. Svijet je prema procjenama MMF-a potrošio 18 tisuća milijardi na stimulanse, pa ipak - do kraja 2021. globalna će ekonomija izgubiti 12 tisuća milijardi dolara. Živimo u doba najgore recesije od Drugog svjetskog rata, moramo se snalaziti u trenutku kad je financijski gubitak dvaput veći nego u velikoj recesiji 2008. godine, a trebali bismo se vratiti u davnu 1870. godinu kako bismo prebrojali više država u ekonomskoj krizi nego što ih brojimo danas.

U takvim, apsolutno izvanrednim uvjetima života i rada investitori posebno vrednuju one tehnološki naprednije, inovativnije i prilagodljivije.

Nije slučajno da su od izbijanja pandemije kompanije poput Applea, Amazona, Alphabeta, Facebooka ili Tesle jako avansirale. U ovom novom, drugačijem svijetu nitko više rješenja neće tražiti u čeličanama ili tvornicama tradicionalnih automobila. Nov način života traži nove i prilagodljive kompanije. Onakve kakve država ne mora stalno tetošiti novcem poreznih obveznika da bi opstale zbog toga što u svojim halama drže taoce - sve slabije plaćene radnike.