Ovog tjedna na dva-tri dana pažnju smo jednim dijelom prebacili na globalno važne američke izbore, ali je pandemija covida-19 ostala ključno pitanje naše svakodnevice. Nalazimo se na prijelomnoj točki. Za razumijevanje trenutka pandemije te njezinih potencijalnih zdravstvenih, ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica treba reći kako u posljednja dva tjedna gledamo zaustavljanje brzine rasta potvrđenih slučajeva infekcije virusom SARSCoV-2. Brzina rasta evidentiranih dnevnih slučajeva u manje od dva tjedna pala je s pretprošlog na prošli četvrtak sa 100 posto na 3 posto. Poznati broj R sada je negdje oko 1, a do prošlog vikenda tjedni broj slučajeva se udvostručivao. Izgleda da smo dosegli vrh krivulje. Usporavanje zaraze statistički je najvidljivije u Zagrebu, urbanom središtu s visokom koncentracijom stanovništva, u gradu koji sam predstavlja četvrtinu Hrvatske te je mjesto gdje počinjemo dobivati rat s virusom.
Ako u Zagrebu gledamo trend pada broja novozaraženih, to znači da postojećim epidemiološkim mjerama kontroliramo pandemiju. No, to nipošto ne znači da smo uspjeli izaći iz zone visoke opasnosti za javno zdravlje i živote građana. Trenutačno nas još trebaju brinuti tri važna pitanja. Prvo, iako je trend usporavanja brzine rasta slučajeva očigledan, mi još ne znamo kada će doći do čvrstog trenda pada broja slučajeva te koliko će biti brz pad broja novih i posljedično aktivnih slučajeva. Drugo, otvoreno je pitanje postoje li faktori koji iznova mogu ubrzati rast slučajeva. Primjerice, može li dodatno zahlađenje prouzročiti novo ubrzanje rasta slučajeva, bez obzira na višu razinu okuženosti koja teoretski usporava brzinu rasta? Treće, čak i ako je rast dnevnog broja novih slučajeva zaustavljen, koliko dugo naš zdravstveni sustav može izdržati priljev teških bolesnika ako u roku od nekoliko dana ne dođe do značajnijeg pada broja novih slučajeva?
Ovo zadnje, treće pitanje sada se čini najvažnijim jer na njega možemo odgovoriti, dok oko prva dva možemo afektirati, čemu su mnogi ove godine previše skloni. Može li, dakle, hrvatski bolnički sustav izdržati dnevno od 1500 do 3000 novih slučajeva zaraze u sljedećih 10 do 15 dana? Iako gledamo blagi pad stope hospitalizacije u odnosu na broj slučajeva, to samo po sebi nije ohrabrujuće dok imamo kontinuirani rast broja zaraženih, pa posljedično i rast broja hospitaliziranih. Isto tako, nije previše utješno to što stopa hospitalizacije svojom brzinom dosad nije pratila brzinu rasta broja slučajeva. Hoće li se - ako ovaj vrh krivulje novih slučajeva uskoro ne krene u smjeru brzog pada - broj od 1200-1300 trenutačno hospitaliziranih udvostručiti, utrostručiti, učetverostručiti... te tako prouzročiti kolaps zdravstva i koronacid dijela hrvatskog pučanstva? Prvo treba uočiti da bolest nije trajno stanje. Imamo oko 65 tisuća slučajeva. Od tog broja, oko 46 tisuća ljudi je ozdravilo.
Bolesne primaju u bolnice, ali ih i otpuštaju iz njih. S obzirom na to da oboljeli napuštaju bolnice u predvidivom ritmu, ako ne dođe do novog rasta slučajeva, nije realno očekivati da će nam trebati više od 2000 kreveta za oboljele od covida. Pritom imamo 1450 kreveta u intenzivnim jedinicama, 800 respiratora (stiže još 250) i jako velik broj bolničkih kreveta namijenjenih liječenju. Što se tiče ukupnih kapaciteta, sve je, dakle, pitanje dobre organizacije. Ukupni brojevi jedinica intenzivne skrbi, bolničkih ležajeva namijenjenih liječenju, broj respiratora i ECMO uređaja u Hrvatskoj doista ukazuju na kontrolabilnost situacije, ali isto tako valja voditi računa o specifičnostima liječenja oboljelih od covida-19. Tu bismo mogli imati problem. Ako se iskusni liječnik nađe u situaciji da mora brinuti o prevelikom broju pacijenata, situacija postaje složena.
Covid-19 ćudljiva je bolest teško predvidivog tijeka, koja se naslanja na druge bolesti koje u kombinaciji s infekcijom postaju zloćudne. Posao ljudi koji liječe oboljele od covida je vrlo zahtjevan. Primjenjuju se razne varijante medicinskih i farmakoloških intervencija te njihovih kombinacija. Prati se zasićenost krvi kisikom kao jedan od ključnih faktora za donošenje odluke o nastavku ili hitnoj promjeni terapije, kao i cijeli niz drugih indikatora. Liječnici moraju pažljivo procjenjivati moguću primjenu mehaničke ili nemehaničke ventilacije, respiratora, ECMO-a i EKG-a u kombinaciji s koktelima lijekova i dodataka prehrani. Prerana radikalna intervencija se kod covida-19 često može pokazati pogubnom, prekasna također. Procedure poput uspavljivanja i intubiranja nisu za neiskusne, kao ni očitanja i predviđanja temeljem, recimo, oksigenacije ili acidnobaznog statusa.
