Svašta se događalo u posljednjih tridesetak godina.
Naprimjer, izmijenilo se osam Vlada. Djeca su odrasla. Mnogi su se iselili.
No, 59-godišnji konavoski branitelj Slobodan Roško još nije pronašao mjesto koje bi mogao nazvati domom. Promijenio je, doduše, od 90-ih godina naovamo nekoliko adresa, iseljavao i useljavao, nosao kofere, namještaj i rijetke dragocjenosti, oslanjao se na obitelj i prijatelje kad već, kaže, nije mogao na državu ili općinu. Posljednji udarac doživio je u travnju ove godine kad je, na Vladinoj sjednici, čuo glas ministra Gorana Marića.
- Razvrgava se suvlasnička zajednica između Republike Hrvatske i privatnih osoba nad nekretninom u Cavtatu, površine 55.000 četvornih metara, čime RH postaje vlasnik 22.000 kvadrata zemljišta za koje je predviđena javna namjena, u povodu Vladine odluke iz veljače ove godine kojom se zemlja daruje općini za gradnju škole i vrtića - pročitao je ministar Goran Marić s papira, a odluka je bila jednoglasno prihvaćena.
Slobodan Roško ostao je bez daha.
- Ali kako? Pa to je zemljište na kojem smo trebali graditi kuće... - zavapio je bivši konavoski branitelj pa pogledao kroz desetke i desetke registratora koje je skupio tijekom godina.
U njima je sadržana praktično 30-godišnja birokratska trakavica 12 cavtatskih braniteljskih obitelji, od kojih su se mnogi u međuvremenu odselili ili čak umrli, ne dočekavši rješenje stambenog problema koje im je država obećavala godinama. Ma što obećavala - čak i uredila zakonima koje su cavtatski branitelji redom ispoštovali, ispunjavali i predavali prijavnice, urudžbirali prohtjeve, zahtjeve i požurnice, pisali pisma i apele, prikupljali dokumentaciju.
Useljeni u tuđe kuće
A sve je počelo - objašnjava novinarima danas već umorni Slobodan Roško koji je u međuvremenu othranio i odškolovao dva sina, jednog 25-godišnjaka i jednog od 26 godina - 80-ih godina prošlog stoljeća kad je dvanaestak braniteljskih obitelji, otprilike 1992. godine, useljeno u objekte osoba vlasnika s prostora bivše SFRJ.
- Tako smo mi useljeni u nečije tuđe kuće i bili smo svjesni da je to tuđe vlasništvo te da je privremeno rješenje, a iz njih će se većina nas, pa tako i moja obitelj, iseliti kad njihovi pravi vlasnici zatraže povrat posjeda. Budući da smo znali da ćemo te objekte kad-tad morati napustiti, krajem devedesetih predao sam zamolbu putem MUP-a i MORH-a za dodjelu stambenih kredita, ali su me odbili jer sam privremeno bio zbrinut u tuđem objektu.
Godine 2000. obraćam se ostalim braniteljima, prvo tadašnjem Ministarstvu za javne radove, odnosno Upravi za prognanike, povratnike i izbjeglice, a kasnije Uredu za prognanike, povratnike i izbjeglice u Dubrovniku, koji su problematiku našeg stanovanja bili dužni riješiti sukladno Zakonu o područjima od posebne državne skrbi - prepričava Roško.
A to je značilo da branitelji mogu zatražiti ustupanje državnog građevinskog zemljišta i dodjelu građevinskog materijala za gradnju vlastitih stambenih objekata, koje bi potom imali pravo otkupiti nakon minimalno deset godina neprekinutog života u njima.
Stvar je u samim počecima još relativno dobro “klapala”. Branitelji provjerom u katastru, Općinskom sudu i u županijskom Uredu za imovinsko-pravne poslove utvrđuju da na ulazu na područje Cavtata država ima u vlasništvu 20.000 četvornih metara građevinske parcele na kojoj bi bilo moguće graditi braniteljske stanove pa dokumentaciju o tom zemljištu šalju u Ministarstvo za javne radove te u Općinu Konavle.
Ova druga institucija, kojom je tada upravljao sada već opjevani konavoski HDZ-ov načelnik Luka Korda, obavještava ih da nije nadležna za rješavanje njihova stambena pitanja pa branitelji 2001. godine pišu MUP-u da ih preporuči u Ministarstvo za javne radove, kako bi im odobrilo gradnju stanova na predloženom državnom zemljištu. Pa ipak, sve stoji, a iz nadležnih ministarstava i ureda ne stižu odgovori.
- Pa šaljemo požurnice i uredima i tadašnjoj Vladi, a u jednom trenutku u općinu Konavle stiže i tadašnji pomoćnik ministra javnih radova Lovre Pejković, iako nas o tome nitko ne obavještava. Te iste godine naš smo problem izložili i ministru unutarnjih poslova Šimi Lučinu, ali ubrzo smo doznali da opstrukcije dolaze od Općine koja će državi reći da mi zapravo tražimo rješenje našeg stambenog pitanja na elitnoj lokaciji, spominjat će se čak i riva, iako to nije imalo veze sa zdravim razumom - kaže Roško, a uskoro će protivljenje Općine da se državno zemljište na njihovu području namijeni za gradnju - biti i posve javno.
Sa zahtjevom da se pomogne braniteljima tada će se u sve uključiti tadašnji župan Dubrovačko-neretvanske županije, a 2003. branitelje će podržati Mjesni odbor Cavtata koji će pisati Vladinu uredu za državnu imovinu da se što prije riješi problem njihova stambenog zbrinjavanja. Kraj agonije konačno bi trebao uslijediti u travnju 2005. godine, dakle, pet godina nakon predaje zahtjeva da im se omogući gradnja na državnom zemljištu na ulazu u Cavtat - i to nakon što, na zahtjev Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, Općinsko vijeće Konavala donese zaključak da se “parcela u vlasništvu RH uključuje u građevinsko područje na kojem se parcijalnim detaljnim planom treba urediti područje namijenjeno individualnoj izgradnji za potrebe stambenog zbrinjavanja branitelja Domovinskog rata”.
Nudili alternativu
Taj zaključak 8. travnja i javno će biti objavljen u Službenom glasniku Općine Konavle, kojoj je i dalje na čelu Korda, no branitelji ipak ni u skorije vrijeme neće uspjeti realizirati projekte na državnom zemljištu s obzirom da Općina Konavle ovaj zaključak nikad neće provesti - a to znači da prostornim planom nikad neće odrediti da se zemlja treba namijeniti za stambene objekte branitelja, što će u konačnici rezultirati i Vladinom sjednicom iz travnja, kojom će biti zacementirano da namjena zemljišta nije stambena.
- Ne znamo što je točno Općina imala sa zemljištem koje uopće nije u njihovu vlasništvu, no istina je da su nas cijelo vrijeme opstruirali i to na način koji je rezultirao činjenicom da mi 30 godina nećemo uspjeti ostvariti pravo na gradnju - žali se Roško.
Za Jutarnji list sve je potom potvrdio i trenutni načelnik Konavala Božo Lasić, koji je godinama u Općini bio angažiran kao Kordin zamjenik. Lasić, doduše, za novine tvrdi kako teško itko može osporiti općini i njezinim stanovnicima to što je zemlju koja je na njihovu području, iako u vlasništvu države, željela iskoristiti za neke svrhe drukčije od onih što su s njom naumili branitelji, posebno s obzirom na činjenicu da se Rošku i ostalim braniteljima, tvrdi Lasić, nekoliko puta nudila alternativa koju su, kaže, opstruirali.
- Razumijem i gospodina Roška i ostale branitelje, ali Općina Konavle godinama je radila na tome da ovo državno zemljište uspije staviti u javnu funkciju, odnosno da na njemu može graditi ono što nam je najvažnije, a to su objekti za djecu. Vjerujte mi, svi bi vam naši sugrađani danas rekli da su nam upravo ti objekti najpotrebniji, točnije vrtić i škola, a Općina je braniteljima zauzvrat ponudila alternativno zemljište u Čilipima.
Tamo imamo nekoliko parcela koje smo još 2011. godine poklonili državi, a sve kako bi ih ona predala braniteljima te im omogućila da si na tim kvadratima sagrade kuće, odnosno stanove - objašnjava Lasić.
I Roško potvrđuje priču o zemljištu na Čilipima, ali ipak upozorava: ono je posve neprikladno za normalan život, malih dimenzija te u blizini aerodromske piste što znači, tvrdi Roško, da bi branitelji živjeli u neprekidnoj buci od naleta aviona, na što nisu željeli pristati. Kakav bi tamo bio život Roška i ostatka braniteljske ekipe - a preostalo ih šest - teško je prejudicirati, no već sam pogled na stranice Geoportala pokazuje da su parcele doista gotovo u neposrednoj blizini aerodromske piste, a na nekima od njih već postoje sagrađeni objekti.
- Vjerujte mi, to je odlično zemljište za život, bolje nego brojna druga zemljišta u Cavtatu, a branitelji bi na njemu u blizini imali i komunalno poduzeće, vrtić, kafić i sve ostale potrebne sadržaje. Osobno ne bih imao ništa protiv gradnje na tom terenu - uvjerava nas Lasić.
Zemljište na Čilipima, kaže pak Roško, nikako ne može biti dokaz da su branitelji nerazumni, niti su jedina alternativa koja im se nudila tijekom godina.
- Dapače, nismo bili nerazumni i pristali smo odustati od zemljišta u Cavtatu u zamjenu za neke druge varijante, no ništa od ponuđenog na kraju se nije realiziralo - prisjeća se Roško.
Tri prijedloga
Među ostalim, nudila im se mogućnost smještaja u objektu u Kuparima, na što bi bili pristali, no taj je na kraju dodijeljen MUP-u za smještaj policajaca, a predlagalo se potom i da država kupi jedno zemljište u Zvekovici, što bi branitelji također bili podržali, no do realizacije ipak nikad nije došlo pa je i ta varijanta na kraju pala u vodu.
Treća varijanta, u obliku zemljišta na Čilipima, kaže Roško, braniteljima je bila neprihvatljiva iz svih već dosad navedenih razloga, a dodatno su upozoravali da bi Općina, kad bi samo pokazala malo susretljivosti, novu školu mogla graditi na mjestu postojeće - ili pak na novom zemljištu jedan mali dio izdvojiti za potrebe braniteljskog stanovanja što bi, tvrdi Roško, itekako bilo izvedivo.
Pa ipak, i bivši načelnik Korda i trenutačni Lasić tijekom godina su ostali dosljedniji stajalištu da se zemljište u Cavtatu treba iskoristiti isključivo za javne svrhe, a za pravo im je sada dao i ministar Goran Marić, dogovorivši razdiobu s obzirom je prostor bio u suvlasničkoj zajednici te prepustivši 22.000 četvornih metara Općini koja će tamo graditi školu.
- Ne, ovdje nema dovoljno mjesta i za školu i za branitelje. Pa mi gradimo novi, veliki objekt jer je postojeći postao posve neprihvatljiv, a osim škole, ovdje će biti i sportska dvorana. Također, treba nam i prilazni prostor jer do škole svakog dana vozi sedam do osam autobusa zbog čega smo odlučili zemlju ustupiti braniteljima u Čilipima - kaže nam Lasić.
Najveća ironija pritom je u činjenici da konavoski branitelji, čak da su to i htjeli, gradnju u Čilipima do danas nisu mogli ostvariti. Naime, iako je Općina zemljište državi prepustila još 2011. godine i potpisala ugovor o darovanju s Državnim uredom za stambeno zbrinjavanje, iz tog nam Ureda dolazi potvrda da se država zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa na te čestice do danas nije mogla upisati, zbog čega ugovor nikad nije proizveo pravne učinke.
