U bijegu pod zaštitom inozemnog podzemlja

ZAGREB - Pripadnici zemunskog klana Srećko Kalinić i Miloš Simović od ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine uspješno su se skrivali dulje od sedam godina, sve dok se prošloga tjedna nisu međusobno sukobili u Rakitju kod Zagreba.

Promijenjen izgled, lažne isprave te kontakti i logistička pomoć podzemlja, za koje su odrađivali prljave poslove, omogućili su im da godinama ostanu izvan dosega vlasti, unatoč međunarodnim tjeralicama i osuđujućim presudama za atentat. Pritom ni granice, a skrivali su se u Crnoj Gori, BiH, Sloveniji i Hrvatskoj, nisu bile problem. Ništa manje uspješno godinama se od pravosuđa i policije skrivaju i pojedini hrvatski kriminalci. Bijeg preko granice u BiH, posebno za one s dvostrukim državljanstvom koji se u susjednoj državi ne moraju ni skrivati, već je postala učestala pojava.

Markoni u Kolumbiji

No, ima i onih koji su se dulje vrijeme skrivali “među nama” ili su pak boravili u ilegali u drugim državama. Najdulji staž u bijegu ima Marko Nikolić Markoni, tražen zbog organizacije ubojstva Vjeke Sliška, koji je nakon tog događaja 2001. pobjegao u Južnu Ameriku i navodno radi za narko kartele u Kolumbiji.

Ivan Mataković Ico nakon otmice sina Vladimira Zagorca 2004. bježao je u suprotnom smjeru od smjera bijega Kalinića i Simovića. Mateković se “preselio” u Srbiju, gdje je zabilježeno njegovo sudjelovanje u jednom vatrenog okršaju. Nakon što je 2005. uhićen u Zagrebu, Mateković nije puno govorio o bijegu, ali se spekuliralo da je jedno vrijeme bio “pod zaštitom” srpskih mafijaških krugova.

Luksuzno ili skromno

Bijeg Hrvoja Petrača, traženog također zbog otmice Zagorčeva sina, vjerojatno je bio puno skuplji od troška bijega prosječnog kriminalca. Petrač se navodno skrivao kod poslovnih partnera u Izraelu, ali je često mijenjao mjesto boravka, putovao i odlazio na sastanke i određene događaje. Troškovi svih tih “izleta” mogu biti i višestruko veći od uobičajenih kada se radi o jednoj od najtraženijih osoba s Interpolove tjeralice.

Međutim, skrivanje od vlasti i ne mora biti tako skupo.

- Bitno je živjeti povučenije i ne biti rastrošan. Možete naći i stan u susjednom kvartu, ali treba paziti pri kontaktima, posebno s članovima obitelji. Zbog novca i preko bliskih osoba policija najlakše uđe u trag - rekao nam je jedan bivši optuženik, koji je u bijegu dočekao zastaru, a pritom je u gradu u kojemu živi uredno vodio legalan privatni posao.

Nekadašnji optuženik u slučaju tzv. zločinačke organizacije Zoran Pripuz navodno se tri godine skrivao u Zagrebu. Jedan manje poznat optuženik godinama je disciplinirano, mirno i skromno živio na seoskom imanju blizu granice. Pouzdani prijatelji opskrbljivali su ga hranom i drugim potrepštinama, a on je uvijek bio spreman na bijeg u susjednu državu, što na koncu nije morao učiniti.