PIŠE ANTE TOMIĆ

Triput su me zarobili na granici sa Srbijom, držali su me satima. Mislim da me spasio - Vulin!

Milostivo su nas pustili oko četiri popodne, nakon tri sata mrcvarenja

Prelazeći preko Bajakova nismo ni slutili što nas čeka nekoliko stotina metara dalje

 Emica Elveđi/Cropix
Objavljeno: 04. studeni 2022. 22:20

Prvi put je bilo krajem rujna. Sunčan i topao dan, miholjsko ljeto, perfektno vrijeme da se dođe u Vojvodinu, u obilje mirisnih plodova koji se skupljaju na njivama, vinogradima i voćnjacima, presipaju s pijačnih tezgi, u dvorištima kuhaju u marmelade i ajvare, u hladovitim mračnim podrumima vriju u rizlinge i u bakrenim kazanima destiliraju u vruću dunjevaču. No, meni je to veselje, zaslugom graničnih vlasti Republike Srbije, bilo uskraćeno. Nakratko. Nadao sam se ustvari da će biti nakratko. Čekali smo u sremskoj ravnici, na obali Dunava u Bogojevu, zaustavljeni pored limene kućice granične policije, već iscrpljeni i ravnodušni na rojeve zelenih insekata što su nam plazili po odjeći. Otresao bih napasnika jedino ako bih ga osjetio na koži, ako bi mi krenuo...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. listopad 2024 18:53