VELIKA ISPOVIJEST BJEGUNCA 'Sklonio sam se iz Srbije u Split jer je Vučić naručio moje ubojstvo'

- Na početku svega bili smo nas trojica. Branko, Zoran i ja. Branko je prvi ubijen. Službeno su rekli da je samoubojstvo, ali svi znaju da je ubijen. Poslije su se riješili i Zorana, rekli su da ga je likvidiralo podzemlje, a svi znaju da to nema veze s istinom. A na koncu su i na mene dvaput pokušali atentat. Žele to prikazati kao mafijaški obračun, a svi znaju tko me i zašto želi ukloniti.

Riječi su to Nikole Sandulovića, 51-godišnjeg Beograđanina, čelnika Republikanske stranke, žestokog oporbenjaka, predsjednika Srpskog golubarskog saveza, vlasnika fast fooda na Terazijama i bliskog suradnika Zorana Đinđića. Da, onog Zorana iz druge i četvrte rečenice. Srbijanskog premijera ubijenog u atentatu 12. ožujka 2003. godine, piše Slobodna Dalmacija.

Sandulović u velikom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju govori ne samo o tom danu i svom hapšenju, nego i o danima koji su mu prethodili, dubokoj povezanosti s kultnom figurom srbijanske političke scene, ali i danima nakon tragedije, kada je i sam preživio što, kako kaže, nitko na na čitavome svijetu nije.

Govori i o svojim vezama s kriminalnim miljeom, poznanstvima s Legijom i Arkanom, govori i o Slinavome Neši i Bati Santosu, ali i o nedavnom incidentu u Londonu, kada je prekinuo Vučićevo predavanje u jednoj ekonomskoj školi, pod nos mu bacivši disk na kojemu se, a to je tijekom višesatnog razgovora nekoliko puta ponovio, nalaze dokazi koji bi, kad sadržaj diska bude javno objavljen, trebali dovesti do trenutačnog pada aktualnog srbijanskog premijera, notornog šešeljovca Aleksandra Vučića.

Disk je Sandulović jučer predao hrvatskoj policijskoj vrhušci, a novinare Slobodne primio je u iznajmljenom stanu, u koji se, napominje, posljednji put bio sklonio 1999. godine, kada je NATO bombardirao Beograd.

- Nisam mogao ni zamisliti da ću se opet ovdje skrivati - govori i sa zabrinutošću gleda u kćer Klaru.

Zbog nje je u Splitu. Zbog njezine sigurnosti. No, povlačenja nema, stan u Splitu samo je pričuvni položaj.

- Doveden sam u situaciju da nemam što izgubiti. Napadaju mi dijete, ne daju mi beknuti, nazivaju me kriminalcem, a ja se pitam je li nam uopće trebao peti listopada.

A taj peti listopada odnosi se na 2000. godinu, na dan kad je srušen Slobodan Milošević. Na dan u kojem je Nikola Sandulović koračao uz bok Zoranu Đinđiću.

- Da raščistimo jednom zauvijek: nikad nisam bio Zoranov tjelohranitelj (niti jednom tijekom intervjua Sandalović nije Đinđića oslovio prezimenom, op.a.), u liniji ljudi koji su išli za njim ja sam bio, recimo, tek šesti po redu, a išao sam na izričit Zoranov zahtjev. Sve ostalo je laž. Zorana, Branka i mene vezao je ozbiljan politički odnos, sve važne stvari u stranci u to su se vrijeme rješavale između Zorana, Branka i mene, a Branko Vasiljević, moj vjenčani kum, bio je šef Zoranova osiguranja i trebao je biti ministar policije.

Vlada u sjeni

Sandalović objašnjava kako je još koncem devedesetih namjeravao osnovati Republikansku partiju, ali ga je Zoran, veli, molio da to ne radi.

- Zbog njega sam ostao u Demokratskoj stranci. Samo zbog njega. Moje zaduženje bilo je da se bavim unutarnjom kontrolom funkcionera i da imam pristup ljudima koji dolaze iz inozemstva, odnosno da ostvarujem kontakte s inozemstvom. Moj djed, zvao se također Nikola Sandulović, bio je predsjednik svojevrsne jugoslavenske vlade u sjeni, kao žestoki protivnik Titova režima ostvario je brojne veze u inozemstvu, posebice u Švicarskoj gdje je živio, pa sam, eto, ja zbog toga odabran da obavljam taj dio posla u stranci.

S Đinđićem je prošao svašta. Dobar dio se i ne može prepričati. A neke stvari vjerojatno i ne smiju. Tri puta je, napominje, sa Zoranom i s Brankom bio u smrtnoj opasnosti, jednom su na Kalemegdanu na njih iz prigušenih heklera pucali. Kao združena braća su bili, prijatelji od najvećeg povjerenja.

- S privrednog suda sam uzeo dokumentaciju u slučajevima koje je država trebala pokrenuti protiv najmoćnijih srbijanskih ljudi, poput Marjanovića, Tomića, Đorđevića ili braće Karić, Zoran me osobno molio da to obavim, jer je prijetilo da svi dokazi budu uništeni. Zapravo, uništavanje je već bilo počelo. Vjerovao sam da je to put da se Srbija obračuna s korupcijom i da krene putem demokracije. Međutim, to se nije dogodilo. Ti dokumenti su kasnije poslužili za uzimanje novca, za milijune su ih pojedinci kupovali, no da ne širimo priču, želim vam samo reći u što sam sve bio upućen i što sve znam, da bolje shvatite zašto im smetam.

Oružje iz Majke Jevrosime, policijske postaje čiji su pripadnici 5. listopada prvo udarili po prosvjednicima, da bi potom predali oružje, posebno je poglavlje.

- To je oružje kojim su kasnije po Beogradu obavljana ubojstva. Da, da, upravo oružje iz Majke Jevrosime. Kad su se policajci zatvorili i počeli pucati po narodu, Zoran me poslao da odem tamo i da riješim stvar.

Cijela plejada velikih političara u tome se trenutku tresla od straha, a ja sam rekao da idem, ali da neću sam, nego da sa mnom pođe i netko od njih. I onda sam pokazao na Milana Panića i rekao mu, ajde, Milane, ti si beogradsko dijete, ajde sa mnom pa ćeš sutra postati gradonačelnik. I postao je. Oružje, a bilo ga je na sanduke, nakon toga je stavljeno pod ključ u Gradsku skupštinu, a ja sam stavio naoružanog čovjeka da ga čuva.

Drama, međutim, tek tada počinje. Đinđićevi suradnici traže ključeve...

- Čedo Jovanović (jedan od najbližih Đinđićevih suradnika, op.a.) stalno je pritiskao Zorana da mu dade ključeve, odnosno da mu dade oružje, i na koncu je Zoran popustio. Ja sam mu predao ključeve, a on ih je ispred mene dao Čedi Jovanoviću. A oružje je poslije završilo tamo gdje je završilo.

Sandulović napominje kako je brzo vidio što se događa s ‘velikim’ promjenama. Nedugo nakon ‘petog listopada’ rekao je Đinđiću da odlazi iz Demokratske stranke.

Rušenje Miloševića

- U rušenju Miloševića sudjelovao sam više od svih, to oni jako dobro znaju. Zoran je, pak, počeo gajiti jako blizak odnos s Legijom ( Milorad Ulemek, osuđen na 40 godina zatvora zbog sudjelovanja u organizaciji atentata na Đinđića, op.a.), a meni se to nije sviđalo. S Legijom sam prvi put razgovarao 6. listopada, dan nakon pada Miloševića. Tražio je da se vidimo, došao je kod mene kući i pričali smo više od tri sata.

Rekao mi je puno stvari koje mi se nisu svidjele, pa sam se povukao i rekao Zoranu da ne želim biti član stranke i sjediti skupa s takvim ljudima. S Duletom Spasojevićem (Dušan Spasojević, vođa takozvanog Zemunskog klana, opa.a.) i Čumetom (Ljubiša Buha, još jedan poznati član beogradskog podzemlja, op.a.). Kad s njima raščistiš, zovi me, rekao sam mu. Poljubili smo se na početku, poljubili na kraju, i to je bilo to. Uzeo sam ispisnicu i otišao.

Đinđić je ubijen tri godine kasnije. Naš sugovornik priznaje kako je naslućivao takav kraj. I dodaje kako još ne može prežaliti što 11. ožujka 2003. nije bio u stanju prihvatiti njegov poziv, piše Slobodna Dalmacija.

- Zadnji dan svog života Zoran me zvao. Nikola, dođi, rekao mi je. A ja sam ležao bolestan u krevetu, imao sam temperaturu kao nikad u životu, i nisam mogao doći. Da sam došao, Zoran sigurno ne bi onako završio. Nekoliko dana nakon atentata njih desetak mi je usred noći upalo u kuću, djeci su mu dok su spavala uperili kalašnjikove u glavu. Bio sam 30 dana u pritvoru iako su svi znali da nemam veze sa Zoranovim ubojstvom. Poslije su mi neki policajci, moji prijatelji, priznali da im je osobno Beba Popović (Vladimir Popović, još jedan blizak Đinđićev suradnik, op.a.) zapovjedio da me uhapse. Nitko me ništa nije pitao u tih mjesec dana, pa sam tužio državu i dobio odštetu od otprilike 5000 eura.

Ništa od povratka

Kad su rane zacijelile, Nikola Sandalović počeo se ozbiljnije baviti politikom. Odlučio je ostvariti stari naum i osnovati Republikansku partiju. Kao stranka još nisu registrirani, kao udruga građana s političkim ambicijama imaju, ponosno naglašava, već 120.000 članova.

- A bit će ih i 200.000 dok se vratim u Beograd.

A vratit će se kad bude siguran da mu kći nije u opasnosti. Za sada, dakle, ništa od povratka.

- Prve prijetnje Klari upućene su nakon 2010. godine, jednom je to učinio Tešin (čovjek koji je pokušao ubiti Sandulovića, op.a.) prvi suradnik, a drugi put njegov sin.

A nove prijetnje su uslijedile ove godine, dakle opet kad sam najavio povratak u politiku. Klara je prepoznala čovjeka koji je prati i koji joj prijeti i shvatili smo da je to Petar Panić Pana, bivši Šešeljov tjelohranitelj i Vučićev kum.

Vrhunac je uslijedio prije nekoliko dana. Nikola je u Londonu prekinuo Vučićev govor mašući diskom na kojem se, kako uporno ponavlja, nalaze dokazi o umiješanosti srbijanskog premijera u prijetnje smrću njemu i njegovoj obitelji.

- Nazvao me čovjek iz Bezbednosno informativne agencije (BIA) da se hitno nađemo. Znam ga već dugo, pomogao sam mu svojevremeno. Došao je kod mene kući i prenio mi Vučićevu poruku da uzmem djecu i sklonim se iz politike. Ja sam mu na to rekao da poruči Vučiću da me uhapsi, a on se sutradan vratio s novom porukom. Kaže Vučić, rekao mi je, da me neće on hapsiti, nego da će me hapsiti Teša.

Nikola je prijetnju ozbiljno shvatio. Ali, nije ustuknuo. Na idući sastanak s prijateljem iz BIA-e došao je znatno pripremljeniji.

- Bio sam propisno ozvučen i sve sam snimio. Imam četrdesetak minuta snimke koja teško optužuje Aleksandra Vučića, predao sam je hrvatskoj policiji, predat ću je i Nijemcima, Amerikancima i Europskoj uniji. Taj korak mi je za sada spasio glavu, jer u poruci jasno stoji da ću biti likvidiran – zaključuje Nikola Sandulović u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju .