LJUDSKA PRAVA

VESNA ALABURIĆ 'Sabor je trebao od Ustavnog suda tražiti provjeru referendumskog pitanja'

 Davor Pongracic / CROPIX;

Ustavni zakon o Ustavnom sudu propisuje (čl. 95) da će Ustavni sud, koji je ovlašten i dužan nadzirati ustavnost i zakonitost državnog referenduma, na zahtjev Hrvatskog sabora utvrditi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom. Ustavotvorac je, dakle, dostatno razborito predvidio moguću neustavnost referendumskog pitanja i utvrdio zaštitni mehanizam kako bi spriječio da putem državnog referenduma u Ustav uđe neustavna odredba, tj. da se narodna volja ne bi preobrazila u većinsku (samo)volju protivnu Ustavu.

S obzirom na žestinu javne rasprave i sve javno izražene kontroverze oko (ne)ustavnosti referendumskog pitanja o braku te dalekosežnost mogućih pravnih i inih posljedica referenduma, potpuno je neobjašnjivo zašto je Hrvatski sabor odbio podnijeti takav zahtjev Ustavnom sudu. To ne bi bila nikakva opstrukcija “narodne volje”, nego društveno odgovorno postupanje narodnih zastupnika - da prethodnu odluku o (ne)ustavnosti referendumskog pitanja zatraže od Ustavnoga suda kao jedinog tijela ovlaštenog za tumačenje Ustava i odlučivanje o ustavnosti.

Za mene je nesporno da Ustavni sud ima pravo o ustavnosti referendumskog pitanja odlučiti i samoinicijativno, proprio motu, jer njegova obveza nadzora ustavnosti državnog referenduma svakako uključuje i nadzor nad sadržajem referendumskog pitanja.

Pravno je pravilo da sve ono što neko državno tijelo može odlučiti proprio motu, svakako može učiniti i u povodu nečijeg prijedloga. Stoga je ne samo legitimna i opravdana, nego i legalna najava Iskoraka i Kontre da će takav prijedlog sami podnijeti Ustavnome sudu. Ustavni sud je u zadnje vrijeme donio nekoliko hrabrih i vrlo dobro obrazloženih odluka, kojima je iskazao visok stupanj društvene odgovornosti i senzibiliteta za zaštitu ljudskih prava, pa nije isključeno da će to učiniti i sada.

Ako Ustavni sud odluči razmotriti (ne)ustavnost referendumskog pitanja, bilo bi mudro da organizira i savjetodavnu raspravu (kakvu predviđa čl. 49 Ustavnog zakona), tijekom koje bi suprotstavljene strane i stručnjaci mogli iznijeti sve relevantne ustavno-pravne i činjenične argumente. Takva bi rasprava bila iznimno korisna za budućnost Hrvatske, ma kakva na kraju bila odluka Ustavnog suda.

Kao prilog toj in spe raspravi o meritumu iznijet ću nekoliko argumenata zbog kojih prijedlog da se brak u Ustavu definira kao životna zajednica muškarca i žene smatram diskriminatornim, pa time i neustavnim.

Predstavnici referendumske inicijative “U ime obitelji” tvrde, pozivajući se na određene međunarodne dokumente o ljudskim pravima i judikaturu sudova ovlaštenih za njihovu tumačenje, da gay brakovi nisu ljudsko pravo. Ta tvrdnja, međutim, nije točna ili je u najboljem slučaju samo djelomično točna.

Ponajprije, koncept “ljudskih prava” nije statičan. To je dinamičan koncept, koji stalno i ubrzano evoluira, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini. Ljudska prava i slobode zajamčene određenim međunarodnim dokumentima (primjerice, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima iz 1966. i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.) samo su dio šireg korpusa ljudskih prava koji obuhvaća i ljudska prava koja nisu njima izrijekom utvrđena, a koja su, primjerice, priznata u pojedinim državama.

Međunarodni dokumenti o ljudskim pravima nisu petrificirani “dekalozi”, nego se radi o “živim instrumentima” koji se, po naravi i logici stvari, proširuju, tumače i primjenjuju ovisno o promijenjenim društvenim uvjetima, shvaćanjima i potrebama te, što je posebice važno naglasiti, prevladavajućoj ustavno-pravnoj praksi u državama potpisnicama.

Nepobitna je činjenica da ni u jednom segmentu ljudskih prava nije zabilježena tako brza evolucija, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, kao što je to na području ljudskih prava homoseksualnih osoba. Moglo bi se reći da je to set ljudskih prava trećeg milenija.

Do prije tridesetak godina homoseksualni odnosi bili su kriminalizirani u mnogim europskim državama, da bi se posljednjih desetak godina dogodila prava revolucija: od 2001. do danas već je 10 europskih država (Nizozemska, Belgija, Norveška, Španjolska, Švedska, Portugal, Island, Danska, Francuska i Engleska) legaliziralo istospolne brakove, u potpunosti ih izjednačivši s heteroseksualnim brakovima, a u mnogo drugih europskih država istospolne su zajednice pravno priznate i uživaju prava slična onima u braku.

Prava gay osoba nedvojbeno spadaju u ljudska prava, kako po praksi Europskoga suda za ljudska prava tako i po praksi nacionalnih sudova. Pravo na brak jedno je od tih prava, priznato barem u državama koje su ga legalizirale.

Kad je o Europskoj konvenciji i Europskom sudu za ljudska prava riječ, stvari su razmjerno jednostavne: ni Konvencija, pa posljedično ni Sud, ne obvezuju države članice Vijeća Europe da homoseksualnim osobama zajamče pravo na brak, ali im to i ne brane.

Članak 12 Europske konvencije, prema kojem “muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj, u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava”, ne opravdava nametanje obveze državama članicama da dopuste istospolne brakove zbog (a) načina na koji je taj članak jezično eksplicitno formuliran i (b) nepostojanja (zasad) prevladavajuće prakse europskih država po tom pitanju.

To je tumačenje ESLJP-a izraženo u presudi Schalk and Kopf v. Austria (2010.), na koju se inicijatori referenduma redovito pozivaju. Prema tome, države članice Vijeća Europe imaju pravo, ali ne i obvezu propisati da istospolni/istorodni parovi mogu sklapati brak.

Znakovito je, međutim, da najnoviji europski dokument o ljudskim pravima - Povelja o temeljnim pravima EU iz 2000. godine uopće ne spominje spolove u kontekstu prava na brak i zasnivanje obitelji. Članak 9 glasi: “Pravo na brak i pravo na zasnivanje obitelji bit će zajamčeno u skladu s nacionalnim zakonima koji reguliraju ostvarivanje tih prava”.

Time su, smatram, širom otvorena vrata svim članicama Europske unije da urede brak kao zajednicu dva ljudska bića neovisno o njihovu spolu, odnosno rodnoj pripadnosti.

Spomenuta presuda ESLJP Schalk and Kopf iznimno je važna u kontekstu naše rasprave o neustavnosti referendumskog pitanja, jer je u njoj prvi put u svojoj praksi Sud utvrdio da istospolni parovi uživaju “obiteljski život” te da su u tom pogledu izjednačeni po pravima s heterospolnim parovima i uživaju istu (konvencijsku) zaštitu.

Vrijedi je citirati: “Sud primjećuje da se od 2001. godine /…/ u mnogim državama članicama zbila rapidna evolucija u društvenim stajalištima prema istospolnim parovima. Od tada je značajan broj država članica omogućio pravno priznanje istospolnim parovima. I određene odredbe prava EU također reflektiraju rastuću tendenciju da izraz ‘obitelj’ obuhvati i istospolne parove. U svjetlu te evolucije Sud smatra neprirodnim ustrajavati na stajalištu da, za razliku od heteroseksualnog para, istospolni par ne može uživati ‘obiteljski život’ u svrhe članka 8 (Konvencije).

Dakle, odnos podnositelja pritužbe, kohabitirajućeg istospolnog para koji živi u stabilnom de facto partnerstvu potpada pod izraz ‘obiteljski život’, kao što bi to bio i odnos heteroseksualnog para u istoj situaciji”.

Radi se o radikalnoj i znakovitoj evoluciji stajališta ESLJP, jer je do tada Sud odnose istospolnih partnera razmatrao isključivo u svjetlu prava na zaštitu njihove privatnosti (odnosno osobnog, privatnog života), a ne i njihova obiteljskog života. Citirano stajalište Suda obvezuje sve države članice i njihove sudove, uključujući i Hrvatsku i naš Ustavni sud.

Drugim riječima, možda to što imaju istospolni partneri i nije svugdje u Europi brak, ali je sasvim sigurno svugdje u Europi obitelj. Uzgred, u svjetlu te činjenice upravo je tragikomično da referendumska inicijativa nosi naziv “U ime obitelji”. To je u najmanju ruku zavaravajući naziv jer implicira da se referendum inicira i u ime istospolnih obitelji.

