'VEĆ ŠEST MJESECI TRAŽIMO, NEMA NIKOGA NI ZA LIJEK' Saloni vjenčanica očajnički traže krojačice, u Slavoniji gotovo da ih više nema

'Zapošljavamo krojačicu' - već duže vrijeme stoji tiskanim slovima ispisan oglas u izlogu salona vjenčanica u Županijskoj ulici u Osijeku, gdje više od pola godine neuspješno traže djelatnicu. Kvalificiranog kadra koji zna i želi raditi nema u Osijeku i cijeloj Slavoniji, kažu i u drugim salonima. Potraga za krojačicom pretvara se u nemoguću misiju i u drugim gradovima u Hrvatskoj, kazala je za Glas Slavonije Vesna Rimac, vlasnica salona „Nikolina”, koja je u tom poslu već četvrt stoljeća. Njezine se poslovnice nalaze u 14 gradova diljem Lijepe Naše, a prisutni su i Austriji.

- Već više od šest mjeseci neuspješno tražimo krojačicu u Osijeku, i to na neodređeno. Nedavno smo tražili krojačicu i u Đakovu, i u tome smo uspjeli tek nakon pet mjeseci. Sada smo u potrazi za krojačicom i u Velikoj Gorici. Natječaj smo objavljivali i na birou i na portalima, ali još nitko se nije prijavio - razočarana je Rimac.

Problem je s tom strukom, kaže, što danas krojač treba ujedno biti i trgovac, a takvih je lako pronaći kao iglu u plastu sijena. Poželjne su komunikativne mlađe osobe u tridesetim do četrdesetim godinama tekstilne struke, koje znaju zanat. Tražene su četiri osnovne operacije - da znaju suziti, skratiti, proširiti i izglačati haljinu. Većina salona, naime, haljine ne šiva ‘od nule‘, već ih uvoze i prilagođavaju mladenkama.

- Nama treba osoba koja zna šivati, ali i biti trgovac. To znači da krojač treba znati kako poslužiti klijenticu i tijekom isprobavanja haljine procijeniti treba li što prekrojiti, odnosno korigirati - objašnjava Rimac. No, takvih kandidata nema. Najčešće ili to ne znaju raditi ili jednostavno nema ljudi. Mladi svih struka odlaze u inozemstvo raditi bilo što, u školama obrtnička zanimanja poput krojača nisu popularna i u nekima ih, poput u Obrtničkoj u Osijeku, dugo nije upisan ni jedan učenik krojač. Uza sve to teško je poslovati. Zbog toga su se, kaže Rimac, prije godinu i pol okrenuli i vanjskom tržištu.

- Ne može se naći krojača. Malo je starih koji znaju zanat, a mladih nikako. Šivati i znati šivati dva su različita pojma - kaže i voditeljica salona „Klara”, kako za sebe kaže „stari krojač po mjeri”, s čak 40 godina iskustva.

Saloni vjenčanica „Isabelle” prisutni su Osijeku, Đakovu i Slavonskom Brodu još od 1999. godine. I vlasnica salona Janja Bago slaže se da krojač treba biti i dobar trgovac.

- Prošle godine tražila sam krojačicu u Osijeku i nisam je uspjela pronaći. Na kraju sam iz Đakova prebacila djelatnicu u Osijek, a u Đakovu zaposlila novu. Običnih krojača, starijih gospođa i našlo bi se, ali ne bi imale što raditi cijeli dan i zbog toga bi djelatnica trebala znati i iznajmiti haljinu, a u tom dijelu one se ne snalaze - kaže Bago. Za primjer daje trenutnu situaciju kada nema vjenčanja.

- Sada nemamo što prepravljati jer nema svatova sve do travnja iduće godine. Sada se prave rezervacije, i zato ne možemo imati posebno krojača i posebno trgovca, nego nekoga tko se snalazi u obje uloge - ističe Bago za Glas Slavonije.

Od Nove godine kreću rezervacije haljina, a svatovi se prave od travnja sve do kraja listopada, no bude i nekoliko iznenađenja u studenom. Teško je pronaći kadar, ali i poslovati je sve teže. Svatova se pravi sve manje, mladi se iseljavaju, ali i sve rjeđe odlučuju za brak, a kada se i odluče, rade to sve kasnije. U odnosu prema posljednjih deset godina samo je u Slavoniji gotovo tisuću sklopljenih brakova manje, pokazuju podatci Državnog zavoda za statistiku.

- Još uvijek spašava to što mladenke svatove prave u mjestu odakle potječu. Iako odlaze u Njemačku, Austriju, Irsku, dolaze praviti svatove u Slavoniji jer im je ovdje povoljnije. Vani je ta ista vjenčanica nekoliko puta skuplja, i u većini slučajeva moraju je kupiti. Zbog toga se odlučuju za najam, uzimaju godišnji i dolaze ranije, rezerviraju haljinu - kaže Bago. Potvrđuje to i Rimac. Ističe kako i u salonima u Beču i Linzu čak 75 posto prometa ostvaraju od mladenaca s prostora bivše Jugoslavije. Najčešće Hrvata, Srba, pa i Rumunja.

- Trudimo se na sve načine da opstanemo na tržištu, ali teško je. I tamo je teško. S obzirom na to da smo mi stranci, auslenderi, nemamo prioritet pri dodjeli lokala. Međutim, ondje je druga priča što se tiče standarda. Ondje se vjenčanice uglavnom kupuju, a u nas uvijek iznajmljuju - kaže vlasnica salona „Nikolina”, gdje, kao i u mnogim drugim salonima, mladencima na neki način pomažu uopće realizirati vjenčanje tako da im pri rezervaciji naplaćaju akontaciju, a sve troškove tek nakon svatova.