"Mom dragom Zeki, stjegonoši Dinamovih uspjeha", isprala se tinta, ali ne i spomen na pozadini slike velikog Ivana Lackovića Croate, koji "živi" na relaciji Atena - Draganić. Velikan hrvatske naive, naime, ima dva doma, ovisno gdje se nalazi njegov vlasnik - Velimir Zajec. Razlog je posve jasan: tu sliku legendarnom Dinamovu kapetanu darovao je Ćiro Blažević prije 41 godinu, u prologu Dinamova osvajanja kultne 1981. godine.
- Otad je ona uvijek sa mnom, u Zagrebu ili Ateni. I svakog me dana podsjeća na naš uspjeh 1982. godine i 2. svibnja, kada sam podigao veliki pehar namijenjen nama, prvacima. Hvala svim mojim suigračima, hvala svim navijačima koji su nas tada bodrili, ali posebno hvala mom treneru, velikom Ćiri, koji nas je vodio do tog naslova! - poručio je Zeko prije manje od godinu dana, u jeku promocije Zekine znamenite biografije. Taj, samo jedan od brojnih spomenika tome odnosu, dokazuje međusobno prožimanje dvojice plavih junaka, uvažavanje, vezu, i ljubav.
Kapitan Zajc, kako je Ćiro zvao svoga Zeku, vijest o smrti Ćire dočekao je u Ateni, koju je zatrpao snijeg.
- Simbolično - reći će u četvrtak Zajec. - Gledam kroz prozor, zebe pri srcu, ali ujedno vidim i ogromnu deku uspomena...
Ćiro - number one
Trebali smo se čuti još u srijedu, ali odgodio je razgovor zbog, kako je kazao, "kratkog puta". Nismo inzistirali, no gotovo smo sigurni da je put vodio prema uspomenama. Takav mu je, konačno, jučer bio i glas. Pun tuge, sjete, pa i šoka. Jer, Zeko, kao i svi mi, promatrajući Ćirinu bolest kao u kakvom realityju, svaki put pomislili smo da još malo "maže", kako kraj nije tako blizu. Zapravo, siguran sam, živeći blizu njega, valjda smo imali neki osjećaj da ga bolest ne može zaustaviti. U očima privilegiranih, a mnogi su bili takvi, jer Ćiro nije ni znao drugačije, imao je izgleda neki status superheroja, kojem nitko ništa ne može. Pa ni bolest, tako okrutna i prokleta poput raka.
- Ma gle, svi smo znali da nije dobro, kako bolest napada i da se, nažalost, nema namjeru povući. Ali da, pomisliš, ta to je Ćiro, kaj njemu može rak?! Ako nekome ne može ništa, onda ne može Ćiri. Vjerojatno smo se time malo i tješili, jer, na stranu želje, mislim da se nikad ne možeš adekvatno pripremiti za odlazak voljene osobe. Upravo stoga, kada sam primio vijest u srijedu ujutro, najiskrenije, raspao sam se...
I to nije fraza. Zeko i Ćiro imali su poseban odnos, koji je poput armiranog betona držala ‘82. Jednu veliku generaciju upravo je Ćiro učinio posebnom, svetom u kolektivnoj memoriji svakog dinamovca.
- Bio je drugačiji od svega što smo dotad doživjeli. Bio je šoumen, čovjek za mase, za raju, ali to nije bilo populistički ili dodvornički, jer ne bi ta međusobna ljubav toliko trajala. To je bilo urođeno; taj bosanski šarm, garniran znanjem, vokabularom, načitanošću, inteligencijom, pronicljivošću, iskrenošću, direktnošću, kulturom, u toj mjeri da su mu i psovke zvučale nekako "hoch" - smijemo se.
- Ćiro nas je sve podigao na neku drugu razinu, ulio je u nas vjeru, a podizao drugačijim tipom treninga, ali i sjajnim govorničkim vještinama i motivacijom. Svi govore o njegovih 3-5-2, ali Ćiro je bio inovator i u dijelu "man managementa", avangarda u dijelu trenerske profesije, koja tada praktički nije postojala, a danas je jedna od ključnih sastojaka vrhunskih trenera. Moram reći da me u karijeri nije vodio velik broj trenera, ali Ćiro je oduvijek za mene bio "number one".
Zlatne anegdote
Ah, Zajec Zeko - moje i Dinamovo med i mlijeko, kazao je u više navrata i Ćiro o Zeki. O odnosu koji je trajao, evo, više od 40 godina... Životi su se malo razišli, no Zeko i Ćiro uvijek bi našli vrijeme za kavu, za razgovor o Dinamu, o nogometu, o 1982., toj ostavštini punoj zlatnih anegdota i priča za naraštaje.
- Reći da je bio velik, jednostavno nije dovoljno. I zato me srce steže. Ali ne samo za mene, već za sve dinamovce, ali i hrvatski nogomet. Iza sebe ostavio je dva sportska monumenta, 1982. i 1998., no i mnogo više od toga - ostavio je sebe. Nadam se da će jednom na nekom novom Maksimiru barem jedna tribina nositi njegovo ime... I znaš kaj, nadam se da si sad gore nekaj povedaju Ćiro, Cicek i naš Tomica (Židak, nap. a.) - zaključio je razgovor u kojem s oka klize suze, a usta se sama od sebe šire u osmijeh.
A to mogu rijetki, to je u nas mogao samo Ćiro, frajer s "osmijehom Delona i dušom demona"...