Zemlja za gradnju braniteljskih kuća i stanova, dakle, cijelo je to vrijeme i dalje u vlasništvu Općine, a Lasić je sada, prije potpisa novog ugovora, predložio da se prethodno napravi revizija preostalih branitelja te odrade geodetska mjerenja, kako bi se potvrdilo da je zemlja i dalje doista prikladna za gradnju.
Brojni dopisi
U međuvremenu, konavoski su branitelji brojne dopise poslali Uredu premijera, iz kojeg ne stiže odgovor, a jednako su za problem branitelja iz Cavtata nezainteresirani i u Ministarstvu državne imovine, koje smo zamolili službeni komentar, podsjetivši ih da je zemljište, koje su predali Općini za gradnju škole, još 2005. godine bilo određeno za rješavanje stambenih problema branitelja.
Informaciju zašto su ga predali Općini, kao i odgovor na pitanje hoće li braniteljima osigurati alternativno rješenje, nisu dali, a potom su nas uputili na Općinu Konavle koja uopće nije nadležna za rješavanje problema stambenog zbrinjavanja branitelja. “Općina Konavle, sukladno važećoj prostorno-planskoj dokumentaciji, izradila je Idejni projekt izgradnje Osnovne škole Cavtat, a čija svrha je osnova za darovanje nekretnine jedinici lokalne i područne samouprave sukladno odredbama Zakona o upravljanju državnom imovinom.
Za ostale tražene informacije, molimo Vas da se obratite Općini Konavle, s obzirom da je promjena prostornog plana u nadležnosti jedinica lokalne i područne samouprave”, piše u odgovoru u kojem su u potpunosti ignorirali ostatak pitanja. Puno više brige nisu pokazali ni u Ministarstvu branitelja koje, stoji u službenom odgovoru, sve smatra razriješenim dodjelom zemljišta u Čilipima.
- Ministarstvo hrvatskih branitelja upoznato je sa zahtjevima branitelja iz Cavtata koji žele rješavati stambeno pitanje dodjelom građevinskog zemljišta i osnovnog građevinskog materijala. Od Općine Konavle zatražili smo da razmotri mogućnost osiguranja građevinskog zemljišta za potrebe stambenog zbrinjavanja ovih obitelji.
Općina Konavle nas je izvijestila da je na zemljištu koje je dobiveno od RH planirana gradnja osnovne škole, ali da su spremni ustupiti zemljište u vlasništvu Općine Konavle u naseljima Čilipi, Grude i slično za stambeno zbrinjavanje hrvatskih branitelja te da je riječ o urbanim mjestima u kojima je kvaliteta življenja jednaka onoj u Cavtatu, ako u nekim segmentima nije i bolja”, stoji u odgovoru. To što se država na zemljište još nije ni upisala, a kamoli provjerila ima li tamo uvjeta za gradnju i život, manji je problem.
Ionako u blizini piste i ispod aviona - neće stanovati državni dužnosnici i službenici.
'Slobodan Roško može u Čilipe, a može i odustati'
Kako su Jutarnjem listu objasnili u Središnjem uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, kojem je na čelu HDZ-ov Nikola Mažar, upoznati su sa slučajem Slobodana Roška, ali tvrde da nemaju nikakvih saznanja da se njegovo stambeno pitanje trebalo rješavati na području državnog zemljišta u Cavtatu, nego da je obitelji od 2010. godine u suglasnostima o pravu na zbrinjavanje utvrđeno zbrinjavanje upravo na zemljištu u Čilipima.
Na pitanje kada bi uopće bilo moguće graditi na toj zemlji,s obzirom se država na nju još nije upisala, iz Ureda odgovaraju da će to biti moguće tek nakon prijenosa vlasništva, potpisivanja novog ugovora, revizija svih suglasnosti i geodetskih mjerenja.
Iz Ureda također poručuju da Roško, ako mu ne odgovara područje za potencijalnu gradnju, uvijek može odustati od prava na stambeno zbrinjavanje.
I to sve iz ureda kojemu je trebao osam godina da Općinu obavijesti - kako se država na zemljište u Čilipima nije uspjela čak ni upisati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....