Visokopolitizirani korona-tango: Tko je zapravo kriv što smo danas među najgorima u Europi

Ok, idemo čak prihvatiti da su građani, dakle svi mi, krivi za novi lockdown jer se nismo pridržavali uputa, kao što nam to ovih dana prijekorno spočitava predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković.

Evo, gospodine premijeru, krivi smo. Naš grijeh, naš grijeh, naš preveliki grijeh. Išli smo na kavu, vozili smo se tramvajem, čak smo se koji put vidjeli s roditeljima.

No tko je kriv za to što smo danas među najgorima u Europi prema svim parametrima praćenja korone, što je toliko ljudi već oboljelo i preminulo, što je, navodno, zagušen naš zdravstveni sustav i što nitko ne može predvidjeti hoće li i pored novog zatvaranja svega pokazatelji krenuti na bolje ili možda na gore?

Također građani?

Mogu li doista građani, i uz najbolju maštu i uz najbezočniju interpretaciju, biti krivi što neka vlada, u ovom slučaju Plenkovićeva, nije znala ili nije htjela odlučno provoditi prijeko potrebne, čak univerzalne mjere? Što nije na vrijeme propisala nužne kazne za nepridržavanje postojećih restrikcija, nego evo s tim kreće s osam mjeseci zakašnjenja?

Mogu li se zbilja građani proglasiti odgovornima što su se dva metra od Ministarstva zdravstva vikendima i noćima neometano organizirali normalni noćni partyji, bez distance i prebrojavanja ljudi, mimo svih načelno vrijedećih mjera i preporuka?

Može li se građane kriviti što se, u sam osvit novog lockdowna, zatvaralo oči pred svima očitom epidemiološkom situacijom i dopustilo, isključivo iz dnevnopolitičkog oportunizma, kolonu sjećanja u Vukovaru?

Mogu li građani nositi teret procjena HDZ-ove vlade koja se nije usudila kategorično ograničiti vjerska okupljanja i na taj način zaštititi i vjernike, i njihove obitelji, i susjede, i prijatelje, i kolege na poslu?

Može li se građanima zaista spočitavati što su se ponašali kao da nema kazni u vrijeme kad - nije bilo kazni?

Što su, uostalom, uopće vrijedile premijerove i vladine "preporuke" da je situacija ozbiljna kad su njihova postupanja i mjere non-stop (očito zavaravajuće) sugerirale suprotno: da je stvar pod kontrolom?

Koliko danas za zaustavljanje epidemije vrijede ili znače premijerova isticanja da je, eto, on bio sve dobro predvidio i analizirao i pravovremeno upozoravao kad je svejedno država koju vodi, kao i recimo županija kojom upravlja tobože silno osviješten i rezolutan župan Čačić, među najgorima u Europi po incidenciji i posljedicama koronavirusa?

Na osnovi čega bi i danas građani ozbiljno doživjeli mjere koje ih istodobno upućuju da ne idu u restoran, ali neka slobodno i dalje idu na misu?

Koje im naređuju da ni slučajno ne idu recimo na sajam antikviteta na otvorenome, ali nek se slobodno tiskaju u zatvorenim šoping-centrima.

Da su kafići mračna legla zaraze, a kazališta valjda topla utočišta ozdravljenja.

Da je autobus siguran ako je 40 posto pun, ali već 50 posto je opasan rizik.

I da se sve to, naravno, ne bazira ni na kakvoj ozbiljnoj računici niti na predvidivim modelima, nego na maglovitoj kombinaciji javnozdravstvenih, političko-oportunističkih i ekonomsko-socijalnih odokativnih procjena.

U tom je kontekstu neodgovorno, i opet prije svega politikantski, plasirati "datume nade", ovaj put 21. prosinca kao mogući trenutak ponovnog, djelomičnog otvaranja. Zašto baš tog dana? Ima li taj datum ikakvo uporište u izračunima? Mogu li građani znati na osnovi čega su taj datum uopće spomenuli? Je li on povezan, odnosno uvjetovan kakvom konkretnom manjom brojkom dnevno oboljelih? Ili je preduvjet nekoliko (i koliko) uzastopnih dana promijenjenog, silaznog trenda epidemije? S pražnjenjem kojeg točno broja kreveta u bolnicama je povezan mogući završetak lockdowna? Ima li veze s dinamikom prvih cijepljenja?

Na osnovi čega su donesene nove mjere? Koji je to bio okidač za naglo postroženje? Zašto samo nekoliko dana nakon blažeg paketa mjera? Je li išta od toga bilo predvidivo? Je li u ovom trenutku išta predvidivo za dalje? Ima li stožer logične statističke pouke na temelju kojih odlučuje? Zašto ih ne podijeli s javnošću? Zašto mjere nisu popraćene argumentima? Zašto datumi mogućih relaksacija nisu prikazani u ovisnosti o konkretnim promjenama tijeka epidemija? Zašto nisu javno prikazane detaljne analize najvećih izvora zaraze?

"Razgovarajmo na temelju konkretnih podataka i brojeva, a ne na temelju rekla-kazala", ljuti se ministar Beroš iz kućne izolacije.

Upravo to! Počnite već jednom govoriti na temelju konkretnih i nemanipuliranih podataka i brojeva. I o najvećim širiteljima, i o neodgovornim prekršiteljima, i o najgorim rasadnicima zaraze, i o stvarnom stanju zdravstvenog sustava, i o političkim zaprekama za pojedine odluke i restrikcije, i o predvidivim ekonomskim, socijalnim i psihološkim posljedicama korone i o tome hoće li se ova ili bilo koja sljedeća vlada s time moći kvalitetno nositi.

Ovo netransparentno i stihijsko upravljanje krizom ne treba i ne može nikoga umiriti u uvjerenju da korona-stožer i Vlada drže epidemiju pod kontrolom. Ovaj visokopolitizirani tango sa zarazom, očito, ne daje rezultate. I s ovakvim acquisom (što bi rekao premijer), dakle s ovom stečevinom postupanja tijekom epidemije ova vlast, nažalost, na kraju neće moći uvjerljivo reći kako je učinila najviše što se moglo.

Brojke će, sva je prilika, govoriti suprotno.