ZA JUTARNJI PIŠE VERA ČUDINA Vjerujemo da je naš kruh najbolji, a onda povrijeđenog ponosa evo nas na peronu autobusnog kolodvora. I sve nas je više

Kada nogometna momčad izađe na domaći teren, zbog atmosfere s tribina i najjačeg stranog protivnika doživljava kao lako pobjedivog. Uzvici očekivanja na materinjem jeziku, pokošena trava poznate zemlje, miris sigurnosti u zraku, oprost za loše dodavanje ili promašeni gol... osjećaj koji ništa ne može zamijeniti. To znači biti svoj na svome. Ako i pogriješimo i zato nam netko očita bukvicu, nećemo se osjećati manje vrijednima.

Uvreda je legitimna, ali brzo zacijeli jer dolazi iz 'obitelji' pod čijom zastavom smo rođeni. Upravo nam ta zastava daje vjetar u leđa, slobodu u mislima, želju da ne odustanemo i kad je najteže, vjeru kako je naš kruh ipak najbolji kruh, bez onih sedam kora. Ali nešto ili netko nas navede da okrenemo leđa zastavi, uz opravdanje kako to nikad ne bismo učinili, da smo imali barem neki izbor, da se čuo i naš glas. Zbog bezvrijednosti naših glasova izglasali smo nepovjerenje prema pijetlovima iz vlastitog dvorišta.

I što nam je preostalo? Donijeti odluku za naš boljitak, a još više naše djece čija perspektiva ostaje visjeti u zraku ostankom u okolnostima gdje ni obrazovanje ne podrazumijeva nikakvu garanciju egzistencije.

Povrijeđenog ponosa zbog nečijih uzdignutih kljunova evo nas na peronu autobusa. Svakog nas je dana sve više, dok ne postane previše. Izdanog strpljenja, ali odlučni u nakani da prestanemo biti kokoši tih istih pijetlova, spakiranih kofera natisnutih u bunkere autobusa krećemo u 'obećanu' zemlju gdje teče med i mlijeko za radno sposobne Hrvate. Idemo tamo gdje nas cijene i plaćaju naš trud, uvjeravamo se cijelim putem.

Razmišljanje kako će nam doista biti odgađamo za vrijeme dok nešto ne zaškripi. Recimo, dobivanje radne dozvole, promjena zakona o gostujućim radnicima popularnim nazivom gastarbajteri, promjena zakona o socijalnoj pomoći stranaca… Sve je to moguće da se dogodi bez obzira na naš optimizam.

Ali, dok se ne dogodi slijepo ćemo povjerovati kako smo odlično prihvaćeni, smješteni u iznajmljene stanove ili sobičke, hvaleći poslodavce koji su nam dali šansu da u njihovim privatnim firmama dokažemo radoholičarstvo. Radno vrijeme do iznemoglosti smatramo povlasticom, jer smo za njega, kao jako dobro plaćeni, jer nam sa strane ostane koji eurić. Djeca zbrinuta, obrazovanje ide k'o po loju, strani jezik postaje domaći… Planiramo i mirovinu, dakako puno veću nego u Hrvatskoj. Kuće koje smo napustili zajedno sa starijom čeljadi, čekat će nas kada skupimo dovoljno perja i eventualno se odlučimo vratiti. Skuplji standard ne uračunavamo, ni odricanje od mnogo čega. Sve ćemo izdržati dok nešto za to dobivamo.

Znači, sve se svodi na dobit, a ne domoljublje. O domoljublju pričamo nostalgično, zanimljivo u stranoj zemlji. Ispada da smo istjerani, da su nas se željeli riješiti. Jesmo li se mi to vratili u socijalizam kada se išlo trbuhom za kruhom? Ili našu 'ambicioznost' prodajemo za veću cijenu. Je li život postao licitacija ljudi otvaranjem granica? Jesmo li krivo shvatili značenje demokracije u praksi ili smo sami sebe prevarili kada smo povjerovali da će oni kojima smo dali glas i pravo da vode državu ispuniti izborna obećanja.

Jasno je da smo prevarili sami sebe već nekoliko puta, pa izglasati povjerenje sljedećima bit će izrazito teška odluka. S obzirom na stare i svježe opekline, još koji pridodan ožiljak promijenit će nas do neprepoznatljivosti.

Želimo li državu podići na noge i zaustaviti primorana iseljavanja, državni aparat će se morati isključiti iz istosmjerne struje i priključiti na izmjeničnu struju.