PRIČA DAVIDA PUCLINA

‘Tražili smo vozača koji bi mog sina prebacio do Hrvatske. Znate li koliko je novca tražio?

Puclin je s trojicom suigrača, suprugom jednog od njih i dvogodišnjim dječakom krenuo u bijeg iz ratnog pakla Ukrajine

U četvrtak, točno u 19.32 sati, počela je najveća životna avantura Davida Puclina. S trojicom je suigrača, suprugom jednog od njih i dvogodišnjim dječakom odlučio pobjeći iz ratnog pakla Ukrajine. Još poslijepodne napunili su automobil gorivom, na koje su čekali u dugačkom redu, a za svaki su slučaj napunili i rezervni kanistar. Nisu, naime, željeli riskirati ne znajući hoće li usput, do njihova odredišta, biti benzina ili će zemlju zahvatiti nestašica. Već je dovoljan rizik uputiti se do više od tisuću kilometara udaljene granice s Mađarskom. Hoće li prolaz biti slobodan kao u četvrtak ili će se u međuvremenu dogoditi obrat, nisu mogli znati. Rat je.

David Puclin posljednje je dvije godine živio u Lavovu na zapadu Ukrajine, gradu s oko milijun stanovnika, kad se onima koji ondje žive radnim danom pridruže i oni koji u njemu samo rade, a obitavaju u okolnim selima.

- Čudan je ovo osjećaj, nije normalan dan - ustanovio je tog poslijepodneva David.

Petero ljudi u Toyoti Camry ukrajinskih registarskih oznaka, svi s jednom mišlju. Pobjeći. Dvogodišnji dječak, koji je ovo malo svojih godina proveo u Ukrajini, neuobičajeno je miran. Njegovi roditelji, majka i otac - makedonski nogometaš, zabrinutiji su od dvojice suigrača koji putuju s njima. Petnaest se sati neće zaustavljati, ne budu li morali.

- Nas ćemo se trojica smjenjivati za volanom. Nemamo se namjeru zaustavljati, opskrbili smo se gorivom do Mađarske. Vozimo prema uputama Google mapsa, nikada nismo bili u ovom dijelu zemlje. Do našega je cilja najbrže preko Kijeva, ali kako je grad zatvoren, moramo ga zaobići, zato je put tako dugačak. Namjeravali smo putovati vlakom, ali nije bilo karata. Klub nam je potom, za nas desetoricu stranaca, osigurao dva automobila - govorio je David Puclin u četvrtak za Jutarnji.

Dok smo s njim razgovarali telefonom, i njegovi su suigrači nekome na telefon tvrdili da je sve u redu i da zasad nema brige. Telefon im je svima gorio od poziva ljudi koji su se željeli uvjeriti da su dobro.

A još u srijedu navečer rijetko je tko u Ukrajini vjerovao da je ovakav scenarij izgledan. Iako je Rusija gomilala svoju vojsku na svojoj i bjeloruskoj granici s Ukrajinom, a Amerikanci su najavljivali dan kada će ta vojska i krenuti u napad, ipak se nitko ovome nije nadao. Ako su i mislili da će Rusi napasti, njihov su interes u svojim razmišljanjima ograničili samo na Doneck i Donbas, područja gusto naseljeno Rusima.

Puclin je sa suigračima, i u bijegu suputnicima, dijelio trosoban stan u širem središtu grada. Dok su oni još bili ondje, ruske rakete su ga zaobilazile. Oskvrnaviti ga, značilo bi dirnuti u grad s gradskom jezgrom koja se nalazi na popisu kulturne baštine UNESCO-a. Mnogi ga europski povjesničari smatraju muzejom na otvorenom prostoru. Do Drugog svjetskog rata bio je dio poljskog teritorija.

- Do jučer je bilo normalno, danas je sve drugačije. Čudno je, sve je bilo čudno, definitivno je. U srijedu je dan bio uobičajen, dva treninga, odmor, malo večernjeg druženja u stanu i spavanje. U četvrtak smo se probudili u novom svijetu. Da je počeo rat prije su saznali naše obitelji u Hrvatskoj nego mi. Probudila nas je kakofonija poruka, tri različita tona na tri mobitela. Namjerno smo izabrali različite zvukove kako nas ne bi zbunjivali.

