'ZAŠTO SE DIŽE TOLIKA PRAŠINA? PA OVO SE DOGAĐA TKO ZNA KOJI PUT' Mazutni tragovi na Zrmanji vide se u dužini od pola kilometra

Drugi dan nove godine napunio je Obrovac novinarima. Stigle su ekipe istraživačkog magazina “Provjereno” Nove TV i “Labirinta” HRT-a, došle su gotovo sve redakcije zadarskih medija zbog tiskovne konferencije saborskih zastupnika Mosta...

Svi traže odgovor na dva pitanja: prvo, tko je odgovoran za curenje mazuta u kanjon Zrmanje i drugo, iako je prvo zagađenje Zrmanje registrirano 2002. godine, zašto nitko od mjerodavnih, prije svega iz Hrvatskih voda, u tih 18 godina nije ništa poduzeo da se takvi ekološki incidenti spriječe ili makar umanji šteta od zagađenja na zaštićeni krajobraz tog jedinstvenog riječnog estuarija od Obrovca do ušća u Novigradskom moru?

I onda kada je već izgledalo da je priča o mazutu u Zrmanji pomalo pala u drugi plan, sa stranica Slobodne Dalmacije je kao bomba odjeknula informacija da je tijekom sanacije tvornice glinice (od njezina zatvaranja 1982. pa do 2006. godine), u nezaštićeno tlo na području tvornice ispušteno oko 11 milijuna litara opasnog lužnatog materijala, oko 5000 litara visokokancerogenog PCB ulja iz transformatora te da je iz tvornice nestalo stotinjak radioaktivnih “konzervi” od pet kilograma, tzv. mjerača protoka, koje su mještani obližnjih Jasenice kasnije koristili kao utege za sijeno.

Dani mladosti

Odjednom je svima, od Zagreba do Zadra, došlo do glave da je 250 kubika mazuta u Zrmanji obična flekica za sve ono što je u nju i njen okoliš godinama ispuštano. Nekih četiri-pet godina u vrijeme dok je tvornica radila, a pogotovo kasnije, tijekom njene sanacije do i nakon Domovinskog rata.

- Ne znam zašto se sad o tome toliko diže prašina. Pa ovo je tko zna koji put da mazut plovi Zrmanjom... Sada i nije nešto puno iscurilo. Vi novinari! Kad ih trebaš, nema vas, a ih ne trebaš, evo vas... - zafrkava nas Miro Modrić, rođeni Obrovčanin, dok se ukrcavamo na aluminijski gliser kako bi obišli točno mjesto iz kojeg mazut već desetljećima curi u rijeku.

Luka Gerlanc / CROPIX

Miro Modrić

- Volim ovu rijeku kao svoju mater. Više smo žena i ja vremena proveli uz Zrmanju i na Zrmanji, nego na kopnu. Mene je Zrmanja odgojila, danas sam to što jesam zahvaljujući Zrmanji – kaže Miro podsjećajući nas na svoje dane mladosti kad je rijeku kao mladi ronilac preplivao i preronio uzduž i poprijeko naganjajući oboritu ribu. Nekada je radio u tvornici glinice na obližnjem Bravaru, sada je domar u Pučkom otvorenom učilištu. Kao vrsni poznavatelj Zrmanje po potrebi vozi ovaj gliser u vlasništvu Grada Obrovca.

Nekidan je s njim vozio zadarskog župana Božidara Longina koji se na licu mjesta htio uvjeriti u razmjere zagađenja rijeke. Društvo mu je pravila viša vodna inspektorica Tea Markoč i voditelj ispostave Hrvatskih voda u Zadru Ivan Peša. Navodno je tada donesena odluka da se na teren hitno pošalje tim stručnjaka koji će započeti sanaciju onečišćene obale.

- Trebalo su doći danas, oko podne i po, ali, evo, još ih nema... – govori nam Miro koji je i ekipu za sanaciju onečišćenja iz Zagreba trebao odvesti do izvora zagađenja.

Za mazut u Zrmanji doznalo se u ponedjeljak 23. prosinca, a Davor Perić, ravnatelj županijske Javne ustanove Natura Jadera, koja skrbi o zaštiti kanjona Zrmanje, rekao nam je da su ribari u Novigradu masne mrlje na moru primijetili dva dana ranije, u subotu 21. prosinca.

Zelena rijeka

Istog je dana informacija došla i do Igora Jurjevića, mladog Obrovčanina i entuzijasta, koji je odmah pohitao do Jezera, mjesta gdje mazut podvodno izbija u rijeku, i podigao dron. Tako su nastale snimke koje su šokirale Hrvatsku. Kilometarski trag mazuta preplavio je zelenu rijeku i neposredno pokazao da priča o ekološkoj katastrofi nije pretjerana.

- Ovo je sad ništa – kaže Miro. - Sjećam se, prije nekih desetak godina, mazuta je toliko bilo u rijeci da je zacrnio i desnu i lijevu stranu korita, a trag je danima išao od Jezera do Novigradskog mora. Sada je većina mazuta ostala na ševaru, samo na desnoj strani rijeke. Do Novigradskog mora nije gotovo ništa ni došlo – spušta loptu Miro.

Ne da bi umanjio štetu, već da bi ukazao kako se količina mazuta pohranjenog u kraškom terenu kanjona nakon toliko godina očito smanjila, kako su je prijašnje bujice podzemnih voda već dobrano isprale, i kako bi ovakvih incidenta u budućnosti trebalo biti sve manje.

To je granica

- Evo nas kod smokve – uspori Miro lagani gliser pokazujući prema desnoj strani rijeke. - Tu mazut izlazi. Vidite onaj ševar, one tamne mrlje? E, gdje je ševar tamniji, to znači da mazut baš tu izbija – pokazuje rukom.

U dužini od nekoliko stotina metara na pet-šest mjesta žuti ševar se potpuno zacrnio. Kad se gleda nizvodno, na ševaru se vidi tamnosmeđa crta, crni rub gotovo metar viši od površine rijeke, kao da ga je netko pošarao velikim crnim pinelom.

- To je granica. To vam je mjera visine rijeke kad je u njoj bilo mazuta – objašnjava nam Miro, ukazujući na kamenu obalu gdje tragovi mazuta jasno pokazuju vodostaj rijeke prije desetak dana. Približavamo se do samog kraja, a fotoreporter Luka snima detalje grmlja i ševara zacrnjenog uljastom tekućinom. U zraku se širi miris nafte kao da smo na nekom prirodnom nalazištu. Mazutni tragovi vide se u dužini od nekih pola kilometra, možda i više...

- Sada smo oko 3,5 kilometra udaljeni od Obrovca, nizvodno. Tu mazut prodire u rijeku iz podzemnih vodotokova. Tih izvora ima više, na nekoliko mjesta i dolje su nizvodno idućih možda pola kilometara. Nakon toga mazuta više nema. Nema ga ni kao izvora, ali nema ga ni na obalama rijeke. Jednostavno ga je upio ševar – govori Miro.

Upozorava nas da straha za ljudsko zdravlje nema.

- Ako mene pitate, najbolje bi bilo to zapaliti. Ovdje se ptice ionako ne ležu, mazut izgori, a ševar se obnovi za nekoliko mjeseci - zaključuje.