Zadaća je Vlade da zaštiti dobavljače i radnike Agrokora

Redoviti profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta dr. Josip Tica s Katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj imenovan je, kao nestranačka osoba, članom inicijativnog odbora za osnivanje središnjih savjeta SDP-a - tijela u kojima će se kreirati sektorske politike najveće oporbene stranke. Dr. Tica najvjerojatniji je kandidat za šefa Savjeta za gospodarsku politiku.

Kako SDP vidi rješenje novonastale situacije oko Agrokora te ulogu države u tome?

- Sve ovo što se događa sa Agrokorom je direktna posljedica odabranog pretvorbenog modela iz devedesetih. Događa nam se istovjetna priča sa onim što se u Sloveniji događalo prije nekoliko godina. U procesu koji stoji pred nama nosioci ekonomske politike se moraju uključiti s jasnom definiranim ciljevima koji bi trebali biti usmjereni na zaštitu radnih mjesta i zaštitu malih i srednjih dobavljača koji ne mogu sami sebe zaštiti niti imaju ikakve instrumente da to naprave. Povrh toga, pri ulasku u ovaj proces treba imati za cilj i sprječavanje daljnjeg odlaska kvalitetnih i sposobnih kadrova iz zemlje

Vlada je predstavila izmijenjene mjere poticanja zapošljavanja, a SDP je podnio ustavnu tužbu zbog, kako tvrdi, diskriminacijskog dobnog ograničenja za stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa na 29 godina. Što mislite o mjerama i njihovoj budućnosti?

- Mi kao društvo moramo biti svjesni da je od krize preko 150.000 radno sposobnih napustilo Hrvatsku jer su prvenstveno bili nezadovoljni uvjetima na tržištu rada.

U skladu s tim sve reforme na tržištu rada moraju biti usmjerene na zadržavanju onih koji mogu vući razvoj i napredak naprijed, a to ne možemo napraviti pravnom formom zaposlenosti koja je manje sigurna i manje financijski isplativa od onih uvjeta koji najvitalniji dio populacije može dobiti vani.

Nužno je ljudima koje želimo zadržati ili vratiti u Hrvatsku osigurati pristojne plaće i uvjete rada. Ulaskom u EU u neku ruku je i tržište rada izloženo direktnoj unutar-europskoj konkurenciji i u tom smislu je nužno imati u vidu da domaće tržište rada mora konkurirati zemljama koje nam privlače nezadovoljne radnike

Hrvatsko tržište rada sporo se oporavlja, u krizi je izgubljeno 200.000 radnih mjesta. Kako u dogledno vrijeme vratiti ta radna mjesta?

- Hrvatska je u 2016., po BDP-u, dosegla razinu iz 2005. godine. Dakle, iza nas je 11 izgubljenih godina. Tržište rada se pak oporavlja dosta sporije od BDP-a, tako da bi, po mojoj procjeni, trebalo još šest-sedam godina da dođemo na razinu zaposlenosti iz 2008., i to kad bi trendovi ostali isti.

Međutim, moramo znati da se veliki broj ljudi u radnoaktivnoj dobi u međuvremenu iselio i da bi se, kad bi se otvorila sva radna mjesta, teško pronašla adekvatna radna snaga. U situaciji nestašice radne snage poslodavci moraju nuditi veće plaće kako bi privukli zaposlenike, što je svakako pozitivan smjer za radnike. Međutim, dugoročno je taj smjer neodrživ. Poslodavci su skloniji traženju odobrenja uvoza jeftinije radne snage, odnosno imigranata. Pitanje imigracije morat će se kad-tad otvoriti. Bit će zanimljivo nositi se s tim.

Izračunali ste da je današnja kupovna moć 27 posto manja nego prije 35 godina, računajući mogućnosti koje osoba ima s prosječnom plaćom.

- To je točno. Ali zapošljavanje mora biti primarni cilj: radniku ćete mnogo više pomoći ako mu zaposlite ženu ili odraslo dijete nego ako mu date povišicu od 10 posto. Nakon toga treba povećati produktivnost kako bi mogle rasti i plaće, a to je moguće fokusiranjem na proizvode i usluge više dodane vrijednosti. To ne znači da trebamo izmisliti nove Windowse, ali se moramo specijalizirati.

Za što konkretno?