Dictum ESLJP o “obiteljskom životu” istospolnih parova ima krucijalno značenje za našu raspravu o ustavnosti referendumskog pitanja o braku. Hrvatski Ustav, naime, člankom 61, izrijekom utvrđuje da je upravo obitelj pod osobitom zaštitom države te da se brak, pravni odnosi u braku i izvanbračnoj zajednici uređuju zakonom. Poseban ustavno-pravni status i posebnu zaštitu uživa, dakle, samo obitelj kao takva, neovisno o njenim raznovrsnim pojavnim oblicima.

Hrvatski pravni sustav izrijekom poznaje tri oblika životnog zajedništva - bračnu heteroseksualnu zajednicu, izvanbračnu heteroseksualnu zajednicu i istospolnu zajednicu. S ustavno-pravnog aspekta, trenutno su sva ta tri oblika zajedništva izjednačena, ni jedan od njih ne uživa nikakav poseban ustavno-pravni status ili zaštitu i prepušteni su zakonskoj regulativi.

Referendumska inicijativa smjera, međutim, da jedan određeni oblik životnog zajedništva, brak, i to isključivo u njegovoj heteroseksualnoj varijanti, dobije poseban ustavno-pravni status time što bi bio definiran Ustavom. Tako bi samo jedan od tri danas pravno priznata oblika životnog zajedništva bio uzdignut na najvišu, ustavnu razinu.

Povlašteni ustavnopravni status jednog od tri danas pravno priznata oblika životnog zajedništva, kao temelja obitelji, nema nikakvog objektivnog, logičkog opravdanja.

Već i pukom definicijom samo jednog oblika životnog zajedništva u ustavnoj odredbi o obitelji, druge životne zajednice dva ljudska bića (izvanbračne, istospolne/istorodne) i na njima utemeljene obitelji bivaju diskriminirane. Kako je samorazumljivo da svaka odredba, da ne kažem svaka riječ, Ustava proizvodi brojne učinke, kako pravne, tako i socijalne, ekonomske, političke, kulturološke, psihološke pa i moralne, jasno je da bi time heteroseksualni brak i na njemu utemeljena obitelj uživali posebnu ustavnopravnu zaštitu, a time i povlašteni status u odnosu na druga dva danas pravno priznata oblika životnog zajedništva i druge obitelji.

A to bi objektivno, neovisno o namjerama inicijatora referenduma, neizbježno proizvodilo brojne diskriminirajuće učinke (pravne, ekonomske, socijalne, psihološke, moralne) na osobe koje žive u druga dva danas priznata oblika životnog zajedništva i druge obitelji. Posebice na djecu, što je u izravnoj suprotnosti s člankom 14 Ustava koji svakome jamči prava i slobode neovisno u njegovoj rasi, spolu, vjeri … ili drugim osobinama, u što zasigurno spada i seksualna orijentacija, odnosno rodna pripadnost ili bračni/izvanbračni status njihovih roditelja i/ili roditeljevih životnih partnera.

To bi bilo protivno i članku 35 Ustava koji svakome jamči štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, jer teško da se može govoriti o jednakom “štovanju” svih priznatih oblika “obiteljskog života” ako se samo jedan oblik ustavnopravno privilegira na opisani način.

Najzad, to bi bilo protivno i članku 62 Ustava koji utvrđuje da država štiti materinstvo, djecu i mladež, te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život, jer teško da bi se moglo ustvrditi da bi spornom promjenom Ustava država na jednak način štitila djecu koja žive u obiteljima koje nisu utemeljene na bračnoj heteroseksualnoj zajednici, te stvarala socijalne, kulturne, odgojne, pa i materijalne uvjete kojima bi promicala ostvarivanje prava i te djece na dostojan život.

Hoće li Ustavni sud preuzeti svoj dio društvene odgovornosti, koju je Hrvatski sabor tako olako zanemario, i učiniti ono što bi se moralo učiniti - ispitati ustavnost referendumskog prijedloga? Odluči li to učiniti, uvjerena sam da će svaki sudac/sutkinja Ustavnoga suda nastojati donijeti odluku na koju ćemo biti ponosni i za desetak godina.

Uzgred, predloženu definiciju braka danas u Europi sadrže samo ustavi bivših socijalističkih zemalja (Srbije, Crne Gore, Bugarske, Mađarske, Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Litve...).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 02:27