VELIKA ANALIZA JUTARNJEG Tko su Sinčićevibirači i zašto Josipović i Kolinda nemogu računati na njihove glasove

Tko je Ivan Sinčić? Ovo pitanje posljednjih se dana često postavljalo u javnosti. Međutim, za političke analitičare, ali i preostale takmace u predsjedničkoj utrci, puno je zanimljivije pitanje o tome tko su zapravo njegovi birači. Tko su tih 300.000 ljudi koji su svoj glas dali kandidatu koji se zauzima za monetarnu reformu, legalizaciju kanabisa, koji na inauguraciju ne bi pozvao predsjednika Srbije, koji bi Hrvatsku “iščlanio” iz NATO saveza i EU, kojem su banke najveći neprijatelj te koji se zalaže za neki čudni oblik lustracije?

Iako je više nego upitno hoće li za konačni ishod predsjedničkih izbora zaista biti presudni glasači g. Sinčića, nedvojbeno je da od samog trenutka objave rezultata prvog kruga izbora timovi gđe. Grabar Kitarović i g. Josipovića promišljaju o tome kako bi što veći broj njih privukli na stranu svog kandidata. Tako je komentirajući rezultate prvog kruga g. Karamarko izjavio da ne zna koja je struktura Sinčićeva biračkog tijela, no da će nastojat dobiti neke od njih jer “namjere su nam iste”. S druge strane, od onih koji podržavaju g. Josipovića često je isticano da je vjerojatno riječ o lijevom biračkom tijelu koje je sadašnjem predsjedniku u prvom krugu izbora oduzelo dio glasova. Je li zaista tako?

Šarolika skupina

Može li se uopće o biračima g. Sinčića razgovarati u terminima biračkog tijela na način uvriježen u teorijama političkog marketinga i standardnim praksama izvedbe izbornih kampanja? Posjeduje li to “biračko tijelo” minimum unutarnje homogenosti u vidu pristajanja uz određene ideje, određeni svjetonazor ili političke programe, homogenosti u smislu minimalnog idejnog zajedničkog nazivnika koji bi garantirao mogućnost njegove konverzije na “lijevo ili desno”? Vrlo teško.

Jer kao što je politički program g. Sinčića teško nazvati nečim drugim doli nizom nepovezanih, nekonzistentnih, fragmentiranih, a praktički uglavnom neprovedivih inicijativa, tako je i o njegovim biračima teško govoriti u terminima različitim od onih koji ih opisuju kao jednu vrstu afektivne unije.

Riječ je o uniji glasača formiranoj u nekoliko dana izborne kampanje, proizašloj iz dubokog ogorčenja postojećim političkim poretkom. Riječ je o konglomeratu koji ne povezuje vjerojatno ništa drugo osim želje da svaki glas za ovog kandidata predstavlja izravan udarac u pleksus postojećeg političkog establišmenta. U takvom kontekstu, ako planiraju privući glasače g. Sinčića na svoju stranu, jedan od imperativa za timove obojice kandidata u preostalim danima kampanje pronalazak je nekog čvrstog kriterija koji opisuje minimum jedinstva ovog zasigurno difuznog biračkog korpusa. Samo pronalazak takvog kriterija te osmišljavanje i provedba konzistentne političke komunikacije garantira kakav-takav uspjeh u akviziciji birača g. Sinčića.

Pri tom se kao jedino donekle čvrsto uporište koje bi predstavljalo mogući prilaz ovim glasačima nameće ono izraženo u hipotezi o njihovoj dobnoj homogenosti. Iako to mogu egzaktno potvrditi samo rezultati izlaznih anketa, mišljenja smo da je veliki broj birača (cca 40%) predsjedničkog kandidata Ivana Sinčića mlađe životne dobi, većinom do 35 godina. Međutim, problem je što afirmacija ove pretpostavke niti g. Josipoviću niti gđi. Grabar Kitarović zapravo ne donosi previše dobroga.

Pogledajmo zašto. Kao prvo, ako veliki dio Sinčićeva biračkog korpusa zaista čine mlađe osobe, tada su to birači koje karakterizira nisko povjerenje u temeljne društvene institucije. Prema istraživanju koje sam proveo na nacionalno reprezentativnom uzorku građana Hrvatske, 47% osoba u dobi između 18 i 30 godina nema nimalo povjerenja u političke stranke. Također, brojna istraživanja, pa tako i istraživanje BrandPuls iz 2014. ukazuje na vrlo nizak interes za politička zbivanja među našim mlađim sunarodnjacima. Prema spomenutom istraživanju samo 8% osoba u ovoj dobnoj grupi potpuno se slaže s tvrdnjom “zainteresiran sam za politička zbivanja”.

No, možda najbolji uvid u socijalna obilježja osoba mlađe dobi daje niz istraživanja koje je proveo Institut za društvena istraživanja iz Zagreba. Neki od nalaza tih istraživanja odnose se upravo na njihovu svjetonazorsku i vrijednosnu nedorečenost. Primjerice, tezu o određenoj idejnoj neprofiliranosti zorno potvrđuje podatak iz istraživanja Mladi u vremenu krize (IDIZ i Zaklada Friedrich Ebert, 2013.) koji apostrofira činjenicu da se polovica mladih ne uspijeva pozicionirati na ljestvici u rasponu od 1 do 10, gdje 1 označava ekstremno lijevu, a 10 ekstremno desnu poziciju. Ako je iznesena pretpostavka o dobi “biračkog tijela” Ivana Sinčića točna, tada predočeni podatak indicira da priličan broj njegovih glasača nije profiliran u standardnim terminima političkog pozicioniranja, što ne predstavlja nimalo olakotnu okolnost za njihovo pridobivanje.

Kako privući starije

Također, ako su birači g. Sinčića dominantno mlađe dobi, tada na moguće dodatne teškoće u njihovoj akviziciji ukazuju i pojedini podaci iz istraživanja Crobarometar. Primjerice, potpora g. Josipoviću kao Predsjedniku Republike tijekom 2014. konstantno je nešto viša u starijim dobnim grupama. U listopadu je njegov “approval rate” u grupi 18-30 iznosio 51%, a u grupi starijih od 44 godine 60% (s određenim varijacijama ovaj trend je karakterističan za čitavu godinu). Slično tome, za razliku od starijih, mlađe osobe u prosjeku nešto nižom ocjenom ocjenjuju rad Predsjednika Republike (npr. u listopadu je prosječna ocjena rada predsjednika u grupi 18-30 iznosila 2,78, a u grupi starijoj od 44 godine oko 3,0, u veljači je taj odnos bio 2,98 prema 3,30). Slična je situacija i sa suprotnom stranom.

U listopadu je prema Crobarometru rejting HDZ-a među najmlađima iznosio 21%, a u ukupnoj populaciji 25,4% (u veljači 14% prema 20,4%). U listopadu je u najmlađoj dobnoj grupi ukupno 39% ispitanih imalo pozitivan dojam o HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji dok je u ukupnoj populaciji takvih bilo 48%.

Kohorta nezadovoljnih

Dakle, ako je hipoteza o dobnoj pripadnosti Sinčićevih kandidata valjana, tada je u svjetlu prezentiranih podataka očito riječ, da parafraziramo Roberta Musila, o biračima bez nekog pretjerano izraženog političkog svojstva. Stoga nam se realnom čini pretpostavka da znatan dio “biračkog tijela” Ivana Sinčića čini kohorta mlađih nezadovoljnika koji su u svim onim svjetonazorskim ratovima vođenim u zadnje vrijeme u Hrvatskoj ostali negdje postrani, neprimjetni i nevidljivi, skriveni u sjenama brojnih društvenih prijepora mirno čekajući pojavu autentičnog antijunaka. Zato je najizglednije da će, bez obzira na činjenicu relativne demografske homogenosti, krajnji ishod borbe za pridobivanje “biračkog tijela” g. Sinčića za obje strane ipak biti prilično upitan. Kako je u punom smislu riječi riječ o političkom plemenu koje se okupilo u jednom trenutku i koje je povezivao samo jedan zajednički ritual - udarac u postojeći politički poredak, tako će se ova priča najvjerojatnije i završiti. Može se pretpostaviti da će u nedjelju brojni glasači g. Sinčića ostati kući ili će na glasačkom listiću nadopisati broj tri. Vjerojatno će samo manji broj njih, po nekoj čudnoj, očito samo njima znanoj logici, zaokružiti ime jednog od preostala dva kandidata. I to vjerojatno neće biti krucijalno za ishod izbora. Borba za stvarnu prevlast odvijat će se negdje drugdje.