- Kada bih ja znao za što, bio bih poduzetnik i imao svoje poduzeće. Nositelji javnih politika ne trebaju se baviti poduzetništvom, već razgovarati s poduzetnicima i vidjeti što su prepreke s kojima se susreću i kako država može pomoći. Država se treba baviti svakim održivim projektom - mi smo mala država, možemo ići na mikropristup. Za svaki projekt treba vidjeti u čemu država može pomoći da se otvore nova radna mjesta. Ako budemo tako radili, ako za svaki projekt utvrdimo izvodivost i vidimo koliko bi se radnih mjesta otvorilo i što za to treba učiniti, stvarat ćemo održiva radna mjesta, ona za koja se država neće morati ni zaduživati ni tiskati novac.

Prošli smo i jedno i drugo: samo ove godine iz proračuna ćemo platiti 12 milijardi kuna za kamate na vanjski dug, ne dodirnuvši glavnicu. Prilično sam siguran da trenutno 2000 do 3000 kvalitetnih poduzetničkih projekata stoji zbog neke administrativne, suštinski nebitne prepreke. Na primjer, treba izmijeniti neki prostorni plan, uskladiti regulativu, izdati potvrde, suglasnosti ili nešto slično. To je kod nas 15 godina čekanja. A ako je zaposlenost cilj - a sasvim sigurno je - onda ostalo mora biti sekundarno. Pritom, naravno, isključujem ekstreme - nećemo graditi čeličanu u centru Zagreba koliko god radnih mjesta garantirala - ali administrativne prepreke se moraju staviti na vagu u odnos s brojem radnih mjesta koje donosi svaki novi projekt. Upravo zbog njih se mizeran broj ljudi u Hrvatskoj bavi poduzetništvom. Sustav je toliko kompliciran da se kroz njega laik ne može probiti, a mnogi si ne mogu priuštiti odvjetnika ili konzultante da ih vode kroz šumu propisa. Pa odustanu i prije nego što su krenuli.

Danas je u blokadi gotovo 330.000 građana, od kojih je 260.000 blokirano dulje od godinu dana. Dug građana iz mjeseca u mjesec strelovito raste te je već premašio iznos od 41 milijardu kuna. Kako riješiti problem blokiranih?

- Kad jednoj obitelji poplavi kuću, to je njihova osobna tragedija. Kad rijeka potopi cijelo selo, to postaje problem društva. Problem blokiranih više nije osobni problem tih ljudi, nama je u blokadi gotovo 12 posto radnosposobnog stanovništva. I to treba riješiti intervencijom, kao u slučaju kredita u švicarcima.

Od ukupnog broja blokiranih, gotovo 120.000 blokirano je zbog duga manjeg od 10 tisuća kuna, a njihov ukupni dug iznosi nešto manje od 450 milijuna kuna. Govorimo, recimo, o četvrtini novca koju na godišnjoj razini potražuju sindikati državnih i javnih službi za dogovoreno povećanje plaća, odnosno vraćanje osnovice na razinu iz 2009. godine. I to jednokratno, a ne svake godine.

Mislite li da ne bi trebalo osnovicu za plaće u javnoj službi vratiti na razinu iz 2009.?

- Treba svakako poštovati potpisano. Ovo sam istaknuo samo da se razumije o kojem se novcu radi, koji je iznos u propast gurnuo 330.000 ljudi. Kad govorimo o povećanju plaća u javnom sektoru, ja sam u sukobu interesa jer bi i meni tada narasla plaća.

Načelno smatram da se potpisano mora poštovati, a činjenica je da je Vlada svjesno potpisala takav ugovor. Sada ga treba provesti ili ispregovarati novi ugovor. Treće opcije nema.

Je li rješenje blokiranih otpis dugova?

- Ne, nikako nisam za takva simplificirana rješenja, ali tom problemu moramo sustavno pristupiti, svakom posebno ako treba.

Pa nije moguće da je svaki osmi radnosposobni stanovnik Hrvatske kockar ili propalica koji se na taj način doveo u blokadu! Ako smo pomogli u slučaju švicaraca - dakle pomagali smo kreditno sposobnim ljudima - onda moramo i u slučaju blokiranih. Jer oni su na sigurnom putu u siromaštvo.

Odvojeni su od legalnog tržišta kapitala, a kad odvojite skupinu ljudi od legalnog tržišta kapitala, to je siguran put u propast i siromaštvo. Oni i dalje moraju živjeti, a pristup formalnom gospodarstvu im je uskraćen, okreću se kamatarima, vrlo brzo ostaju bez imovine u takvim transakcijama i to je krug bez povratka.