Uvod u koncert koji je trebao biti oda domoljublju u Imotskom se pretvorio u ustaški dernek. A ovaj put je sve bilo mračnije, zlokobnije - nije to bio incident dvojice-trojice pijanih mladića. Naime, ustašku "himnu" u slavu ustaških koljača Jure Francetića i Rafaela Bobana "Evo zore, evo dana" je pjevao cijeli trg, tu se našlo možda i nekoliko tisuća ljudi, mahom mladića i cura u dvadesetima.
Bilo je i dignutih ruku u znak nacističkog pozdrava, ali onda je ta videa netko prijavio TikToku, pa su izbrisana, doznaje Slobodna Dalmacija.
Neke snimke su, međutim, ostale. A evo i komentara koji su uslijedili:
► Neshvatljivo mi je kad jedna budala pjeva tu pjesmu, ali cijeli trg, to je teško ludilo i još teža sramota.
► Volit našu Hrvatsku ne znači bit i ustaša. Mi moramo bit drugačiji od Srbije koja želi baštiniti četništvo. Mi smo Hrvati, ustaše su naša najveća sramota. Ko to ne shvaća, glup je i zao i sramoti nas.
► Ja sam Hrvat, slavim Dan zahvalnosti s ponosom, obožavam svoju zemlju, ali nikad ne bih pjevao ovo ustaško smeće! S razlogom Franjo T. nije htio ustaše nego partizane kao primjer.
► Isti koji slušaju Aleksandru Prijović, slušaju i ovo smeće.
► Ma što se uzbuđujete, ovi likovi i ova dica šta ovo pivaju nemaju pojma o čemu je pisma, oni isto tako pivaju i onu pismu šta je piva Đoković, onu od Danice Crnogorčević koja piva "Veseli se srpski rode...". To vam je sve ludo, nemaju pojma o ničemu, daj im bukaru i luduju... Isti slušaju i Cecu, to je taj mozak.
► Zna li ovaj koji je ovo snimio da može i on odgovarat jer je proustaški materijal stavio na internet i dao ga dostupnim tisućama ljudi;
POGLEDAJTE VIDEO, A ODMAH ISPOD OBJAŠNJENJE TKO SU BILI FRANCETIĆ I BOBAN:
Evo i komentara:
A sada malo povijesne škole.
► Tko je bio Jure Francetić?
Evo ukratko:
FRANCETIĆ, Jure, krilnik (Prozor kraj Otočca, 3. VII. 1912 — Močila kraj Slunja, 27. XII. 1942). Tijekom 1941. imenovan je povjerenikom za istočnu Hrvatsku (BiH) te u Sarajevu uspostavlja i osigurava vlast NDH. U drugoj pol. 1941. promaknut je u čin ustaškog satnika pa bojnika, na poč. 1942. u čin ustaškog potpukovnika i ljeti 1942. ustaškog pukovnika.
I sami Nijemci imali su zamjerke na njegov rad, tvrdili su da su njegove jedinice prebrutalne, takve bestijalnosti je teško i opisati.
U tom razdoblju ustaške snage i Crna legija napravili su nekoliko gnjusnih zločina. Njima je naredio ubijanja i mučenja, a što su sve radili djeci i partizanima, među kojima je bilo i Hrvata, teško je i opisati:
"Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od onih malo preživjelih.
Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa - kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak - da li tog djeteta? - upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete. Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamenom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje. Dijete je bilo žensko i jednog dana, možda jednog ovakvog lijepog dana, i mnogih ovakvih dana bogatih suncem i zelenilom, s vedrim bojama na nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu, sreći, ljubavi, mladosti, ljudima oko sebe...
... I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetogodišnjaka bilo je ranjavano po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu... (Sjećanje Milovana Đilasa nakon ulaska u selo Urije krajem srpnja 1942. godine. Njegova je sjećanja objavio i Vladimir Dedijer u prvoj knjizi svog Ratnog dnevnika. Crnogorac Đilas je bio crnogorski i jugoslavenski političar, publicist i književnik koji je podržavao partizanski pokret, a kasnije se sukobio s Titom oko ekonomskih pitanja i uređenja Jugoslavije. Đilas je bio i protiv velikosrpstva, otvoreno je kritizirao želju Srbije da ovlada Jugoslavijom.
Francetić je naređivao i deportacije u Jasenovac, često je slao i Hrvate koji se nisu slagali s ustaškim režimom. Bio je moćniji od tadašnjih ministara. Pred kraj 1942. godine Francetić je bio u avionu koji se srušio kod sela Močinje kod Slunja. Taj teritorij su kontrolirali partizani, no Francetića su se prvo dokopali seljaci koji su ga zatukli vilama. Partizani su ga pokušali spasiti jer im je trebao za razmjenu, ali podlegao je ranama.
----------------------------------------------------------
A sad malo o Rafaelu Bobanu. O njemu je pisao i novinar Slobodne Davor Krile, pa tekst valja ponoviti:
Rođen je u Bobanovoj Dragi pokraj Gruda u Hercegovini 1907., a vrlo mali broj njegovih fanova zna da je vojnički zanat ispekao u vojsci Kraljevine Jugoslavije, služeći kao aktivni časnik dinastiji Karađorđevića.
