TREĆI PUT

ZABLJESNU I NESTANU Zašto na hrvatskoj sceni dosad nisu uspjele protestne stranke i ima li novih lica koja bi mogla izvesti pravi politički potres

Zašto se na hrvatskoj političkoj sceni protestne stranke ne uspijevaju održati na dulji rok, nego zabljesnu i nestanu?
Mirela Holy, Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić, Miroslav Škoro, Dragutin Lesar
 Goran Mehkek, Boris Kovacev, Niksa Stipanicev, Damir Krajac, Davor Pongracic / CROPIX

Bivši predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar danas se bavi voćnjakom na svom imanju u Međimurju. Uzgaja viljamovke, zalijeva hortenzije, priprema zimnicu, ponekad i zakrčka kotlić za prijatelje koji ga zovu Dragec. Ne daje izjave za medije. Kad poželi komentirati svijet oko sebe, pa i politiku, čini to isključivo na svom Facebook profilu. Njegova nasljednica na čelu te stranke Nansi Tireli, razočarana politikom, osnovala je malu konzultantsku tvrtku i vratila se mirnom životu u Labinu. Nekadašnja predsjednica ORaH-a Mirela Holy danas je profesorica na Veleučilištu Vern. I da, vratila se u SDP, stranku koju je sredinom 2013. protestno napustila da bi je sa svojim projektom ORaH pokušala temeljito uzdrmati.

Takva je danas svakodnevica bivših stranačkih lidera za koje se još prije koju godinu činilo da će izazvati darmar na stranačkoj sceni. Oni su lideri prve generacije hrvatskih stranaka koje politolozi nazivaju skupnim imenom - protestne stranke.

Prije osam godina, na parlamentarnim izborima 2011., prvima na kojima su se natjecali, Lesarovi laburisti osvojili su čak 6 saborskih mandata. Činilo da će rasti hraneći se glasovima razočaranih birača SDP-a i HNS-a. U rujnu 2014., dakle prije pet godina, ORaH je, prema istraživanju Crobarometra, s podrškom od 17,9% pretekao SDP i nakratko bio druga najpopularnija stranka u državi, ozbiljno zaprijetivši okoštaloj bipolarnoj stranačkoj građevini HDZ-a i SDP-a. Međutim, već na izborima za Sabor 2015. ORaH je ostao ispod izbornog praga. Laburisti su bili prepolovljeni, da bi već na sljedećim prijevremenim izborima 2016. nestali pred navalom novih zvijezda političke scene i Bože Petrova i njegova Mosta te Ivana Vilibora Sinčića i Živog zida. Danas, četiri godine poslije, svjedočimo propadanju i te druge generacije protestnih stranaka - Živi zid je u rasulu, a Most je “na putu prema dolje” s trenutačnom podrškom od oko pet posto. Za vratom im već dašće treća generacija - Neovisna lista Mislava Kolakušića, a na pomolu je nova politička zvijezda - Miroslav Škoro.

Zanimalo nas je zašto se na hrvatskoj političkoj sceni protestne stranke ne uspijevaju održati na dulji rok, nego zabljesnu i nestanu? Razgovarali smo o tome s politolozima, ali i ponekim akterima tih stranaka.

Očekivanja birača

“Pojavu svih ovih protestnih stanaka treba pripisati nesposobnosti starih tradicionalnih stranaka da odgovore na potrebe i očekivanja birača. One su, dakle, posljedica krize mainstream stranaka i odgovor na nju. I to neće prestati - treba očekivati da će se pojavljivati novi i novi i novi protestni akteri i stranke, a svaku novu generaciju obilježavat će sve žešći populizam”, objasnila je za Jutarnji list profesorica na Fakultetu političkih znanosti Marijana Grbeša, koja je s politologom Bertom Šalajem prošle godine objavila zanimljivu knjigu “Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj”.

Propast svog projekta ORaH Mirela Holy iz današnje perspektive objašnjava sklopom više razloga. Pred izbore 2015. na političkoj sceni su se, kaže, kao alternativa duopolu SDP-a i HNS-a nametnuli Živi Zid i Most, dok je ORaH postao nezanimljiv medijima. “Mediji su ORaH tijekom 2015. spominjali samo u kontekstu moguće koalicije sa SDP-om i takva medijska percepcija je stranci jako štetila. U stranku je uz to ušlo puno ljudi koji nisu razumjeli izvornu ideju ORaH-a. Da sam pristala na ponuđenu koaliciju sa SDP-om, ORaH bi vjerojatno ušao u Sabor, a SDP bi tada vjerojatno ostao na vlasti. Drugim riječima, žrtvovala sam ORaH svojem integritetu, što pokazuje da sam najvažnija sama sebi. To definitivno nije pozitivna karakteristika za politiku”, objašnjava Holy.

