Umro ugledni povjesničar: Hrvatsku povijest srednjeg vijeka doveo je na veliku europsku scenu

Tomislav Raukar rodio se 1933. u Starome Gradu na Hvaru. Baš kao i mnogim vršnjacima, rat i poslijeratna neimaština umnogome su odredili njegov život.

Završivši u Splitu srednju ekonomsku školu te studij povijesti i hrvatskog jezika i književnosti južnoslavenskih naroda, tek u 24. godini života uspijeva doći u Zagreb i upisati studij povijesti na Filozofskome fakultetu.

Istraživanja

Nakon što je diplomirao bio je izabran za asistenta na kolegiju Hrvatska povijest u srednjem vijeku, koji je tada vodila profesorica Nada Klaić. Bilo je to vrijeme kad asistent nije trebao doktorirati u nekom zadanom roku, ali se, s druge strane, od kandidata očekivalo da njegova disertacija bude fundamentalno djelo.

Stoga se Raukar u narednim godinama otputio na istraživanja u zadarski arhiv, a potom i u Dubrovnik, Veneciju, Anconu, Bari i druge arhivske ustanove. Usmjerivši znanstveni interes prema povijesti Zadra i drugih dalmatinskih komuna u razvijenom i posebice kasnom srednjem vijeku, bio je među prvima, ako ne i prvi istraživač kojem su prioritetni izvori bili dokumentarna ostavština javnih bilježnika.

Zanemarene teme

To će mu omogućiti da uđe u svijet srednjovjekovnog čovjeka na način koji je dotad hrvatskim istraživačima uglavnom bio nepoznat. Obranio je 1975. doktorsku disertaciju “Ekonomsko-društveni odnosi u Zadru u XV. stoljeću”, koja će nešto kasnije biti transformirana u knjigu sličnog naslova (“Zadar u XV. stoljeću: ekonomski razvoj i društveni odnosi”), ali to mu je tek bila stepenica u napredovanju. U narednim godinama dodatno širi horizonte, bavi se dalmatinskim komunama, osobito u komparativnoj analizi s komunama na talijanskoj obali Jadrana, kao i hrvatskim prostorom u cijelosti.

Crpi inspiraciju iz literature koja je slijedila suvremene metodološke koncepte, osobito one francuske analističke škole. Nije Raukar bio prvi koji je to činio, ali je najzaslužniji da su takvi koncepti prodrli u hrvatsku medievistiku, koja se u dobroj mjeri može dijeliti na onu prije i poslije njega.

Omiljena tema

U javnosti je, kad je o hrvatskom srednjovjekovlju bila riječ, desetljećima najvažnije pitanje bilo je li Tomislav bio kralj ili nije te je li Dimitrije Zvonimir bio ubijen ili nije. Tomislav Raukar je fokus interesa pomaknuo prema dotad posve nepoznatim ili zanemarenim temama.

Moja studentska generacija u drugoj polovini sedamdesetih s oduševljenjem je slušala njegova predavanja, njegove priče koje je s velikim entuzijazmom prenosio na nas o tome kako je srednjovjekovni svijet bio siromašan, pa se u oporukama spominje i kome se ostavlja igla, o tome kako je u komuni najvažnije bilo biti “građanin” te komune, a ako to nisi, onda si stranac. A taj stranac može biti i čovjek iz istog podneblja, iz iste obitelji.

Na primjer, Splićanin, odnosno splitski građanin koji dolazi u Trogir, pa čak da u njemu ima i bližu rodbinu, za trogirsku je komunu, zbog toga što je “stranac”, u istom formalnopravnom položaju kao i osoba koja stiže s druge strane svijeta. Pričao je o mentalitetu, pobožnosti, o “društvenim strukturama” (što mu je bila omiljena tema). Mnogo smo toga naučili od profesora Raukara.

Kruna Raukarova historiografskog opusa bila je knjiga “Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje” (1997.). U njoj je sumirao svoja istraživanja i njihove rezultate, upravo na način kako to i sam naslov govori.

Bio je tih, samozatajan, marljiv i skroman. U 43 godine, koliko sam ga poznavao, nisam svjedočio da je podigao glas. S istom se ljubaznošću obraćao i najnemarnijem studentu kao i starijem profesoru. Bio je iznimno odgovoran profesor, nije kasnio na predavanja, nije rušio studente zbog krivo izgovorene riječi.

Pred odlazak u mirovinu objavio je dvije knjige kako bi studentima olakšao učenje, “Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja” te “Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska društva”.

Nagrade

Nije se bavio politikom, štoviše, izgledalo je da od nje bježi. Vjerojatno i zbog samozatajnosti u karijeri je napredovao sporije nego što je objektivno i trebao i mogao - u zvanje redovitog profesora izabran je 1985. godine, za člana suradnika HAZU sljedeće godine, a za redovitog člana 1997. godine.

Bio je voditelj više znanstvenih projekata te urednik i član uredništva više časopisa. Dobitnik je više nagrada, povelja, priznanja, medalja i odlikovanja, među kojima se ističe nagrada “Anton Gindely” bečkog Instituta za Podunavlje i Srednju Europu (Das Institut für den Donauraum und Mitteleuropa).

Osim već spomenutih, napisao je još nekoliko značajnih knjiga, kao i niz znanstvenih rasprava razasutih po časopisima, zbornicima i prigodnim izdanjima diljem Hrvatske i Europe.

Djelom Tomislava Raukara hrvatska je medievistika definitivno izašla na veliku europsku scenu i zauzela na njoj adekvatno mjesto.