Iz nikad razjašnjenih razloga junak naše priče razilazi se sa starojugoslavenskom soldateskom, skida šajkaču i potkraj ljeta 1932. stacionira se u ustaškom kampu Bovegno u Italiji. Kao član najpovjerljivijeg Pavelićeva suradničkog kruga – poslije će postati i jedan od Poglavnikovih “rasova” – u rujnu iste godine aktivno sudjeluje u tzv. Velebitskom ustanku, nakon čije propasti ponovno preko Zadra bježi u Italiju. Tamo ostaje sve do proglašenja NDH u travnju 1941. godine. U Zagreb dolazi s činom ustaškog satnika, te ubrzo postaje zamjenik Jure Francetića i dozapovjednik Crne legije, elitne jedinice Ustaške vojnice.
Jure i Boban, međutim, nisu baš predugo skupa ratovali kako bi se dalo zaključiti po slavnoj pjesmi: Francetića su kod Slunja već potkraj 1942. seljaci nakon kvara aviona zatukli sjekirama, nakon čega Boban samostalno gradi ratnu slavu u Petom djelatnom stajećem zdrugu. Najveće uspjehe ostvaruje u Podravini i u obrani Koprivnice.
Prije toga, ustaška subraća ozbiljno ga terete kao ključnog krivca za raspad slavne Crne legije. Ivo Rojnica, visoki ustaški dužnosnik u Dubrovniku i kasniji emigrant, kojega je dr. Franjo Tuđman 1991. bio imenovao počasnim konzulom u Argentini, optužio je Rafaela Bobana u svojim sjećanjima za “zločin dovođenja na vlast Tita i uspostavu komunističke tiranije, krivnju pred poviješću i hrvatskim narodom“. Izravno ga je teretio za ubojstvo generala NDH Frane Šimića, te za neslavni krah Crne legije.
“Od cijele slavom ovjenčane legije uspjelo se spasiti i stići u Imotski iz Bosne oko 900 ljudi. Crna legija je prije napadaja brojila oko 2500 momaka. Poginulo je 1600 momaka, propala čitava ratna oprema, srozao se moral, a nadošle i mnoge druge nedaće kao posljedica neposlušnosti i neodgovornosti Rafaela Bobana.
Prema svim vojničkim normama, za takvu katastrofu morao je biti pozvan na odgovornost. Umjesto toga, Bobana se s ostacima Crne legije prebacilo u Podravinu da u nepoznatim krajevima popuni izgubljeno ljudstvo jer na području Bosne više nitko živ nije htio u sastav odreda pod njegovim zapovjedništvom. Da paradoks bude veći, imenovan je pukovnikom, zatim generalom, a na koncu postao je i vitez“, svjedočio je Rojnica o Bobanovim ratničkim vrlinama.
O tome što je Boban radio u Podravini, kao i ranije u Bosni, svjedoče razni izvori. Samo u jednoj odluci o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1945. navodi se, primjerice kako su u lipnju 1944. u Đurđevcu uhapšeni poljodjelac Ignac Živko, činovnik Herbert Kukec, urar Josip Berta te gimnazijalac Zlatko Mihelić.
Ustaše Stjepan Šante i Branko Fantoni po nalogu Rafaela Bobana pritvorenike su tukli bikovačom i toljagom danju i noću, turali im igle pod nokte, naređivali im da ližu pod i sol, od čega su nastupali srčani bolovi. Strijeljali su ih potom na đurđevačkom groblju, odluku o smrti potpisao je pukovnik Rafael Boban, a prije toga su ih opljačkali i obili urarsku radnju Josipa Berte.
Nije Boban bio okrutan samo prema ustaškoj konkurenciji, imućnijim seljacima, obrtnicima ili simpatizerima partizanskog pokreta: kao Pavelićev odani ras bio je zadužen i za čuvanje Mladena Lorkovića i Ante Vokića prije njihova smaknuća, a nakon neuspjelog puča dijela dužnosnika NDH protiv Poglavnika.
Rafael Boban uspio se s dijelom svojih legionara probiti iz savezničkog obruča na Bleiburgu, nakon čega Poglavnikova mitologija od njega gradi besmrtnog junaka. Premda je najvjerojatnije da se vratio u Podravinu, gdje je 1946. ubijen u obračunu milicije s tzv. križarima, sam Pavelić ga 1951. proglašava ministrom oružanih snaga u izbjeglištvu zbog propagandnih efekata.
Ustaška emigracija poslije će širiti glasine i da je Rafael Boban postao američki časnik; da se borio i u Korejskome ratu, no taj se scenarij na jeziku nesuđenih ustaških saveznika odavno naziva “wishful thinking“. Ni vlasnik posebnog ratničkog talenta, ni ideološki čistunac ni velike pameti: Rafaelu Bobanu po svim su parametrima ruke bile krvave do lakata, a na njima ne manjka ni ustaške krvi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....