“Usprkos zajedničkim karakteristikama protestnih stranaka - a to su da se brzo pojave i nestanu i da imaju vrlo heterogeno biračko tijelo - ne možemo ih po svemu svrstati u isti koš jer su međusobno različite”, kaže profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Višeslav Raos. “Primjerice, Lesarovi laburisti pokušali su ponuditi nešto ljeviju alternativu SDP-u, dok je ORaH nastao kao skupina otpadnika od SDP-a koji su otišli za Mirelom Holy i upustili se u pokušaj nečega što na sceni civilnog društva poznajemo kao zelenu ideju. Prosvjednim strankama u punom smislu možemo smatrati Živi zid i Most. Živi zid posebno jer se tu radilo o jednoj posebnoj vrsti aktivizma mladih ljudi vezanih uz deložacije i onda se u njega unose različite ideje koje su vrlo često međusobno nespojive”, ističe Raos.

Oboje politologa ističu da protestne stranke u pravilu obilježava populizam. Grbeša ističe da od hrvatskih protestnih stranaka koje su se pojavile od 2010. naovamo samo ORaH nije bio populistički.

Višeslav Raos pojašnjava da populizam može biti metoda političkog djelovanja, ali može biti i ideologija.

“Ako govorimo o populizmu kao ideologiji, možemo ga vrlo jasno detektirati kod Živog zida i Mosta, ali najsnažnije kod Mislava Kolakušića i u nekim istupima Miroslava Škore. Za populizam je karakteristično da kompleksne probleme jednog društva, ekonomske i ostale sukobe u njemu, pojednostavljuje i svodi na priču u kojoj na jednoj strani postoji neiskvareni narod koji nije predstavljen i pokvarene elite na drugoj strani. Vrlo često uz populizam ide kritika formalnih institucija, pa populisti nerijetko zagovaraju izravnu demokraciju - referendume, izravni izbor predsjednika države - a sve to kako bi zaobišli parlament koji smatraju brbljaonicom”, kaže Raos. Zato će, podsjeća Raos, jedni reći da je populizam vrlo opasan jer može dovesti do sloma demokracije i omogućiti nekom autoritarnom vođi da uništi institucije, dok će drugi tvrditi da je poželjan da protrese okoštale stranačke strukture.

Jedan od razloga zbog kojih protestne stranke u Hrvatskoj zasjaju, a zatim nestanu, ističe Raos, su sukobi između različitih vođa u njima. Unutarnji sukobi, dodaje, boljka su većine stranaka u Hrvatskoj i odraz su niske razine unutarstranačke demokracije. Međutim, glavni razlog brze propasti protestnih stranaka u Hrvatskoj po Raosu leži u nedostatku stranačke infrastrukture.

Brojne stranačke organizacije

“Puno tih stranaka stavljalo je naglasak isključivo na lidera koji je u nekom trenutku postao medijski atraktivan svojim nastupom i izgledom i onda su brže-bolje išli testirati svoju snagu na prvim sljedećim izborima, a da uopće nisu gradili ogranke na terenu. Most je 2015. dobio priliku sudjelovati u vlasti, a da uopće nije uspio izgraditi infrastrukturu na terenu. Živi zid također, što se najbolje vidjelo po izbornom rezultatu te stranke na lokalnim izborima 2017.”, podsjeća Raos i dodaje da je Hrvatska među postkomunističkim državama specifična i po tome što su glavne stranke, HDZ i SDP, a dijelom i HSS koji je obnovljen 1989., i 30 godina nakon prvih višestranačkih izbora zadržale snažne i brojne stranačke organizacije. Članstvo tih stranaka izrazito je visoko i u usporedbi sa zemljama stare demokracije, poput Francuske, Njemačke ili Velike Britanije. Izbori pokazuju da HDZ dominira upravo zato što ima ogranke u svakom selu. Protestne stranke su zaboravile da se u našim okolnostima za dugoročni uspeh u politici treba organizirati kao konvencionalna stranka, a to znači izgraditi klasičnu stranačku strukturu na terenu i stranačka tijela”, kaže Raos.

