Kad je prije nešto više od dvije godine Oksana Bočko (52) iz Ukrajine došla prvi put u Potravlje - selo u sklopu općine Hrvace kod Sinja - mislila je da je tu našla "samo" ljubav. U svjetlu aktualnih ratnih razaranja ta joj je okolnost zapravo spasila život. I ne samo njezin, nego vjerojatno i živote unučića joj Egora (4) te njegove mame, svoje nevjeste Maše (25).
Iako, nažalost, novinske stranice ovih dana vrve tužnim prognaničkim pričama, ovo je jedna od dirljivijih, a javnost je djeliće iste saznala zahvaljujući angažmanu Varaždinca Pere Danjka, dobrog čovjeka - profesionalnog vozača, koji se uključio posredstvom Facebook stranice u spašavanje malenog Egora iz razorenog Harkiva, grada blizu ruske granice. Nikoga od protagonista nije poznavao ranije, njegovo dobro srce bilo je jedini pokretač.
- Kad imam priliku, pomognem koliko mogu. Ova me situacija podsjetila na moju mamu. Ima unuka i nerazdvojni su i odmah sam nju stavio u tu situaciju - rekao je Pero, koji je u tjednu akcije spašavanja Egora bio bez posla, pa je stigao ići na opasan put.
Duga vožnja nije mu predstavljala problem budući da je kao vozač kamiona već bio prolazio tim putevima. Pero se u rekordnom roku javio na objavu, vapaj za pomoć koji je na društvenu mrežu postavila Marijana Matešić iz Zagreba, i sama veoma (virtualno, ali i terenski) angažirana oko pomaganja prognanicima iz Ukrajine, piše Slobodna Dalmacija.
Marijana je istaknula da je skromni Varaždinac Pero pravi heroj i da su njegove riječi odmah po objavi glasile: Dovezi mi baku da odspava nekoliko sati u Varaždinu i u pet ujutro krećemo. Tako se i zbilo... Zahvaljujući plemenitim neznancima Egor je spašen, kao i njegova mama Maša, o čemu je Slobodna Dalmacija pisala prije nekoliko dana.
Baka Oksana, već dvije godine sretno udana u Potravlju za "našeg čovika" Josipa Bešlića (57), danima ranije umirala je od brige za svojeg prvorođenog unučića; ima još jedno unuče, četveromjesečnu bebu Davida, koji s Oksaninom kćeri Julijom (svojom majkom) živi na Malti, gdje se Julija pak udala za Albanca, pekara. Na sreću, oni su na sigurnom, ali u Ukrajini su ostala na bojištu dva Oksanina sina: mlađi Miša (25) te Egorov tata Saša (33).
Momci ne mogu i ne žele van iz zemlje koju treba braniti, ali dijete se mora spasiti, odlučna je bila Oksana, hrvatska nevjesta u naumu da dječačića dovede na sigurno, u hrvatsko selo gdje je i sama svila dom. Neplanirano, ali sretno, s mališanom je stigla i mama mu Maša, inače fotografkinja i snimateljica sa završenim fakultetom; svi su se nakon četiri dana iscrpljujućeg putovanja napokon našli na tratini Potravlja, gdje ih je širom raširenih ruku dočekao Oksanin suprug, rečeni Josip, inače djelatnik splitske Čistoće u svojstvu "pometač" na zoni Kman-Kocunar. Nije zasad dobio nikakvu pomoć lokalne zajednice, izuzev paketa Crvenog križa i nešto odjeće za Egora i Mašu, na čemu prvenstveno zahvaljuje "ljudini" Anti Zorici, čovjeku alkarskoga kova angažiranog u sektoru socijale.
Nije Josip pomoć ni tražio, svojom plaćom pometača u splitskom komunalnom poduzeću uzdržavat će sve njih koliko bude potrebno, Bogu hvala, tu je i vrt, Oksana je posadila svega blaga. U Potravlju je za bilo kakav pothvat društvene solidarnosti ionako svijeta malo, dimovi se gase, a uokolo njega žive većinom stariji momci, neženje što on nije htio biti. Zato je Josip sebi, u nedostatku domaćih cura koje žele ostati na selu, doveo "inozemnu akviziciju"; i to treću po redu. Treća sreća!
