'Ubuduće će se radom bogatiti sve manje ljudi. Super plaćeni poslovi postat će prošlost'

Globalno istraživanje kućanstava pokazuje da je od 1988. do 2008. realni prihod 50 posto najsiromašnijih Amerikanaca porastao samo 23 posto, a još su lošiji pokazatelji za siromašne u Njemačkoj i Japanu. Istodobno, prihod jedan posto najbogatijih Amerikanaca povećan je čak 113 posto, a ne isključuje se mogućnost da je rastao i više. “Nejednakost je porasla gotovo svugdje u svijetu, izuzev u Latinskoj Americi”, kazao je nedavno Branko Milanović, srpski ekonomist koji je dobar dio radnog vijeka proveo u Svjetskoj banci gdje je vodio odjel istraživanja i bavio se upravo problemima nejednakosti i siromaštva.

Na skupštini Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, gdje je i predstavljeno istraživanje o nejednakosti, Milanović je ustvrdio da će siromašni i dalje nastojati postati bogatiji, a ako to nebudu mogli kod kuće, sreću će tražiti u inozemstvu. Kako on vidi problem raslojavanja u budućnosti i koliko migracije mogu biti odgovor za ublažavanje nejednakosti Milanović je bio spreman odgovoriti pisanim putem.

Trenutačno je profesor na sveučilištu City University u New Yorku. O problemu nejednakosti objavio je brojne publikacije, među kojima i 40-ak radova u Svjetskoj banci.

U posljednjoj knjizi “The Haves and the Have-Nots” objašnjava neravnomjerno širenje bogatstva po svijetu, sada i kroz povijest i na taj način govori o glavnoj društvenoj podjeli na one koji imaju i one koji nemaju, koliko su bili bogati stari Rimljani u odnosu na današnje bogataše, koliko je dobila Ana Karenjima kada se zaljubila ili gdje je u dohodovnoj distribuciji Kenije spadao Obamin djed.

Ključni trendovi

Podaci govore da je financijska kriza povećala nejednakosti u razvijenim zemljama, da su bogati postali bogatiji, siromašni siromašniji te da se smanjuje srednja klasa. Možete navesti glavne trendove?

- Porijeklo raslojavanja ide dalje, od početka Thatcher-Reagan „revolucije“. Najočiglednije smanjenje srednje klase je u SAD-u i Velikoj Britaniji, ali ima ga, iako manje, i u zapadnoj Europi. Na primjer, ako srednju klasu, kao što se to konvencionalno radi, definiramo kao sve one čiji je dohodak oko medijana (sredine) distribucije onda je njen broj smanjen s oko 1/3 stanovnistva u SAD 1979. godine na 27 posto danas. Pored toga, smanji se i njihov udjelo u ukupnom nacionalnom dohotku: od 32 posto na samo 21 posto. Ovaj proces nastavio se i u razdoblju krize: prosječni realni dohodak stagnira, tako da se raslojavanje sada više primjećuje nego ranije.

Je li izgledno da se trend raslojavanja kojeg je nametnula kriza korigira, ili okrene u drugom smjeru?

- Ja sam pesimista, naročito što se tiče Amerike. Razlog je sljedeći: raslojavanje je, u najvecoj mjeri, posljedica tri faktora. Prvo, tipa tehnološkog progresa koji valorizira visoko obrazovanu radnu snagu i vlasnike kapitala, drugo, globalizacije koja poslove seli u „jeftinije“ zemlje, i treće, promenjene u fisklalnom sistemu. Samo je ovaj poslednji predmet mogućih političkih odluka. Jedna takva odluka bila bi povećanje poreza i socijalnih davanja. Ali, za tako nešto, nema skoro nikakve političke spremosti u Americi, niti kod demokrata niti, naravno, kod republikanaca. Zato mislim da se proces povećanja nejednakosti moze nastaviti.

