Dok prve zrake sunca obasjavaju plodna polja doline Neretve, Velibor Šuman iz Komina već je među svojim nasadima. U rukama više nema pušku, nego pažljivo pregledava redove lubenica koje su ovoga ljeta dozrele pod neretvanskim suncem. Pokretima iskusnog poljoprivrednika procjenjuje koji su plodovi spremni za berbu, planira što će se tijekom dana ubrati, sortirati i pripremiti za tržište, piše Dubrovački vjesnik.
Na prvi pogled ništa ne odaje da je ovaj 56-godišnjak prije tri desetljeća bio hrvatski branitelj, jedan od onih koji su prve dane hrvatske slobode dočekali u vojnoj odori. No iza mirnog pogleda krije se životna priča čovjeka koji je najprije branio svoju domovinu, a potom odlučio ostati na njezinoj zemlji i od vlastitoga rada graditi budućnost svoje obitelji.
Velibor Šuman, među prijateljima i suborcima poznatiji pod nadimkom Šibenik, rođen je 1970. godine u Kominu, u srcu doline Neretve. Kao i mnogi mladići njegove generacije, nije dugo dvojio kada je Hrvatska bila napadnuta. Već 1991. godine pristupio je Hrvatskoj vojsci.
Bio je pripadnik 3. satnije 3. bojne 116. brigade Hrvatske vojske, jedne od postrojbi koje su podnijele velik teret obrane juga Hrvatske. Nakon toga prelazi među izviđače, gdje ostaje sve do jeseni 1995. godine, kada završava svoj ratni put i biva razvojačen.
Godine je proveo na južnom bojištu, sudjelujući na gotovo svim terenima. To su bile godine neizvjesnosti, svakodnevnih opasnosti u kojima se planovi nisu pravili za mjesec unaprijed, nego za sljedeći dan.
Govoreći o ratu, ne ističe sebe. Radije govori o ljudima s kojima je dijelio rovove, straže i ratne dane. Prisjeća se zajedništva koje se teško može opisati riječima, ali koje je bilo presudno u najtežim trenucima obrane Hrvatske.
Jedan od trenutaka koji posebno pamti vezan je uz vojno-redarstvenu operaciju Oluja. Dok su hrvatske snage oslobađale okupirani teritorij u središnjoj Hrvatskoj, mnogi branitelji s juga željeli su sudjelovati u završnim operacijama. Međutim, okolnosti na krajnjem jugu bile su drukčije.
– Morali smo ostati ovdje, premda smo htjeli ići u Oluju. Upravo tada intenzivirali su se napadi JNA i četnika iz Istočne Hercegovine. Naš je zadatak bio obraniti jug Hrvatske i nismo mogli napustiti položaje, prisjeća se Šuman.
Dok su se diljem zemlje slavile pobjede, na krajnjem jugu još uvijek nije bilo mjesta opuštanju. Branitelji su znali da se sloboda mora čuvati na svakom dijelu hrvatskog teritorija.
Nakon razvojačenja mnogi su branitelji krenuli različitim životnim putovima. Neki su otišli u mirovinu, neki potražili posao, a neki su pokušavali pronaći novi smisao nakon godina provedenih u ratu.
Velibor Šuman donio je odluku koja ga i danas određuje. Nije želio prihvatiti braniteljsku mirovinu. Odlučio je raditi. Vratio se zemlji na kojoj je odrastao, uvjeren da čovjek mora stvarati, a ne čekati. U dolini Neretve rad nikada nije bio lak, ali je uvijek donosio osjećaj dostojanstva.
– Pa gdje ću ja sa 28 godina u mirovinu? To mi je bilo nezamislivo – prisjetio se svojih poljoprivrednih početaka.
Tako nastaje njegovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koje danas vodi zajedno sa suprugom i njihovo dvoje djece. Posao je postao način života cijele obitelji. Posebno je zanimljivo da svoje proizvode plasiraju samostalno u takozvanoj direktnoj prodaji u Istri, gdje imaju štandove. To je, kaže, super jer sami odlučuju što će i kako će, bez pritiska trećih strana, preprodavača i otkupljivača.
Na njegovim se poljima tijekom godine izmjenjuju različite kulture. Uzgaja lubenice, agrume, citruse te razne vrste sezonskog voća i povrća. Svako godišnje doba donosi nove obveze, a odmora gotovo da i nema.
Proljeće je rezervirano za pripremu tla i sadnju. Ljeto donosi berbu lubenica, jesen mandarine, a zima znači rad u nasadima agruma i pripremi zemljišta za nove kulture.
Među redovima tradicionalnih crvenih lubenica na OPG-u Velibora Šumana posljednjih godina svoje je mjesto pronašla i jedna prava atrakcija – žuta lubenica.
Na svojim poljima sadi nekoliko sorti lubenica, od provjerenih tradicionalnih do novijih hibrida koji sve više osvajaju tržište. Najviše pozornosti privlači upravo žuta lubenica, koja se pokazala punim pogotkom.
– U početku su ljudi bili pomalo nepovjerljivi. Neobično im je bilo vidjeti lubenicu sa žutim mesom pa su se dvoumili oko kupnje. No dovoljno je bilo da je jednom kušaju. Danas se kupci vraćaju upravo po nju i često je traže čim dođu na naš štand – kaže Šuman.
Osim atraktivne boje, žuta lubenica osvaja i slađim okusom te sočnom teksturom, zbog čega je postala jedan od najtraženijih proizvoda na njegovu obiteljskom gospodarstvu. Dok mnogi kupci i dalje ostaju vjerni klasičnoj crvenoj lubenici, sve je više onih koji upravo žutu smatraju pravim ljetnim otkrićem.
Poljoprivreda traži jednaku disciplinu kakvu je nekada zahtijevao vojnički život, pa to našem sugovorniku ne pada teško.
Dan počinje prije izlaska sunca, a završava tek kada se obavi posljednji posao. Vrijeme ne određuje sat nego priroda. Ako treba zalijevati, zalijeva se. Ako treba brati, bere se. Ako vremenske prilike prijete urodu, nema odgađanja.
Šuman kaže kako je upravo rad ono što ga je održalo nakon rata. U obradi neretvanske zemlje pronašao je mir koji mnogi branitelji godinama traže.
Neretvanska polja naučila su ga strpljenju. U ratu su odluke morale biti brze, dok u poljoprivredi ništa ne može preko noći. Svaka biljka ima svoj ritam, svaka sezona svoje izazove.
Posljednjih godina izazova je sve više. Visoke temperature, sušna razdoblja i sve skuplja proizvodnja otežavaju posao svakom proizvođaču. Ipak, odustajanje nikada nije bilo opcija.
To je životna filozofija koju je ponio još iz ratnih dana.
Njegova djeca danas sudjeluju u radu obiteljskog gospodarstva. Time se nastavlja ono što je oduvijek bila najveća vrijednost doline Neretve – obitelj koja zajedničkim radom opstaje na svojoj zemlji.
Za Velibora Šumana domoljublje nije riječ koja se izgovara samo na obljetnice. Ono se, kaže, pokazuje svakoga dana. Pokazuje se kada ostaneš živjeti ondje gdje si rođen. Kada obrađuješ zemlju i kada odgajaš djecu da poštuju rad i kada proizvodiš hranu.
Zbog toga Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja za njega imaju posebno značenje. To nije samo sjećanje na vojnu pobjedu nego i podsjetnik na sve one koji su dali svoje živote kako bi Hrvatska danas bila slobodna država.
Tijekom razgovora, pogled mu ponovno odlazi prema polju prepunom zrelih lubenica. Još jedna berba čeka svoj red.
Na tom istom jugu Hrvatske, koji je prije više od trideset godina branio od neprijateljskih napada, danas raste hrana kojom prehranjuje svoju obitelj i brojne druge. To je možda i najljepša slika pobjede.
Nekadašnji izviđač Hrvatske vojske danas je uspješan poljoprivrednik. Nekada je čuvao granice države, a danas čuva tradiciju neretvanske poljoprivrede. Nekada je branio slobodu oružjem, a danas je svakodnevno potvrđuje poštenim radom.
Njegova životna priča pokazuje da branitelj ne prestaje biti branitelj završetkom rata. Samo se bojišnica promijeni. Umjesto rovova dolaze oranice, umjesto vojne opreme poljoprivredni alati, a umjesto ratnih pobjeda – svakodnevne životne pobjede.
Upravo zato, među redovima lubenica u dolini Neretve, priča Velibora Šumana – Šibenika nije samo priča jednog čovjeka. To je priča o hrvatskom branitelju koji je nakon rata odlučio ostati, raditi i graditi Hrvatsku za koju se borio, prenosi Dubrovački vjesnik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....