Da stvar bude zanimljivija, Josip je prije Ukrajinke Oksane imao dvije supruge - Ruskinje. Nema s takvima sreće, danas ga zafrkava njegova lijepa i marljiva Oksana, kojoj je brak s Josipom također treći po redu. No vratimo se još malo na Egora i njegovu dramu.
Mališan je prije dolaska u Cetinsku krajinu sedam dana proveo u podrumu pod bombardiranjem, slabo se hranio i trpjeli su hladnoću, nevoljko se prisjeća njegova majka. Potonje nije zanemariva okolnost; u Harkivu je ovih dana otprilike minus petnaest stupnjeva! Zato je njima Potravlje, selo gdje se pak temperatura popne isto toliko "u plusu" - Kalifornija...
- Lijepa zemlja, lijepo vrijeme. Lijepi ljudi. Hrvatski ljudi imaju veliko srce - na slatkom hrvatsko-ukrajinskom ćakula Oksana, prenosi dojmove svoje nevjeste koja se još privikava na novu okolinu. Srećom, Egor se snalazi i dobro nalazi, već je istražio kuću i okućnicu, bere cvijeće, nosi nam na dar. Maleni dječak, koji je možda izgubio sve, dariva nas, neznance, cvijećem; pa to je svakom čovjeku dovoljno da zaplače.
- Sad će Egor bit dobro. Dobro jede, voli domaća hrana. Dobit će boju na sunce. Idemo u šetnje na jezero - najavljuje baka dok ga gleda zaljubljeno. Otkad je tu s njom, djelomično je odahnula; ipak, misli su još sa sinovima joj na ratištu. Na sreću, zasad su svi dobro, živi i zdravi, izmučeni ali drže se. Javljaju se redovno putem whatsappa.
- Saša nas je doveo do granice, pa se morao vratiti. Ovako smo se pozdravili - grli prazninu Oksana, zaplače. Ne vidi kraj ovoj noćnoj mori, ali sad je barem Egor tu.
- Provat ćemo maloga upisat u vrtić. Prijavili smo se već u općinu Hrvace, stiže nam ovih dana i socijalna radnica sve popisat šta triba - informira nas domaćin Josip.
Pitamo Mašu, Egorovu mamu, na engleskom koji joj je "plan b". Ostanak u Potravlju, možda seoba u neku ekonomski berićetniju zemlju, Njemačku, Švedsku?
- Nema plana 'b'. Samo plan 'a': vratiti se u Ukrajinu, kamo sreće već sutra. Graditi svoju zemlju koja nikad neće biti ruska. Nikad. Nema šanse - rezolutno će mlada Maša, koja je imala lijep život u Harkivu. Odrasla je u obitelji doktora veterine, imaju svoje konje, pse, mačke...
- Bavila sam se fotografijom kao freelancer, posla sam imala preko glave. Baš sam trebala sa svojim psima sad u travnju ići na izložbu pasa u Francusku i tamo također snimati. Nažalost, više se ne mogu akreditirati; propalo za ovu godinu - tužno sažima Maša.
- Ima još Ukrajinki tu, u susjedstvu - ubacuje se svekrva Oksana. Muž je od milja zove "moja Oksa".
- Frizerka Nastja iz Kijeva sad živi tu u Sinj. Već tri godina. I Nataša, u Hrvace. Majku je dovela sad. Isto tri godina. Ja godina i pol - Oksa će, koja se za svoga čovjeka udala kod matičara koncem 2020. Da nije, morala bi nakon tri mjeseca turističkog boravka napustiti Lijepu našu...
Oksana je po majci Poljakinja, a po ocu - Ruskinja; no osjeća se Ukrajinkom, to je njezina zemlja i zauvijek će biti. Ondje je završila dva fakulteta: agronomiju i studij krajobrazne arhitekture. Danas joj to znanje dobro dođe u obrađivanju vrta, a jedna od prvih bračnih razmirica bila je zato jer Oksana sadi previše cvijeća na uštrb "korisnijeg" povrća, smatra Josip.
- Volim kad sve lipo miriše. Ruže najviše - smije se Oksa, koja uz rad na zemlji priželjkuje još jedan posao, za novac. Iako Josip u splitskoj Čistoći ima lijepu plaću, nije lako izgurati mjesec samo na njoj. Pogotovo sad, kad je dvoje čeljadi više u kući...