Pored snažne stranačke infrastrukture i brojnog članstva, Raos upozorava na još jedan važan razlog žilavog duopola HDZ-a i SDP-a na političkoj sceni zbog kojeg se nove stranke teško ukorjenjuju. Treba razumjeti, kaže on, na čemu se u jednom društvu temelji ponašanje birača. U svim društvima, pa i u hrvatskom, u većoj ili manjoj mjeri postoji ono što se u politologiji zove društveni rascijepi. To su neke kolektivne razlike među ljudima koje onda stranke mobiliziraju. U hrvatskom su društvu, kaže Raos, ključne povijesne, identitetske i kulturne razlike među ljudima i upravo te razlike HDZ i SDP uspijevaju koristiti i na njima opstajati. Ima onih, dodaje ovaj politolog, koji tvrde da postoji i dodatni razlog dugog opstanka ovih dviju stranaka, a taj je da su one, a pogotovo HDZ, postale kartelske stranke. To znači da su u nekoj mjeri srasle s državom jer se financiraju iz proračuna i većinu svojih članova regrutiraju iz javnog sektora, a imaju i velik broj profesionalnih političara. Sve to pridonosi da se nove stranke teže ukorjenjuju na političkoj sceni.

Kakva se, s obzirom na navedeno, budućnost može prognozirati novim zvijezdama političke scene, primjerice Mislavu Kolakušiću? “On će svoju listu vjerojatno u jednom trenutku transformirati u stranku. Mobilizira ljude oko tema koje su nam svima bitne, a to su korupcija i nejednakost pred zakonom, okreće mu se i dio birača Živog zida i Mosta”, odgovara Raos. “On je, međutim, jednoproblemska politička opcija, ne nudi širi spektar javnih politika, niti je okupio ikoga oko sebe. Ne znamo niti za jedno ime koje je s njim. Čak je i Živi zid, koji se u početku vrtio samo oko Sinčića, ipak isprofilirao još neki krug ljudi, a i njihov stranački program ima 100 stranica, ma što mi mislili o tom programu. Mislav Kolakušić nema ni program niti organizaciju, što bi mu dugoročno mogao biti ozbiljan problem”, objašnjava Raos.

I Marijana Grbeša ističe da je Kolakušić dosad najeklatantniji primjer populizma u hrvatskoj politici: “Kroz digitalnu kampanju na prošlim je europskim izborima mobilizirao birače i dospio u Europski parlament, a da o europskim politikama nije rekao ni riječi, niti se odredio prema ijednoj od njih. Na njegovu primjeru vidimo da će nadolazeće protestne stranke u sve većoj mjeri biti populističke”.

Celebrity populizam

Kad je posrijedi Škoro, Raos pretpostavlja da će stranke desnije od HDZ-a, na tragu njegova uspjeha na predsjedničkim izborima vjerojatno pokušati stvoriti neku platformu ili koaliciju za nadolazeće parlamentarne izbore, ali ne vjeruje da će joj se pridružiti i Most niti da će to rezultirati nekom novom desnom strankom.

Grbeša pak kaže da je Škoro u hrvatsku politiku unio novi tip populizma, takozvani celebrity populizam koji kombinira celebrity i politički diskurs. Najsvježiji primjer je ukrajinski komičar i novoizabrani predsjednik Volodimir Zelenskij.

A je li pojava protestnih stranaka donijela neke pozitivne promjene u hrvatskoj politici, ili barem natjerala velike stranke da kvalitetnije zastupaju interese svojih birača?

Marijana Grbeša smatra da su, iako ne opstaju dugo na životu, protestne stranke nakon 2015. ozbiljno uzdrmale duopol HDZ-a i SDP-a te izazvale prijevremene izbore i promijenile smjer hrvatske politike.

Raos pak tvrdi da nije problem u pojavi protestnih stranaka, nego s kojom motivacijom idu na izbore: “Često idu s pozicija - ne želimo ni s kim koalirati, želimo sami vladati jer jedino tako možemo promijeniti Hrvatsku. To nije stav koji je kompatibilan s političkim natjecanjem unutar liberalne demokracije. Svaka stranka koja želi ući u Sabor mora to činiti s pretpostavkom da je sposobna sudjelovati u izvršnoj vlasti i da je ako postoje programske podudarnosti i ako se oko njih dogovore s drugim strankama, spremna preuzeti odgovornost. Most je ušao u Vladu dva puta, ali se pokazalo da su bili potpuno nespremni za to”.

Raos ističe da je njemačka stranka Zeleni dobar primjer protestne stranke izrasle iz rubnih grupacija civilnog društva koje su se osamdesetih godina prošlog stoljeća u toj zemlji suprotstavljale upotrebi atomske energije. U onom trenutku kad su u toj stranci pobijedili takozvani realisti nad fundamentalistima, njima se otvorio put da uđu u visoku politiku i da 1998. sa Schröderovim socijaldemokratima uđu u vlast. “Ako tim putem pođu i druge nove stranke, ako prođu ono što se zove dugi marš kroz institucije, onda se imaju šanse ukorijeniti na političkoj sceni”, tvrdi ovaj politolog.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 03:26