Zašto potpredsjednik Hrvatskog sabora Milijan Brkić ne podnosi ružičastu majicu?

Što, oni to ne kuže?

Nije im jasno?

Ne razumiju da je baš jučer bio taj dan. Nema drugog. I neće se ponoviti. Neke se stvari jednostavno ne mogu nadoknaditi. Ili im je, onako glupo indolentno, svejedno.

Baš ih briga.

Znaju da je sigurnost važna, ali im se fućka jer se ne tiče njihovih fotelja, njihovih života i zato se neće ni osvrnuti na to da u ovoj zemlji ljudi trpe nasilje. Nasilje ne dolazi do njih, imaju svoje čuvare, koriste cijeli sustav za osobnu zaštitu i zaštitu njihovih interesa. Zastupnici u Saboru, većina u njemu.

A vrlo je jednostavno

Jučer je bio dan kada je trebalo podržati djecu koja žele odrasti bez nasilja. Taj se dan obilježava nošenjem ružičastih majica. Saboru je to bilo previše. A vrlo je jednostavno, ljudi odjenu neki ružičasti predmet i time jasno kažu da su protiv vršnjačkog maltretiranja djece. Sve je počelo 2007. u Kanadi, kada su jednog dječaka maltretirali u školi zato što je nosio ružičastu majicu. Nije bila dovoljno muška ili što li već mogu pomisliti klinci koji su očito odrastali s krivim poukama o ljudima.

Uglavnom, kao znak podrške maltretiranom dječaku, dvojica iz iste škole kupila su nekoliko majica i angažirala svoje prijatelje, nagovorivši ih da sljedeći dan svi odjenu ružičaste majice. Sljedeći je dan gotovo svaki učenik bio odjeven u ružičasto. I bilo je to dovoljno da iz jedne reakcije nastane cijeli pokret. Hrvatski sabor je prije dvije godine donio odluku kojom je izglasan Dan ružičastih majica kao Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja, a odlučeno je da će to biti zadnja srijeda u veljači. Jučer je bio taj dan.

Jučer se obilježavao Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Izvukli se bez kazne

“I onda je rekao, ako se ne bojiš, dođi k meni da te prebijem. Ja sam počeo bježati od njega, sakrio se u grmlje, probao sam se sakrit’ u grmlje, a onda je on mene počeo tući. Onda sam ja njega morao gurnut’ za samoobranu i onda me on lupio šakom u glavu. I onda sam odustao i rekao: napravi što hoćeš, lupi me”, opisao je devetogodišnji učenik iz Omišlja prije dva dana napad i maltretiranje vršnjaka iz škole. To je, ustvari, sva istina o vršnjačkom zlostavljanju u Hrvatskoj. U ovoj su zemlji djeca ubijana u vršnjačkom nasilju. Lomili su im lubanje, ubadali ih nožem zato što su računali da se mogu izvući. I izvukli su se, i bez kazni.
Djeca maltretiraju djecu. Mlate ih. U filmu “Mali” redatelj Antonio Nuić opisao je i scenu vršnjačke tučnjave u kojoj je korišten lanac. Očekivano je. Naravno, kad je opravdavano što je onaj učitelj Franjo nasiljem disciplinirao dvojicu učenika. Prije dva dana pretučeni dječak iz Omišlja provodi sate u strahu. Isto kao i njegova sestra. Žele mirno djetinjstvo. Sigurno je da žele samo mirno djetinjstvo. Uostalom, i Hrvatski sabor je prije dvije godine proglasio Nacionalni dan protiv vršnjačkog nasilja kako bi pokazao da i oni koji mogu utjecati na promjenu klime prema nasilju razumiju problem i učinit će potrebno da ga smanje.
I onda, na Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja, djecu iz Buzeta ne puste baš u Sabor u ružičastim majicama. A potpredsjednik Sabora, isti onaj koji je bio potpredsjednik i kada je proglašavan taj dan važnim, traži da se do objašnjenja zabrane ružičastih majica u Saboru dođe “protokoliranjem” prema Tajništvu Sabora. Jer se sigurnost djece valjda ne tiče Milijana Brkića. A možda ne podnosi ružičastu boju. Pa da, to su samo djeca, koju policija nikada neće štititi kao što štiti njega. J