Uskoro bi mogli svjedočiti velikom nezadovoljstvu: Novi podaci o plaćama u RH otkrili da Vladu čeka vruća jesen!

Čeka li nas nakon dugog, toplog ljeta vruća politička jesen? Državni zavod za statistiku upravo je objavio svibanjske podatke o daljnjem rastu plaća, iz kojih, nažalost, oko iskusnijeg ekonomista već na prvu uočava podatak koji zapravo viče na sav glas da bismo uskoro mogli svjedočiti rastu općeg nezadovoljstva, tj. egzistencijalne anksioznosti; iako nam nominalne plaće i dalje brutalno rastu. Lijepa naša jest, naime, domovina neispunjenih očekivanja, a taman kad nam je krenulo, čini se da je zabava završila.

Statistika za svibanj na prvi pogled izgleda kao dobra vijest za sve zaposlene: prosječna neto plaća od 1.552 eura, prema DZS-u, na godišnjoj je razini viša za 7 posto. Brojka koja bi u većini eurozone izazvala nelagodu u svakoj ozbiljnoj središnjoj banci, ali nevolje zapravo treba tražiti u drugom stupcu iste tablice: realno, nakon što se oduzme inflacija, plaće su narasle tek 1,7 posto. Prije pola godine isti je realni rast iznosio 5,7 posto, što znači da više ne možemo govoriti o upečatljivom rastu realnih plaća, tj. značajnijem rastu plaća iznad inflacije. Za šest mjeseci taj se rast, vidimo sada, gotovo ispuhao. Može li rast plaća od realnih 1,7 posto kolektivno utješiti Hrvatsku koja i dalje sanja san koji neće skoro postati java – npr. njemački standard?

Ovakvo usporavanje realnog rasta plaća u državi poput Hrvatske velika je priča, jer od “šampionskog” nominalnog rasta od čak 7 posto u džepu hrvatskih potrošača ostaje sve manje, manje i manje, pri čemu čak i ekonomisti često zaboravljaju da svatko tko ide u kupovinu nekretnina s hrvatskom plaćom ulazi u kategoriju “očajnika”. Inflacija potrošačkih cijena i dalje nas vozi negdje oko 5 posto, puno više od eurozone, a sve plaćamo eurom, tj. valutom na koju naša središnja banka odavno nema utjecaja.

Nominalno usporavanje rasta plaća možda bi čak bila dobra vijest mudrijim makroekonomistima zbog utjecaja rasta plaća na inflaciju, ali rast plaća, recimo to jednostavno, usporava iz – krivih razloga.

Ovo je ‘neugodna istina‘ u borbi protiv inflacije

Dva motora koja su tri godine dizala plaće istovremeno kao da ostaju bez goriva. Industrijska proizvodnja pala je u travnju 2,1 posto na godišnjoj razini, a u svibnju 1,1 posto, uz podatak da nam je broj zaposlenih u industriji manji za 5,2 posto nego godinu ranije! Turizam, drugi donedavno zahuktali motor s turbom, u lipnju je pokazao prve znakove umora. Kad slabe i izvoz hrvatskih roba, kao i izvoz sunca i mora, onda se rijeka novca iz koje se plaćao dohodovni bum pretvara u potočić, pa sad čekamo ona hladnija ekonomska vremena, iako je evidentno da je društvo kolektivno gunđalo dok su trajala – dobra vremena. Osobne impresije o stvarnom rastu standarda, možemo biti 100 posto sigurni, ne podudaraju se s inače ispravnim statističkim pokazateljima nacionalnih ekonomskih uspjeha.

Pritom ne smijemo zaboraviti, cijene stambenih nekretnina bile su, prema Eurostatu, u prvom tromjesečju 14,3 posto više nego godinu prije, gotovo triput veće poskupljenje od prosjeka Unije. Starogradnja je pak poskupjela 16,1 posto. I sve to uz promet koji se prepolovio: broj prodanih stanova i kuća pao je 42 posto na godišnjoj razini. Tržište se smrznulo u najnezahvalnijem mogućem položaju; manje transakcija, više cijene. Što dalje? Idemo na daljnje povećanje društvenog jaza, tj. smanjivanje dostupnosti nekretnina za one koji tek trebaju u život, a nisu bogati nasljednici?

Realni rast plaća se ispuhao

Što raste, što ne

Pitanje cijena nekretnina možda je samo jedan od razloga zašto se službena brojka i osjećaj građana ne poklapaju, a da je statistika OK. Indeks potrošačkih cijena kupnju stana ne mjeri, jer je tretira kao ulaganje, ne kao potrošnju. Mjeri najamnine, ali u zemlji u kojoj gotovo 9 od 10 ljudi živi u vlastitom stanu najam u košarici teži gotovo ništa. Ispada da trošak stanovanja koji čovjeku najviše znači nije u indeksu, a onaj koji jest ne pomiče ga. Zato inflacija od “ne tako strašnih” 4–5 posto i dojam da je sve puklo mirno koegzistiraju - zapravo mjere različite svjetove. Onaj u kojem statistika živi i onaj u kojem se traži stan. A pri svemu tome hrvatska politika u partnerstvu s EK nekretnine hrvatskih građana tretira kao buduće porezne prihode. Hm.

Tri godine realnog rasta plaća i mirovina nakratko su stvorile osjećaj da je obećanje konvergencije, ono koje traje desetljećima, napokon počelo pristizati. Euro je “prodan” kao ulaznica u blagostanje, plaće su doista rasle i na trenutak se činilo da vrata Zapada više ne izmiču. No, sada vidimo da je konvergencija našeg standarda prema razvijenijem europskom zapadu otprilike na razini 1970-ih, a rast realnih plaća nam upravo staje, dok lovcima na životnu/materijalnu sreću jedina imovina koju taj dohodak treba kupiti - krov nad glavom - bježi brzinom neuhvatljive ptice trkačice.

Politička računica koja slijedi iz statističke informacije o ispuhivanju rasta realnih plaća neugodnija je, sasvim sigurno, nego što se čini na prvu. Vlada je najmanje tri godine kupovala socijalni mir realnim rastom, ne oduzimajući nikome, jer je nominalni kolač bujao. Kad rast stane, a fiskalni prostor se stisne između deficita od 3 posto i preusmjeravanja sredstava prema obrani, politika postaje igra nultog zbroja: da bi se dalo jednima, uzima se drugima. Neće to biti dobro. Istodobno se otvara jaz koji je opasniji od proračunskog; onaj između onoga što država tvrdi i onoga što čovjek živi.

Hrvatsko gospodarstvo usporava više od očekivanja

Najgora nepravda jest međugeneracijska. Tko stan ima, bogatiji je na papiru; tko ga nema, a to su mladi, isključen je trajno, jer je nestao i jedini put ulaska jest štednja iz plaće koja realno raste ili nasljeđivanje. Takva zemlja iznova će slati mlade po kvalitetniji život, onaj više nalik očekivanjima, ali nipošto idealan, u inozemstvo, samo sada govorimo o društvu sa sve manje i manje mladih. Nije to isto kao kad su hrvatski ljudi odlazili u pečalbu trbuhom za kruhom iz mnogobrojnih obitelji.

Opasnost, na kraju, čak i to treba naglasiti, u Kivnoj našoj nikad nije bila da bi se Hrvati u prosjeku mogli previše brzo obogatiti.

Pokušajmo sve ovo reći na način nešto bliži baš svima:

Zamislite dvije košarice. U prvoj su televizor, avionska karta, novi mobitel - stvari koje, kad poskupe, jednostavno ne kupite ili pričekate. U drugoj su stanarina ili rata, režije, hrana, osiguranje - ono što plaćate svaki mjesec, htjeli ili ne. Službena inflacija zbraja obje košarice u jedan broj. Vaš život ne. Vi punom težinom osjećate samo drugu, onu iz koje se ne izlazi, a upravo ona kod nas poskupljuje najbrže - i, kad je riječ o krovu nad glavom, poskupljuje izvan dosega službenog brojila. Zato plaća koja je “porasla 7 posto” u ruci djeluje kao da je pala: narasla je u prvoj košarici, a život se plaća iz druge. Ako pak pogledate da su nekretnine poskupjele više od 14 posto, onda ne treba biti veliki matematičar da su mladi bez krova nad glavom posebna socijalna kategorija, ona u nezavidnoj situaciji.