‘U Hrvatskoj je bolje biti gay nego Srbin. Ovdje me ne diskriminiraju, nije mi dopuštena samo jedna stvar‘

„Nisam osjetio da me u Hrvatskoj država diskriminira zbog mojih identiteta, osim što mi nije dopušteno darivanje krvi”, tvrdi u Briefingu aktivist za ljudska prava Ivan Zidarević, Srbin koji je prvi u Hrvatskoj još 2014. sklopio životno partnerstvo i tako dobio hrvatsko državljanstvo. On je predsjednik i osnivač udruge Europska civilna inicijativa Zagreb koja se najviše bavi govorom mržnje u javnom prostoru. Ističe kako za život zarađuje u jednoj tvrtki radeći od 9 do 17 sati, a živi za aktivizam.

Kaže da se u Hrvatskoj dobro integrirao iako se koristi svojim jezikom za koji više ne zna je li srpski ili hrvatski.

CIJELI EPIZODU BRIEFINGA S IVANOM ZIDAREVIĆEM POGLEDAJTE NA KRAJU TEKSTA

„Mnogi ljudi bi trebali otići na sistematski pregled da se utvrdi jesu li zdravi, da bi ih se nakon toga pustilo u javni prostor. Ljudi ne shvaćaju da sloboda govora nije rijeka bez obala i da ne podrazumijeva i govor mržnje. Nažalost, ljudi su u pravnom smislu nepismeni, a na društvenim mrežama isplivaju oni koji su za neku ustanovu ili dnevnu bolnicu. Ja se bojim vanzemaljaca i duhova jer ih nisam vidio pa ne znam što bi mi radili. Ljudi se plaše onoga što ne znaju pa dolazi do transfobije, a država ne radi dovoljno da ih educira. Kada je 2018. usvajana Istanbulska konvencija neki su govorili da ćemo imati roditelje 1 i 2 i neke bradate muškarce, valjda četnike, koji u štiklama ulaze u ženski WC. Ništa od toga se nije dogodilo”, kaže Zidarević koji bi onima koji tvrde da se zalaganjem za prava trans osoba potiče djecu da budu gay i trans, poručio da manje idu u crkvu i da više čitaju stručnu literaturu.

„Ja sam odrastao u obitelji u kojoj su roditelji izraziti heteroseksualci. Moj otac je bivši sportaš, boksač. Majka se bavila džudom. Imam brata i sestru koji su heteroseksualci. Ja ne znam kako oni meni nisu prenijeli tu klicu da ja budem hetero. Nitko neće postati gay ili trans ako se druži s takvim osobama. Onaj na čiju seksualnost to utječe, ima problem sa svojom seksualnošću”, ističe Zidarević, koji pozdravlja reakcije pučkih pravobraniteljica Tene Šimonović Einwalter i Višnje Ljubičić u vezi transfobnih i rasističkih kritika na račun uhićenih Hrvata u Zambiji među kojima je jedan transrodni muškarac, no smatra da je izostala reakcija i pravobraniteljice za djecu jer je u Zambiji i četvero djece s hrvatskim državljanstvom.

„Vjerovali ili ne, još je 1985. patrijarh Pavle, koji tada još nije bio patrijarh Srpske pravoslavne crkve, radio istraživanje o transrodnosti. Osoba koja promijeni spol i ima sve dokumente da je transrodna u Srbiji se može vjenčati u crkvi pa čak i dobiti krštenje. Što se tiče promjene spola, Srbija prati znanstvene trendove i među prvima je u operacijama na genitalijama pa je to onda i dostupno građanima. Status gay osoba u Srbiji je lošiji nego u Hrvatskoj. U Hrvatskoj sam ja sa svojim partnerom pred zakonom u obiteljskoj zajednici dok u Srbiji toga nema. Srbija ima premijerku koje kaže da je lezbijka i jedino ona sa svojom partnericom uživa sve benefite iako ona svome djetetu službeno nije ništa. Ona je tu zbog Europske unije u koju Srbija želi ući. Mnogi ljudi shvaćaju koje im prednosti pruža EU, a kojih kod Rusije, za koju im kuca srce, nema. Meni je Hrvatska bolje mjesto za život od Srbije jer ovdje donekle funkcioniraju institucije dok je u Srbiji predsjednik države ujedno i predsjednik mjesne zajednice i kućnog savjeta. On kontrolira sve”, objašnjava Zidarević.

Otkriva kako ima odličnu suradnju sa saborskim zastupnikom SDSS-a Borisom Miloševićem koji mu je i prijatelj i volio bi da naslijedi Milorada Pupovca na čelu stranke. Tvrdi da se on osjeća sigurno dok god su predstavnici manjina u Vladi.

„Zbog prijetnji sam četiri puta tražio pomoć policije koja je uvijek u roku od par dana pronašla počinitelje. Jedan mi se i ispričavao što me je uvrijedio na temelju moje seksualne orijentacije, ali ne i zbog nacionalne pripadnosti. Tako da mislim da je veći problem biti Srbin u Hrvatskoj nego gay”, zaključuje Zidarević kojeg jako smeta što kao gay muškarac u Hrvatskoj ne može biti dobrovoljni davatelj krvi.

„Jesam gay, ali to ne znači da sam promiskuitetan ili zaražen. Živim u monogamnoj zajednici. A da jesam, sigurno ne bih išao tamo i darivao krv i nekoga ugrozio. Ja bih samo volio da se prema meni odnose kao prema čovjeku jer nisam rođenjem birao da budem gay. Moj partner bi mogao dati krv jer za njega nitko ne zna da je gay dok ja ne mogu samo zato što sam na upitniku koji su mi dali zaokružio da jesam iako se sva krv jednako testira”, naglašava Zidarević dodajući kako su to i pravo da gay osobe usvajaju djecu zadnje utvrde njihove sistemske diskriminacije u Hrvatskoj. No, dodaje kako je već desetak gay parova u Hrvatskoj udomilo djecu.

CIJELA EPIZODA BRIEFINGA S IVANOM ZIDAREVIĆEM: