Ukrajinska obitelj novi dom je našla u Varaždinu: ‘Ne želimo otići odavde, našoj djeci treba budućnost‘

Ana Kacel u subotu nam je izgledala tužna, ali bila je samo umorna, rekla je. Iako je do godišnjice početka rata u Ukrajini 24. veljače ostao samo koji dan, Ana o tome ne želi misliti. Uopće o prošlosti, kaže, nema smisla razmišljati. Kad je 9. ožujka sa suprugom Artemom i trojicom sinova u 22.10 sati izašla iz plave Volge pred zgradom u varaždinskoj Trakošćanskoj ulici, za nju je počela budućnost. Jaka je žena sa svoja tri muškarca zakoračila u nepoznato. Zato je za smještaj u Hrvatskoj, da se konačno, nakon nekoliko dana vožnje naspavaju, izabrala varaždinski "Happy day". Ime je odlučilo. Sretan dan, to je bilo jedino što su Ana i Artem tada željeli za svoju djecu. Kad im već nisu mogli jamčiti množinu - sretne dane.

Spašavanje žive glave

Danas su Ana, Artem, Igor, Dima i Platon iz Harkiva vesela obitelj. Prošla je cijela godina, ostali su u Varaždinu. Štoviše, iz njega ne žele niti otići. Svi imaju svoje interese, prijatelje, udomaćili su se. Više ne žele zeleni, izbjeglički karton, osobnu iskaznicu za Ukrajince koji su lani u ožujku stigli u Hrvatsku spašavajući živu glavu od ruske agresije.

- Taj zeleni karton... samo on nam priječi da se osjećamo kao kod kuće, što Hrvatska sada za nas i jest. Dom. Ne možemo s djecom živjeti u prošlosti, njima treba budućnost. Svi smo se složili da će ta budućnost biti u Hrvatskoj. Gledajte, mi se u zemljama Europske unije ionako možemo kretati i s tim zelenim papirom, ali osobna iskaznica... to je pripadnost, a mi želimo pripadati. Jedan sin je u jaslicama, drugi u vrtiću, treći u školi. Nas dvoje radimo. U Hrvatskoj smo, rekoh, kod kuće - kaže Ana za Jutarnji.

Dok mi s njom razgovaramo, jer ona hrvatski govori kao materinji jezik, Artem u kolicima vozi Platona ukrug po šoping-centru. Platon to voli, ljude i šarenilo izloga. Dima je u igraonici - što se njega tiče, mogu ga tu i zaključati. Igor je ostao kod kuće... a možda i nije. Ima prijateljicu, simpatiju iz razreda. Pa kad je bio njegov rođendan, samo su ga njih dvoje proslavili u varaždinskom restoranu Santa Maria.

- Moramo se naviknuti da više nije baš klinac, Dima je rođendan proslavio u igraonici s cijelom vrtićkom grupom, a Platon doma s tortom većom od njega - priča nam Ana.

Ana Kacel

Marko Miscevic/Cropix

Hrvatska im se "dogodila" sasvim slučajno. Tu su mislili samo prespavati i krenuti nekud dalje, ali vlasnici apartmana, Andreja i Zoran Jakopović, ustupili su im stan na besplatno korištenje dok se ne snađu. Trebao im je koji mjesec. Susjed im je pronašao posao u Marlexu, poslodavac im je pronašao stan, kolega s posla dao im je auto na korištenje.

- Malo mi je neugodno jer stalno jedan od dvojice donese neki virus iz vrtića, pa sam često na bolovanju. Nikad mi nitko nije prigovorio - kaže Ana. I ona i Artem akademski su obrazovani. Ana je nostrificirala svoje diplome, ima ih tri - ekonomiju, agrokemiju i vrtićki menadžment - i htjela bi ili dobiti posao u struci kod sadašnjeg poslodavca ili raditi što je radila i u Ukrajini - otvoriti vlastito poduzeće za online targeting.

Zarađivala je 2000 dolara mjesečno. Zbog boljeg radnog mjesta svaki dan sluša tri sata nastave hrvatskog jezika.

Nefleksibilnost države

- Od šest do dva sam na poslu, ujutro odvedem djecu u vrtić, poslijepodne ih pokupim. Kuham, učim hrvatski, odem na pilates svaki drugi dan, za vikend, ako Artem ne radi prekovremeno, odemo na izlet. Bili smo na moru. Ivana, Ksenija i Tomislav su nas pozvali na tjedan dana besplatno, a dotad nas nisu niti vidjeli. Taj mentalitet, gostoprimstvo ljudi, ono je što nas je ‘kupilo‘. Mogli bismo i mi dalje na Zapad, gdje su i plaće veće, ali ne želimo. Važnija nam je kvaliteta života nego zarada - kaže.

Obitelj Kacel rado bi se upisala u hrvatsko državljanstvo, ali da bi za njega aplicirali, trebaju živjeti pet godina tu. Voljeli bi si kupiti dom, ali bez državljanstva ne mogu dobiti kredit, a odakle im gotovina? Nadaju se da će hrvatska država možda pronaći neko rješenje za ljude poput njihove obitelji - sve one koji želi živjeti u zemlji sve siromašnijoj stanovništvom, ali ih hrvatska nefleksibilnost tjera iz države. Kacelovi se iz Hrvatske ne daju. Pitanje je - dokad.