Tužna priča o dvije zgrade, dva remek-djela. Jednu je ubio strani špekulant, drugu lokalni mesija

Da bi razumjeli jednu epohu, povjesničari se koriste izvorima. Prebiru po zapisnicima sastanaka, diplomatskim komunikeima i depešama, čitaju stenograme sjednica, časopise i novine. Ali, da bi se razumjela jedna era, nekiput vam nisu potrebni pisani izvori. Kojiput je dovoljna jedna jedina zgrada.

Hrvatska je prepuna zgrada koje u sebi, kao u kapsuli, nose poruku o trideset godina povijesti. A prije nekoliko dana bio sam u jednom od upravo takvih zdanja: zgrada koje - kako se veli - govore više od riječi. Zdanje o kojem je riječ nalazi se svega petnaestak minuta pješice od centra Primoštena. Nalazi se uz prirodnu plažu od krupnih oblutaka, na mjestu s kojeg pada perfektan pogled na primoštensku povijesnu jezgru, premošteni otočić. Na tom se mjestu nalazi razvalina hotela koji se u doba svog najblještavijeg sjaja nazivao Marina Lučica.

Hotel Marina Lučica sagrađen je u jeku najveće i najsofisticiranije hrvatske hotelogradnje, godine 1971. Hotel koji je projektirao splitski arhitekt Lovro Perković nalazio se na jednoj od ambijentalno i fizički najljepših lokacija na Jadranu. Kao i svi tadašnji hoteli, bio je osmišljen tako da stoji na elegantnoj distanci od gradića: da ga ne guši neposrednom blizinom, a opet da bude dostupan pješice, tako da gradić podvečer mami goste na šetnju i izvanpansionsko trošenje. Hotel je bio diskretan i nenametljiv, organski položen uz padinu poput ovlaš bačene cementne ponjave. Ta diskrecija išla je pod ruku s tržišnom nišom gostiju koji su u Marini Lučici odsjedali - a 70-ih su godina to mahom bili naturisti. Hotel se savijao uz obronak brda u obliku zrakaste lepeze kaskada, pa je svaka od soba imala terasu i spektakularan pogled.

Marina Lučica je - vele izvori - proradila 1971. Hotel je radio do rata, kratko primio vojsku, pa izbjeglice, a onda početkom dvijetisućitih prodan je nekoj pikzibnerskoj mađarskoj firmi koja ga je po ugovoru trebala obnoviti do 2005. Obnovljen nije nikad, a svi pokušaji lokalne i nacionalne vlasti da taj namjerni nehat sankcioniraju ostali su jalovi ili polovični. U međuvremenu, hotel se pretvorio u pravi Angkor Vat socijalističke moderne. Iz atrija bujaju povijuše, makija je progutala bungalove i depandanse, a s terasa soba dižu se debla sad već krupnih, naraslih borova, smokava i graba. U proteklih deset godina hotel je postao mala meka za hipsterske blogere i romantičare brutalizma. Mladi zapadni dvadesetogodišnjaci ne obilaze više - poput Goethea - ruine rimskih akvadukta i grčkih hramova, nego s istim nostalgičnim veltšmercom danas lunjaju po brutalističkim ruševinama. A Marina Lučica je na njihovoj top-listi romantičnih razvalina ne bez razloga visoko. Čak i danas - devastiran i pojeden prašumom - hotel je spektakularno lijep. Satima možete tumarati njegovim razvalinama i diviti se finom betonskom detalju, iznenađujućoj terasi, neočekivanom prodoru pogleda.

Hotel Marina Lučica stoji kao spomenik propale modernizacije nasred primoštensko-rogozničkog akvatorija, jednog od najagresivnije izgrađenih i najizjedenijih dijelova jadranske “Apartmanije”. Svuda uokolo mali barbari ziđu svoje krem žute, crvene i ljubičaste apartmanske terase. Jedan od njih - ali bitan za našu priču - je i Željko Kerum, splitski poduzetnik. Samo petnaestak kilometara južnije on je nekakvom ružno pastelnom gradnjom nagrdio uvalu Stupin, ružni plićak kod Rogoznice. I nije jedini: deseci su takvih nakaza pobacani diljem rivijere, a nasred svega toga u drači i šašu stoji spomenik superiorne civilizacije.

Tvorac hotela Marina Lučica Lovro Perković (1910. - 1998.) bio je praški đak i možda najistaknutiji dalmatinski arhitekt rane poslijeratne ere. Arhitekti će ga spominjati kao vještog, tehnološki domišljatog inženjera. U Splitu je sagradio niz interesantnih stambenih zgrada i privatnih kuća. No, Perkovićev “trade mark” bili su hoteli. Među tim hotelima, Marina Lučica je najspektakularniji, najljepši, ali i najdublje pokopan u zaborav. No, jedan drugi Perkovićev hotel izmakao je zaboravu, među ostalim i zato što se utisnuo u mentalnu sliku arhitektova grada. Taj hotel je Marjan.

Hotel Marjan je Lovro Perković izgradio 1963. kao dotad najveći i najmoderniji gradski hotel. Perkovićev hotel bio je koncipiran kao dio urbanističke cjeline za koju je arhitekt četiri godine ranije dobio urbanističku nagradu. Cjelina se sastojala od niza elegantnih, izduljenih modernističkih zgrada koje su nastavljale waterfront u visini Dioklecijanovih zidina. Ponad tog bloka nematerijalnih paviljona kao jedina je vertikala stršao toranj budućeg hotela: novi zvonik napretka, novi Sveti Duje. Taj toranj bio je elegantna staklena koprena, sa suptilnom tanahnom peteljkom i čistim zlatnim rezom.

