U nastavku donosimo:
- portret prehrambenih navika Miljenka Smoje i simboliku njegove “manistre usuvo”
- kako je nastao mit o Smoji kao razmaženom izješi i što je time postigao među prijateljima i protivnicima
- živopisne prizore splitsko-zagrebačkog nadmudrivanja oko vremena i lokalnih taština
- usporedbe klime i ugođaja dvaju gradova kroz duhovite anegdote i jezične špice
- iskustva i stavove Splićana o “purgerima u magli” te reverznu perspektivu iz Zagreba
- kulturne reference od filma Tko pjeva zlo ne misli do navijačkih stihova kao okvir za urbane identitete
- završni, autoironični pogled s terace koji pojačava kontrast, bez otkrivanja poante teksta
Miljenko Smoje nije bio gurman. Najviše je volio jesti manistru usuvo. Odmah da raščistimo eventualni nesporazum, ne radi se o tjestenini skuhanoj bez ikakva umaka. Tako je nazvana da bi se razlikovala od tjestenine koja se dodaje u juhu. Manistra usuvo za kojom je Smoje žudio bile su penete (penne) u mesnome šugu vrlo sličnom bolonjezu. Prehrambeni afiniteti bili su mu, dakle, izrazito pučki, da ne kažem priprosti. A jeo je toliko malo da ne bismo puno pogriješili kad bismo rekli da se ustvari pričešćivao. Koliko pobožniji katolik smaže hostija, toliko bi on progutao peneta. A onda bi se s tijela Kristova prešaltao na njegovu krv. Čovjek oskudne gladi bio je, međutim, natprosječno žedan, pa je mogao lijepo popiti.
Unatoč svojoj suzdržanosti za trpezom, rado je i vrlo ...