Zagrebački odvjetnik kažnjen jer je ‘vrijeđao i omalovažavao policiju‘, a sad se dogodio veliki preokret

Zagrebački odvjetnik Ivan K. kažnjen je novčanom kaznom za vrijeđanje i omalovažavanje policijskih službenika jer je prije 2015. godine, zastupajući ovrhovoditelja, nakon što nije uspjela još jedna u nizu deložacija, prozvao policiju za nesposobnost jer pet godina ne uspijevaju provesti odluku suda da njegova stranka stupi u posjed nekretnine.

Međutim, sada je Ustavni sud RH prihvatio njegovu ustavnu tužbu zaključivši da su Prekršajni sud u Zagrebu i Visoki prekršajni sud svojim osuđujućim presudama povrijedili njegovo pravo na slobodu izražavanja.

Nakon sporne odgode provedbe sudske odluke, deložacije obitelji C., u veljači 2015. odvjetnik suprotstavljene strane, koja opet nije uspjela doći do svoje nekretnine, dao je izjavu novinarima HRT-a:

"Policija nije u stanju provesti odluku suda, ili ne želi, s obzirom na ovakvo postupanje, čisto sumnjam da se radi o nesposobnosti, jer je teško da itko može biti toliko nesposoban i ne provesti deložaciju, gdje se nalazi stotinjak ljudi, pa sumnjam čak i da se radi o namjernom opstruiranju od strane policije."

Osim toga,za "24 sata" je izjavio: "Obitelj C. može biti sigurna, nikad im se ništa neće dogoditi, ni sada ni kasnije, jer policija je toliko nesposobna da nije u stanju iseliti ni kokošinjac, a kamoli ovakvu obitelj. Dižu nas usred noći kao budale i onda nam javljaju da odustaju".

Proglašen krivim

Nakon što je protiv njega podnesena prijava, presudom Prekršajnog suda u Zagrebu donesenoj u listopadu 2016. Ivan K. je proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, "na način da je omalovažavao ili vrijeđao državna tijela odnosno službene osobe pri obavljanju službe, ili u vezi s tim obavljanjem ili njihovih zakonitih naređenja". Kažnjen je novčanom kaznom od 600 kuna i naloženo mu je plaćanje 200 kuna sudskih troškova.

Odvjetnik se žalio na tu presudu, ali je Visoki prekršajni sud u studenom 2018. odbio njegovu žalbu kao neosnovanu.

"Prvostupanjski je sud opravdano na temelju obrane samog okrivljenika koja predstavlja okolnosno priznanje odlučnih činjenica koje čine prekršaj iz članka 17 Zakona ... te uvida u video snimku, imao dovoljno osnova za zaključenje da je okrivljenik kritične zgode omalovažavao i vrijeđao službene osobe u svezi vršenja njihove službe, čime je ostvario zakonsko obilježje terećenog prekršaja, neovisno o vlastitom stavu da je imao opravdan razlog iskazati svoje nezadovoljstvo glede rada službenih osoba. (...) Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, kao i razloge za neprihvaćanje dokaznih prijedloga okrivljenika, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje."

U ustavnoj tužbi odvjetnik je podsjetio na sve okolnosti dugogodišnjeg ovršnog postupka te je istaknuo: "Naprosto je zaprepašćujuće da policija, kao javna služba ustanovljena u interesu građana, kojoj je dužnost štititi imovinu građana i provoditi odluke suda, ne provede odluku suda više od 5 godina i protivno zakonu ne omogući građaninu da stupi u posjed svoje nekretnine i ne učini apsolutno ništa da onemogući omanju skupinu građana da sprječava sud u provedbi svoje odluke radi zaštite prava vlasništva građanina, a još više od toga zaprepašćuje činjenica da onda nakon toga drugi sud još kažnjava punomoćnika tog građanina koji ne može stupiti u posjed svoje nekretnine jer policija nije u stanju ili ne želi provesti odluku suda, samo zato što je ukazao na nezakonitost i nepravilnost postupanja policije u konkretnom slučaju, umjesto da se procesuiraju i kažnjavaju odgovorne osobe u policiji zbog nepostupanja po odluci suda."

Stav Ustavnog suda

Nakon razmatranja svih argumenta Ustavni je sud donio ocjenu da osporene odluke prekršajnih sudova o utvrđivanju odgovornosti i kažnjavanju za prekršaj iz članka 17. ZoPPJRM-a "predstavljaju miješanje države u podnositeljevu slobodu izražavanja".

Ustavni sud ocjenjuje da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu uvjerljivo utvrdili postojanje prijeke društvene potrebe koja bi zahtijevala da se pravu državnih tijela na očuvanje njihovog digniteta u konkretnom slučaju da prednost pred pravom podnositelja na slobodu izražavanja. Razlozi koje su sudovi naveli ne pokazuju da je prekršajna presuda podnositelja, s obzirom na konkretne okolnosti, bila nužna u demokratskom društvu. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama podnositelju povrijeđena ustavna sloboda na izražavanja misli sadržana u članku 38. stavku 1. Ustava", stoji u obrazloženju odluke Ustavnog suda kojima su ukinute osuđujuće presude prekršajnih sudova te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje.