Vrijedi se nadati da je iskrenost bila glavni razlog dolaska na komemoraciju posvećenu likvidiranim srpskim civilima u Gruborima. Iskreno kajanje zbog ubojstava nemoćnih ljudi, ali i iskrena želja da se hrvatsko društvo napokon počne mijenjati i postajati tolerantnije.
Posebno su važnu ulogu odigrali Boris Milošević i Tomo Medved.
Možemo žaliti jer je moralo proći punih četvrt stoljeća prije nego što je važan predstavnik ovdašnjih Srba sudjelovao u svečanom obilježavanju Oluje, a visoki dužnosnik HDZ-a i Vlade pognuo glavu na mjestu zločina u Gruborima. Bilo bi bolje da se sve ovo dogodilo prije deset ili petnaest godina, ali nije. No, doprinos Miloševića i Medveda je golem jer su obojica žrtve rata - prvome je zločinac u hrvatskoj uniformi ubio baku, a drugome je u ratu poginuo brat.
Treba cijeniti doprinos normalizaciji koji su dali Andrej Plenković, Zoran Milanović, Milorad Pupovac, kninski gradonačelnik Marko Jelić, no istinski simboli aktualnog procesa rekoncilijacije prezivaju se Milošević i Medved. Jer ako su oni, unatoč bremenu osobnih trauma, smogli snagu priznati da sve “naše” nije bilo dobro i kako treba poštovati i drugu stranu, onda to može učiniti i hrvatsko društvo kao cjelina.
Ovogodišnje zajedničko obilježavanje Oluje, jučerašnji posjet Gruborima, a nadamo se i odlazak u jednoj koloni 18. studenoga u Vukovaru jako su važni, oko tog nema spora. Ali, sada treba napraviti još dvije stvari bez kojih će sve ovo zarasti u korov, poput Plavnog i Grubora. Jedno je osiguravanje materijalnih uvjeta srpskim povratnicima, od kojih neki žive u sramotnim uvjetima i bez struje kao u srednjem vijeku.
Međutim, još je važnija promjena mentalnog sklopa u Hrvatskoj i odmicanje od neprestanih zamornih podsjećanja kako je “ovdje bio rat”. Jer, u svakom ratu postoje neprijatelji, a ovdje su to bili Srbi i kada se neprestano podgrijava ratna psihoza, posljedično su na udaru ovdašnji članovi srpske zajednice.
Važno je da je Plenković odmaknuo HDZ s antisrpskih pozicija kao u vrijeme Tomislava Karamarka, a sada treba pokrenuti promjenu klime unutar društva, posebno u obrazovnom sustavu koji je zatrovan desetljećima desničarske ideologije pa nikoga ne iznenađuje kada tinejdžeri skandiraju kako će silovati Srpkinje ili slave ustaštvo.
Pritom se ne treba osvrtati na Srbiju koja je izabrala nacionalističku demokraturu i odbija priznati krivnju za ratove u devedesetima. Sve što se pokrenulo u proteklih mjesec dana pitanje je Hrvatske i dobrobiti svih njezinih građana.