Kad je Tamara ušla u takozvanu akutnu sobu Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Kukuljevićevoj ulici u Zagrebu i ugledala oko kamere upereno u nju, rešetke na prozorima i djevojku koja se ljuljala naprijed-nazad na krevetu, prestrašila se: "Gotovo je. Sad sam kao mama. Dobit ću dijagnozu koja će me pratiti cijeli život". Izašla je iz sobe, otišla u WC i tamo plakala. Došao je tehničar, rekao joj da prestane plakati jer će ju vezati za krevet i dati joj injekciju za smirenje, a "to joj ne treba".
Niti pola sata ranije dovedena je u Kukuljevićevu u kolima hitne pomoći. Imala je 16 godina i nikad prije nije bila hospitalizirana u psihijatrijskoj bolnici. Ali dobro je znala što je psihijatrijska bolnica i zatvoreni i otvoreni odjeli. Mama joj je...