Žrtveni jarac

Ako se sve veći broj ljudi osjeća gubitnicima globalizacije, na koji je način uopće moguće nastaviti taj proces?

- Ovo je odlicno pitanje na koje je teško odgovoriti. Mislim da raste politička moć i uticaj bogatih koji imaju interesa da se proces globalizacije nastavi. Taj interes ima i puno siromašnih u zemljama u razvoju, ali oni, naravno, nisi glasači u Americi ili drugim bogatim zemljama. To može da vodi nekoj vrsti vladavine bogatih, plutokratiji, i nastavku globalizacije. Ali, s druge strane, vjerujem da ima i obrnutih pritisaka i opasnosti od političkog populizma u nekim zemljama Europe što se ovih dana prilično jasno vidi kroz anti-imigracione odluke u Švicarskoj, Britaniji, Francuskoj, Italiji, Grčkoj itd. Ja sam vjerovao, na početku krize, da će val pronalaženja „žrtvenog jarca“ krenuti protiv imigranata dosta brzo, i eto pokazalo se da je za to trebalo šest godina nultog ili negativnog ekonomskog rasta.

Piketty je u pravu

Pojedini su ekonomisti vrlo pesimistični. Slažete li se s ocjenom Francuza Thomasa Pikettya da je stjecanje bogatstva dobro plaćenim poslom ideja 20. stoljeça koja blijedi i da ćemo se vrati u 18. i 19. stoljeće kada se bogat moglo postati udajom ili nasljedstvom?

- Piketty razpolaze veoma dobrim i prilično nedvosmislenim podacima koji pokazuju da se povecava broj ljudi koji mogu dobro živjeti bez ikakvog rada. To je, prije svega, društveni i moralni problem. Otvara prilično neugodne usporedbe s ranim kapitalizmom. Ipak, situacija je danas donekle drugacija, jer pored vi sokih dohodaka od kapitala ima i veoma visokih dohodaka od rada. Drugim reiječima, potpuna podudarnost između činjenice da je netko kapitalista i njegovog mjesta u raspodjeli dohodaka, da je bogat, nije toliko jaka kao prije sto godina. Ali, ako se ovi negativni trendovi raslojavanja i nejednakosti nastave, do toga može doći.

Što političari mogu učiniti da bi spriječili taj trend? Je li oporezivanje bogatstva pravi odgovor? U tom slučaju javlja se problem bijega kapitala u zemlje koje imaju manje poreze?

- To je očigledno osnovni problem kod oporezivanja dohotka od kapitala ili samog bogatstva. Takvu akciju ne moze provoditi nijedna zemlja sama, čak ni najmoćnija kao što je Amerika. Znači, kako Piketty piše, to bi bilo moguće samo u saradnji, recimo Europske Unije i Amerike, i cijelog OECD-a. Ali, i tada ostaje „problem“ drugih zemalja, recimo, Singapura, Emirata ili Kine koje sigurno neće u tome sudjelovati.

Pogrešan dojam

Što govore podaci za ovaj dio svijeta, koliko je problem osiromašenja i nejednakosti izražen u Hrvatskoj, kao i široj regiji, te kako ga je moguće ublažiti?

- Problem je izražen u cijeloj istočnoj i centralnoj Europi, iako manje u ovoj potonjoj, jer je bogatija. Ali, iako je objektivno gledano nejednakost relativno umjerena u ovom regiji, čak su Slovenija i Slovačka zemlje sa skoro najmanjim koeficijentima nejednakosti u svijetu, osjetljivost na nejednakost je prilicno izražena, iz, mislim, dva razloga. Prvi je što je prethodni sistem, socijalizam, inzistirao na jednakosti i mislim da je to još uvijek izraženo u psihi mnogih ljudi. Drugi razlog je što je tijkom tranzicije došlo do očiglednih malverzacija i nelegalnog prisvajanja imovine, tako da se skoro svaka nejednakost sada povezuje sa necim nelegalnim, skoro s krađom.