Hotel je otvoren 1963. velikom estradnom feštom, a ostala je upamćena i fotografija na dan otvaranja: skupina Beograđanki kako u gradskoj luci “domorocima” demonstrira skijanje na vodi. Idućih trideset godina Marjan je bio solidni gradski hotel. U njega su dolazili turisti, poslovni ljudi i filmske zvijezde. Imao je popularnu kavanu, bazen, ali i kongresnu dvoranu u kojoj je - zloslutne li najave - osnovan lokalni HDZ. A onda se - slično kao u Primoštenu - pojavio predatorski “spasitelj” pod plaštem privatizacije. Taj se predator zvao Željko Kerum.

Splitski je političar-poduzetnik hotel na zapadnoj obali kupio nedugo uoči svog mesijanskog ulaska u politiku godine 2009. Kerum je upravo bio na (uspješnom) putu da zavede svoje sugrađane, a hotel Marjan je služio kao najveći reklamni banner koji će jedan političar ikada imati. Hotel Marjan bio je Kerumov Trump Tower: veliki falički simbol koji demonstrira da Alfa Mužjak ima najvećeg pišu. U jeku kampanje Kerum je objavio da sklapa ugovor s lancem Hilton i da će u zdanje oronulo lijepog nebodera dovesti njihov lanac. Projekt obnove dao je Jerku Rošinu, čovjeku kojemu mnogi zamjeraju štošta - prijateljstvo sa Sanaderom, servilne intervjue o velikom vođi, savjetodavnu ulogu u politici prostora. Ja mu zamjeram prvo i ponajviše hotel Marjan jer je tu kao arhitekt poput marodera okljaštrio leš svoga starijeg kolege. U Kerumovoj obnovi hotel Marjan je nakvasao i propupao. Betonskim je metastazama izbio na pobočne ulice, izišao iz suptilno promišljene katnosti, a koprena elegantnog tornja pretvorila se tijekom preuređenja u tmasti, crni, stakleni gomolj. Blok hotela Marjan je rastao i rastao, dozidavao se i širio, sve dok svog vlasnika - sad već gradonačelnika - nije odveo u bankrot. Na svom faličnom dolmenu Kerum nije štedio, a ta širokogrudnost se pretvorila u 170 milijuna eura duga, u simbol poduzetnikove grandomanije i iracionalnog glavinjanja. Kerum je ostao dužan svima živima, uključujući bivše radnike koji bi se svako malo javili s očajničkim apelima u Slobodnoj Dalmaciji i tražili - među inim - neisplaćene plaće, davanja i mirovine. Hotel su na koncu uzele banke, pa lešinarski fondovi. Ostao je kao nezavršeni cementni rohbau nasred gradske Rive. Idućih desetljeća taj je komad splitske obale pružao nesvakidašnji prizor. Uokolo je vrvjelo od turista, pred hotelom su se sidrile megajahte koje koštaju sto tisuća eura na tjedan, a nasred toga glamura Saint Tropeza kočio se suri i tmurni rohbau mastodont u koji provaljuju skejteri i grafiteri, a iz kojeg crpke neumorno dvadeset i četiri sata crpe prodore vode. Na samo sedamdeset kilometara razmaka dva hotelska zdanja Lovre Perkovića pretvorila su se u vidljive, cementne metafore hrvatske tranzicije. Jedan od dva hotela ubio je mutni strani špekulant, drugog lokalni mesija. Jedan je aktivno devastiran “obnovom”, drugi “tek” prepušten propasti. Ali, obje zgrade su se nehotice pretvorile u označitelje pobačenog moderniteta, neuspjele tranzicije.

Ovog su se tjedna u medijima pojavili natpisi kako bi barem splitski dio Perkovićeve baštine mogao doživjeti optimistični plot twist. Nakon što je godinama otkupljivala otpatke dugova od vjerovnika, Adris grupa je preuzela monstruozni splitski rohbau i - kako medeno obećavaju - planiraju veliku obnovu. Obećanja zvuče ugodno: obećava se novi projekt studija 3LHD, najavljuje se da će hotel sniziti, smanjiti metastazirane volumene i približiti ga izvornom Perkovićevu projektu. I dok čovjek sluša kako novi vlasnici prosipaju milozvučne bombone, gotovo da povjeruje u razvojnu liniju našeg liberalnog kapitalizma - da prvo na red dođu tranzicijski špekulanti, glodavci prvobitne akumulacije, a onda prosvijećeni kapitalisti druge, apgrejdane faze. Perkovićev splitski hotel možda je te sreće. No, Marina Lučica u Primoštenu daleko je od toga. Najljepše arhitektovo djelo još uvijek trune u šipražju i drači.

Dok jedan arhitektov hotel tone u prašumu povijuša, a s drugog novi vlasnik kani skinuti sloj cementnih tumora, tu su još posljednji, nijemi svjedoci: radnici. Oni splitski i ovih su se dana pobunili i iznijeli u javnost da im je od nagomilanih dugova plaćena tek trećina. O primoštenskima se ne piše. Tog rujanskog dana zatekao sam jednog od njih kako se kupa na oblucima pred hotelom u kojem je radio. Postariji, suhi čovjek pokazao je put razvaline i rekao mi kako je u njoj plaću primao od 1969. pa sve do kraja. Kao u nekoj sofisticiranoj verziji stockholmskog sindroma, sad se kupa pred ruševinom svoga davnog radnog mjesta. “Da vi znate”, kaže, “da vi znate kako je dobro tu bilo”. Znam, pomislio sam. Znam da jest. Znam da je bilo.