- Ne može mi priznati fakultet iz Ukrajine u Hrvatska. Možda ako uđe Ukrajina u Europsku uniju. Sad bih radila bilo šta: čuvala djecu, starije ljude. Kopala vrt, mela ulice kao Jole - govori Oksana za Slobodnu Dalmaciju.
- Ima Oksa puno škole, pametnija je od mene ka šta žensko u kući obično i je. Kupija san joj auto, vozi i mene di triba jer je meni bilo teško učit čak i za vozački. Samo osnovnu školu iman, ali mi nije bilo teško radit. Već san 38 godina u Čistoći. Prija san radija na kamionu, sad mi je to teže pa su me stavili mest. Ne triba više dizat teške kontejnere, penjat se na kamion i oslanjat na jednu nogu. Istroši kamion čovika - iskren je Jole. Nada se skoroj mirovini.
Žali se da Oksu nisu htjeli zaposliti da mete. Iako je nekoć bila obrtnica s visokoškolskom diplomom - imala je svoju trgovinicu u Harkivu - ne bi joj bilo ispod časti mesti ulicu.
- Nema posla za mene nigdje. Možda u sezoni budem negdje pomoćna kuharica. Ako ne bude ni to, radit ću u vrt, kuhati. Ići na kupanje na jezero. Divno je na Peruča! Ne treba mi more pored jezera - oduševljeno će Oksana, Jolina treća i nada se, supruga do kraja života. Žao im je jedino što nisu ranije našli jedno drugo, da imaju i zajedničke djece. On je nju osvojio na prvu svojom pažnjom, dobrotom.
- Nema veze šta nemamo dice, imamo Egora i malog Davida. Bit će unučadi još. Svi su oni i moji - ganuto će Josip.
- Slava Bogu - dodaje Oksana.
On ili sudbina ih je - uz mali zagovor Oksanine kćeri Julije - i spojio, putem društvenih mreža. Nikako nije Josip htio biti samac pod stare dane kao mnogi njegovi suseljani, pa je ženu najprije potražio odmah iza Domovinskog rata u kojem je i sudjelovao u sklopu Druge bojne 126. brigade.
- Našla mi je posrednica Ruskinju 1998. i vjenčali smo se, ali me ostavila zbog nekog čovika iz Splita. Onda sam opet naša Ruskinju, ta je otišla sezonski raditi na Brač, tamo se zaljubila i nakon šest godina zatražila rastavu. Sve je sama lipo papire sredila, platila i pošteno se razvela, Bog joj da zdravlje. To je bilo 2014. Danas mi je drago da su mi ti brakovi propali jer san naša moju Oksu, ovaj put priko Facebooka. Njoj je prvi muž umra, od drugog se razvela nakon dvadeset godina. Spasila je ona mene, a možda i ja nju. Puno mi je dobra, voli u kuću, voli život na selu. Svaki me dan dočeka s lipin ručkon! Svega na zemlji nasadimo, pa ima. Radi mi blinčike, to su njiove palačinke. Pa sarme, oni ih ne motaju ka mi od kiselog kupusa, nego od zelenog. Boršč isto radi od domaće cikle, slično je ki naš đuveč, ali bez riže. Kupimo i ribe u Sinju na ribarnici, najvolimo srdelu. Svaki petak postimo; skoro svaki, aj, da ne pretjeran.
Odemo i u župnu crkvu Svetog Filipa i Jakova na misu; u crkvi ćemo se i vinčat, oboje prvi put, kad prođe korizma! Oksani je mater ostala u kući u Harkivu, malo je slaba na nogan, al volili bi da i ona dođe kad bude obred...
Dikod se i posvađamo Oksa i ja, ona bude uvik u pravu, a ja oden i slušan operu dok se situacija ne smiri. Najvolin na YouTubeu skinit Pavarottija i Bocellija. To je oni slipac - veli slušatelj iz Potravlja i muž s lukavom taktikom glede bračnih zadjevica.
Vjera nije prepreka za crkveno vjenčanje?
- Nije, jer je Oksa grkokatolkinja, može se vinčat u našoj crkvi. Reka mi je fratar već da nije problem. Naša je ona. Vidi mi je, lipoticu - Josip će, zaljubljeno je gledajući.
- Slava Bogu - prošapta Oksana za Slobodnu Dalmaciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....