‘Za Milkine vlasti nije bilo ni čokolade ni pelena! A danas? Ne stojimo u redovima, a večeras neće nestati struje!‘

Zbog teksta koji je kao povod imao najavu da bi ulica u Zagrebu mogla dobiti ime Milke Planinc postao sam temom jadnjikavog napada zastupnika Hrvatskih suverenista u Saboru. Drugarica Planinc je zatim opet izronila na mrežnoj stranici jutarnji.hr. Naš redoviti i vrijedni suradnik prof. Tvrtko Jakovina piše kako je povijest Hrvatske nakon ‘proljeća’, dakle 1971. godine, slabo istražena. Apodiktički mu vjerujem.

Prof. Jakovina se potom bavi drugaricom (apoziciju koristim jer je tako bila titulirana najveći dio života) Planinc i dogmatski se slažem s njegovom rečenicom: “Živjela je skromno, bila je i skromnih sposobnosti za funkcije koje je obnašala.” Kad se sjetim njezine slike iza velikog mikrofona i hrpe papira s kojih čita rečenice lišene ikakvog vrijednog sadržaja bez imalo smisla za javni govor i danas me prođu neugodni srsi. Sljedećeg dana je “Vjesnik” prenio većinu rečenog.

Čitali smo i da se uvjerimo da su pisci stvarno pisali takve nebuloze.

Milka Planinc je bila dijelom najgoreg razdoblja komunističke politike u Hrvatskoj nakon 1950-ih sa skupinom partijskih lidera jednako tako ‘skromnih sposobnosti’ poput Mike Špiljka ili Jure Bilića. Obilježili su početak 1980-ih vegetiranjem što su tražili i od društveno političke zajednice. Tadašnji je Dnevnik Radio Televizije Zagreb bio negledljiv, “Vjesnik” nečitljiv kad je riječ o unutarnjoj politici. Jedina je dobra strana bila alternativna kultura koja je maha uzela krajem 1970-ih pa je imala još odraza i tih tmurnih godina.

Umjesto čokolade - šećerne table

Kaže prof. Jakovina da je drugarica Planinc preuzela Savezno izvršno vijeće (SIV, vlada bivše Jugoslavije) u doba ekonomske krize. I to je pokazatelj koliko je bila neobjektivna i partijski dogmatska jer se prihvatila posla za koji nije imala osnovne kvalifikacije ni kapacitete. Čemu onda čuđenje što nije mogla voditi procese, nije mogla jer za to nije imala sposobnosti. Ali tako su radili svi tih godina, malo na čelu sindikata, pa u Partiji, pa u vladi, Saboru. Jer, realno, nije važno, odluke se donose negdje drugdje i treba ih samo provesti, ako i to. Odgovornost ne postoji. Profesore Jakovina, tih ste godina bili mladi pa se ne sjećate, ali nije par-nepar bio problem niti su bonovi bili rješenje (dilali su se u Partiji pa na crno). Problem je bio nedostatak osnovnih živežnih namirnica, redovi koji su podsjećali na Sovjetski Savez, nesposobnost vlasti - na čelu joj je bila drugarica Planinc - da osigura čokoladu koja nije šećerna tabla.

Ne, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović nije u pravu kad kaže da smo imali samo jedan jogurt, ali za ‘Milkine vlasti’ nije bilo pelena, kave, deterdženta. Kao u svakom sustavu čije funkcioniranje vlast nije u stanju organizirati razvija se “crna burza”, trebalo je poznavati poslovođu u dućanu da se dobije ne bolji proizvod nego bilo koji proizvod. U jednom se trenutku plaćao polog da bi se moglo putovati izvan zemlje. Njemačka marka postaje jedinom stvarnim sredstvom plaćanja, ali ne mijenja se u banci niti se u nju polaže. Sustav je urušen, a nitko se ne trudi popraviti ga.

“Izlazak iz krize i mjere stabilizacije”, kaže prof. Jakovina. Bivša Jugoslavija nije izašla iz krize do pojave vlade Ante Markovića 1989. godine. Mjere stabilizacije zemlju su dovele u stanje hiperinflacije i cjelokupna je javnost izgubila povjerenje u partijsku vlast.

Zašto nije reagirala?

“Kako je, uopće, balansirala u republici u kojoj je poljuljano povjerenje u Partiju, gdje je došlo do duboke, možda ne uvijek i vidljive, sumnje Srba u Hrvatskoj u sposobnost SKH da vodi politiku, što se odrazilo dvadeset godina kasnije”, piše prof. Jakovina. Slabost vodstva SKH, koja je obilježila te godine, imala je važniji učinak dajući srbijanskom nacionalističkom krilu u Partiji prostor da pokrene aktivnosti koje će dovesti na vlast Slobodana Miloševića.

Jedan od argumenta će biti nesposobnost SIV-a koji je vodila drugarica Planinc. To je bilo vidljivo u JNA već 1982. godine. Prof. Jakovina bi, kad govori o “sumnji Srba u Hrvatskoj u sposobnost SKH da vodi politiku”, trebao imati na umu da Partiju 1986. godine preuzima Stanko Stojčević, a da će Jovo Ugrčić tada otvoriti političko pitanje postojanje samo hrvatskog jezika u Ustavu SR Hrvatske. Na što je uslijedila gromoglasna šutnja vlasti.

Kad govorimo o Ustavu iz 1974. godine mislim da ne treba raspravljati o poznatom, nikad ne bi tako izgledao da tako nije odlučio Josip Broz Tito. Svi su ostali imali ulogu vodonoše.

Nisam čitao memoare drugarice Planinc, ali ako u njima stoji "strašno zaista da jedan Gotovac… završi u zatvorima… cijela jedna grupa poštenih, časnih ljudi, za koje sam ja i onda tako osjećala", tada ju to dodatno ruši u humanom smislu: zašto nije reagirala? Bila je na poziciji da je mogla, ali bi tada izgubila položaj. Tako je to bilo u Partiji.

Prof. Jakovini želim napomenuti da drugarica Planinc nije bila “prva žena ikada na čelu savezne vlade i socijalističkom svijetu”.

Prije nje je to sigurno bila Sirimavo Bandaranaike. Mogu razumjeti određenu naklonost prof. Jakovine prema drugarici Planinc jer joj je neko vrijeme pomogao u radu na knjizi. Zbog toga ne bi trebalo pokušavati pokazivati ju boljom nego što je bila, a bila je jako loša, štetna rekao bih po hrvatske interese, a svakako ne pokušati abolirati političko vodstvo tog doba koje je bilo: nesposobno, ali je djelovalo, u stalnom strahu od Beograda pa su posljedice bile duboko štetne po Hrvatsku.

“Baš kao i danas u Hrvatskoj” završna je rečenica teksta.

Populizam kojem ne bi trebalo biti mjesta u akademskom diskursu. Nije mi jasno što time želi postići, opravdati drugaricu Planinc ili posramiti današnju vlast? Ovo potonje teško, danas ne stojimo u redovima, putujemo bez pologa i ne plašimo se da će navečer nestati struje.