Miroslav Vuković je prije točno pet godina regulirao promet u Nazorovoj ulici u Petrinji jer se otežano vozilo zbog potresa koji je prethodni dan pogodio grad. Ovdje potpisani reporteri vidjeli su ga kako ljudima objašnjava kuda mogu ići, a kuda ne. Onda se dogodilo ono što danas zovemo petrinjskim potresom.
Nakon tih desetak sekundi užasa Miroslav više nije bio policajac, nego prašnjavi Petrinjac koji je golim rukama s ceste očajnički bacao cigle i grede tragajući za svojim sugrađanima. Pokušavao je spasiti curicu kojoj nije bilo spasa. To je bio trenutak koji ga je slomio.
Danas, na petu godišnjicu potresa, isti reporteri Jutarnjeg došli su u Petrinju. Parkirali smo na istom mjestu na kojem smo parkirali i prije pet godina. Na istom je mjestu promet regulirao isti policajac - Miroslav Vuković. Prepoznali smo ga, a i on nas. Nismo razgovarali o potresu, ali smo se baš srdačno rukovali i popričali o svakodnevici.
Fotografija policajca Vukovića kako se prašnjavim rukama drži za glavu nemoćan da spasi život djevojčici koju je potres ubio u Turkulinovoj ulici, a koju je snimio fotoreporter Cropixa Robert Fajt, obišla je svijet, u najmanje 70 zemalja prenijeli su je članovi međunarodnih policijskih udruženja. Poslije toga smo ga upoznali. Za prvu godišnjicu smo pisali o njemu.
Nije Miroslav jedini koji je 29. prosinca 2020. godine pustio suzu u Turkulinovoj, nitko od nas tamo tko je pogledao onaj komad zelene jaknice što se nazirao ispod prašnjave šute nije izdržao.
Evo što smo zabilježili u tim trenucima i što nam je na prvu godišnjicu potresa ispričao policajac Vuković.
U sekundama prije potresa ekipa Jutarnjeg lista bila je u Nazorovoj ulici, 50 metara niže od mjesta gdje će kuća u automobilu zarobiti Josipa Hodaka i njegova sinčića Leona, a Miroslav je bio 50 metara više, regulirao je promet dok su vatrogasci uklanjali jedan od dimnjaka koji je nakrivio onaj manji potres prethodni dan.
- U 9 sati imali smo kolegij s načelnikom policijske postaje i dogovorili se da ja i još trojica kolega zatvorimo Nazorovu kako bismo osigurali uklanjanje dimnjaka vatrogascima. Ja sam prepriječio službeno vozilo preko ulice i dežurao. Vatrogasci su prvotno rekli da je to posao od oko sat vremena, ali se oduljilo, prošlo je podne, a još nisu bili gotovi, tako da sam ja cijelo vrijeme šetao od svojeg vozila do dizalice. U takvoj jednoj ophodnji dogodio se taj udar. Ja to ni danas ne mogu vjerno opisati, pitao sam poslije i kolege jer nisam mogao vjerovati što se događa. Mislio sam da mi se pričinilo od šoka, ali zgrade su tada poskakivale valjda metar od zemlje. Izgubio sam se u prašini i pao preko cigli - priča nam Miroslav.
Misli da je bio kratko u nesvijesti jer "nema filma u tih nekoliko sekundi". U jednom je trenutku vidio muškarca i ženu iz obližnje pečenjarnice Lili. Čovjek je pritrčao i povukao ga iz prašine prema sebi. Cigla koja je pala s krova udarila je muškarca u rame i slomila mu ključnu kost. Njegov manevar, kaže Miroslav, vjerojatno mu je spasio život. Miroslav se pokušao pribrati. Jako dobro se sjeća što mu je prvo palo na pamet.
- Moje kćeri Mia-Antonia i Barbara. Sjetio sam se da su me obišle desetak minuta prije potresa, tek toliko da me pitaju kako sam i je li mi hladno. Znao sam da su tu negdje u gradu, a oko sebe sam vidio samo kaos. Trčao sam po ulici, po parku, dozivao ih. Poslije su mi ljudi govorili da su pokušavali razgovarati sa mnom, ali da uopće nisam komunicirao, nisam ih doživljavao, bio sam u potpunom šoku - kaže Miroslav.