Uzmimo još u obzir kako velik broj zaraženih kao podlogu ima još neku ozbiljnu bolest. Osobe s dijabetesom mogu trpjeti dodatno dramatično pogoršanje glikemije nakon infekcije virusom SARS-CoV-2, baš kao što oni s krvožilnim i srčanim problemima s visokim tlakom u vrlo kratkom vremenu mogu biti životno ugroženi. Zamislite koliko vremena, doktora i sestara dnevno treba, recimo, osoba s dijabetesom u poznim godinama, s lošom kontrolom glikemije, koja ima oštećenje bubrega i minimalnu cirkulaciju u obje noge te slabo srce. Takvi su bolesnici i prije pandemije zauzimali značajne bolničke resurse, a ponajviše su iscrpljivali one ljudske. Sada se pritisak tih bolesnika na zdravstvo sužava u kraće razdoblje jer je covid-19 sindemija koja se veže na druge bolesti te stare i bolesne vrlo brzo dovodi u kritično stanje.
Ponovimo: s manjim brojem kompliciranih bolesnika s hirovitim tijekom bolesti iskusni liječnik ima kakvu-takvu kontrolu kod zaraženih virusom SARS-CoV-2, a s velikim brojem takvih bolesnika ta kontrola je osjetno niža, ali opet nije nikakva, kao što to žele sugerirati paničari. Doktori s iskustvom u liječenju covida-19 vjerojatno su presudni, baš kao i svaki mlađi liječnik koji će im pomagati, kao dobri tehničari, vrijedne starije i mlađe sestre. Svi oni su biološke jedinke s pragom izdržljivosti. A ti ljudi u tjednima koji dolaze mogu očekivati dodatno opterećenje. I doista su stoga heroji ove pandemije. Ako zaključimo da je opterećenost iskusnih ljudi u zdravstvenom sustavu trenutačno slaba karika hrvatske borbe protiv pandemije u tjednima koji dolaze, jasno je kako smo suočeni s izvanrednim stanjem. U svakom izvanrednom stanju u bilo kojem sustavu, pa tako i u zdravstvenom, postoje određena opća pravila. Krajnje su jednostavna.
Jedno od prvih i osnovnih pravila jest ne širiti bespotrebnu paniku. Mi trebamo staložene lidere koji će u zdravstvenom sustavu na miran i organiziran način riješiti pitanje opterećenosti liječnika i sestara te osigurati adekvatnu opremljenost bolnica. Svojim primjerom ti lideri trebaju raditi na smirivanju panike. Jasno je da oni najbolji među doktorima i sestrama ne mogu sve to fizički izdržati, ali to nije problem koji se može u potpunosti sistemski riješiti, niti će odigrati presudnu ulogu u promilima smrtnosti. Organizatori-lideri jednostavno trebaju osigurati odgovarajući odmor najbitnijim doktorima i sestrama te im naći odgovarajuću zamjenu. Organiziranje nereda i otpora u zdravstvu zbog osobnih interesa koji se protive racionalnim potezima u bolničkom sustavu postaje potpuno neprihvatljivo, baš kao subverzije u svakom izvanrednom stanju. Još je manje prihvatljivo to što pojedini stručnjaci sudjeluju u širenju straha bez pravih analiza i podataka. Uz takvu znanost odmah možemo izvaditi ključ, uspaničeno vratiti stanje lockdowna, a ključ baciti u Savu.
Liječnicima i sestrama u sljedećih presudnih dva-tri tjedna u tom slučaju neće biti ništa lakše, ali će opće štete biti puno više. A oni koji se na društvenim mrežama zezaju kako uz kokice uživaju gledajući iz prvog reda "raspad sustava" valjda će dobiti film kakav zaslužuju. Mir, red, organizacija i pridržavanje mjera sada su prioriteti. Iz histerije straha mogu doći samo panika, nered, dezorganiziranost te opći rasap praćen sukobima i podjelama. Trenutačni dnevni broj smrtnih slučajeva u Hrvatskoj takav je da ukazuje kako bismo do kraja ove godine mogli zabilježiti više od 1500 smrti s dijagnozom covida-19. To je velik broj, ali opet ne takav da bi pravdao nove, drastične epidemiološke mjere poput lockdowna. Pri ovome valja voditi računa kako je niz zemalja s dugim i strogim lockdownom imao poražavajuće velik broj smrti.
Kod visoke okuženosti lockdown nije jamstvo sigurnosti, nego izvor dodatnih opasnosti. Italija, koja je nedavno proglasila drugi lockdown, sada se uz vrlo veliki ukupni broj mrtvih suočava s novom recesijom te će vjerojatno u 2021. izgubiti kontrolu nad putanjom svog javnog duga. Nepoznanica je koliko je u Italiji u prvom lockdownu stradalo drugih bolesnika jer su ostali uskraćeni za adekvatne medicinske usluge. Sada slijedi drugi. Španjolska nije u boljoj poziciji, ni financijski, ni epidemiološki. Belgija je još tužnija epidemiološka priča, ali su ipak nešto bogatiji. Sličnih primjera ima u cijelom svijetu: Peru, Argentina... Doista krajnja mjera za kojom bi se moglo posegnuti ako se nastavi rast broja slučajeva možda je epidemiološka izolacija starijih od 80 godina. U Italiji su izračunali kako bi izolacija starijih od 80 godina smanjila broj smrti za 50 posto.