Nije ih mogao naći, niti dozvati, niti nazvati jer telefonske linije nisu radile. Poslije je doznao da su njegove kćeri dobro i da su sve vrijeme bile u parku, blizu njega. U tom bunilu čuo je graju ljudi koji su vikali da je nekoga zatrpalo. Zatrčao se na hrpu ispod koje je bio VW Polo, a u njemu Josip Hodak i njegov sin Leon (5). Desetak ljudi je rukama kopalo i kopalo, izvrtalo gromade, sve dok kroz stražnje prozorsko staklo skršenog vozila nisu izvukli dječačića i njegova oca. Sa zastrašujućim slikama cijelo su se vrijeme miješali jauci nesretnih ljudi i sirene, tako se stvarao taj petrinjski scenarij strave. Onda se iz Turkulinove začuo jauk koji je zasjenio sve petrinjske užase - vapaj majke za mrtvim djetetom.
- Netko je povikao: ‘Ajde brže gore, srušilo se na dijete‘. Ja sam se opet sjetio svojih cura. Zatrčao sam se gore. Došao sam do tog pročelja i krenuo otkopavati ciglu, žbuku. Bili su i drugi sa mnom, HGSS, vatrogasci. Vidio sam da je djevojčica. Shvatio sam da ne diše i... da joj ne možemo pomoći - prisjeća se Miroslav.
Bio je to trenutak kada je vjerojatno umro i dio njega. Tijelo više nije moglo dalje, nego samo sjesti na onu odlomljenu gromadu. Ruke su se sklopile na koljenima, glava je klonula na njih i suze su samo krenule.
- Mislio sam da je moje dijete, vidio sam da nije, a onda sam shvatio da je dijete mrtvo i da joj, što god napravili, ne možemo pomoći. Nakon svega jednostavno me slomilo. Ne znam što reći. Evo, i sada smo tu, i svaki put kada prolazim tim dijelom grada, drukčije se osjećam. Inače sam emotivan čovjek, ali i da nisam, preko ovoga čovjek ne može prijeći samo tako - priča Miroslav.
Tada su već proradile veze, dobio je preko kolege poruku da su mu supruga Dijana i kćeri dobro, pa je ostao pomagati do kasnih večernjih sati vatrogascima, vojsci, HGSS-ovcima i volonterima koji su počeli pristizati iz svih dijelova Hrvatske.
- Supruga i kćeri dočekale su me na cesti. Svi smo se zagrlili i tako smo stajali i samo plakali. Bilo je teško, ali bili smo skupa - prisjeća se Miroslav Vuković.
Stojimo i mi sada već 15 minuta na nogostupu. Bez imalo pretjerivanja, najmanje dvadeset vozača zatrubilo je Miroslavu, a baš svaki pješak koji je onuda prošao rekao je: "Bok, Cicek!" Zbog fotografije je možda postao poznat u Hrvatskoj i svijetu, no u Petrinji ga znaju oduvijek.
Rodom je iz obližnjeg Novog Farkašića, ali je u Petrinji policajac od 20. godine. Sa suprugom je prije 15 godina kupio kuću u Petrinji, potpuno je uredio, ali potres ju je uništio. Do rujna je živio u kamp-prikolici, a onda se odselio u Novi Farkašić.
- Prvo smo nekoliko dana spavali u automobilu, onda smo prezimjeli u kamp-prikolici koju su mi osigurali kolege s Policijske akademije, dočekali smo tako proljeće, pa i jesen. No, nismo više mogli ulaziti u novu zimu. Kod mame sam od tri garaže napravio dvije sobe i kupaonicu i tu ćemo prezimiti, a istodobno obnavljamo kuću koliko možemo - priča Miroslav.
Da se Petrinja obnovi, kaže, trebat će vremena, više nego što je to izgledalo odmah nakon potresa. Ni ljudi više nisu kao prije, zbunjeni su, gledaju u te svoje ruševine i pitaju se hoće li ikada više tu živjeti. On misli da za Petrinju ima nade, ali ona najmanje ovisi o mještanima ranjenoga grada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....