Dok smo još polusneni apsorbirali pročitano, na vrata stana pokucao je trener i rekao da je počeo rat, da se sve otkazuje i da možemo ići kući. Malo nas je uhvatila panika, kako ne bi. Kasnije smo imali dva sastanka u klubu i dogovorili se o razlazu - govori David. Ima 29 godina i jedan je od najiskusnijih igrača ekipe. Ugovor je potpisao prije dvije godine, još su mu dvije preostale. Igrao je u Varaždinu i Istri kada je otišao u Ukrajinu. Splićanin Pešić došao je prije godinu dana.

Da mogu ići doma, zvučalo im je u kontekstu dobro, ali nisu imali pojma kako da to i izvedu. Za našeg prvog razgovora, u četvrtak u rano poslijepodne, mislili su krenuti preko Aleksandrije za Rumunjsku. Uskoro su promijenili plan puta.

- Klub nam je našao automobile i dao nam ih na raspolaganje za bijeg iz Ukrajine. Nas petero i zaliha benzina, za stvari nije bilo mjesta. Uzeli smo doslovno samo ono najnužnije. Nije bilo načina za ponijeti, recimo, električni bicikl, koji mi je bilo baš žao ostaviti. Nisam uzeo ni Playstation, samo laptop, donje rublje i četkicu za zube - govori nam, ali ne zvuči kao da mu je baš krivo zbog toga. Vjeruje da će se vratiti u Ukrajinu. Karpati Lavov u proljetni dio prvenstva ulazi kao peti na tablici, cilj je završiti prvenstvo među prva tri i plasirati se u europska natjecanja. Dinamo Kijev i Šahtar su nedostižni, ali za treće su mjesto sve opcije otvorene.

Kad su krenuli u četvrtak, dvije prometne trake ceste u jednom smjeru bile su pune automobila. Svi odlaze iz gradova, kaže. Ipak, zastoja nije bilo. Vukli su se po cesti 40 na sat, ali stajali nisu. U suprotnom je pravcu cesta prazna, tek tu i tamo, s vremena na vrijeme, prođe neki automobil.

Sporo su izlazili iz grada. Prva stanica im je Slavske, grad blizu granice sa Slovačkom. Od tamo idu do mađarske granice i u grad Zahony. Ondje će ih dočekati njegovi roditelji, tako su se bili dogovorili. Baka, djevojka i ljubimica Hila čekat će ih doma.

U petak ujutro, još je bio na dva croissanta koje je pojeo dan prije. Nije mu bilo do jela. Pojeo ih je u uz kavu, u jednom od otvorenih kafića. Nisu svi lokali taj dan otvorili vrata.

Kad su u četvrtak navečer krenuli na put, GPS im je “govorio” da će put trajati 15 sati. Nekoliko sati dulje od uobičajenog zbog velikih gužvi na cesti. U isto su vrijeme u subotu, 24 sata kasnije, još bili na zakrčenoj ukrajinskoj prometnici koja vodi do granice s Mađarskom. Umorni kao nikada u životu, prihvatili su poziv klupskog menadžera da prespavaju kod njega u gradiću sat vremena udaljenom od granične linije. Jedan se sat lako može pretvoriti u tri, četiri, pet..., naučili su. Više se niti ne zamaraju vremenom dolaska, važno im je da stignu. Bilo kud, samo da nisu u ratom zahvaćenoj Ukrajini.

Mama Puclin u dva se dana suočila s pregršt emocija. I odmah naučila da se mora nositi s njima. No, gađenja koje ju je preplavilo u jednom trenutku ne može se osloboditi.

- Znali smo da u Ukrajini ima puno hrvatskih poduzeća, pa sigurno i mnogo naših vozača kamiona. Pali su nam na pamet nakon što su David i suigrači cijeli dan tražili prijevoz za odlazak iz Ukrajine. Njegova je djevojka preko prijevoznika kojeg poznaje odaslala poruku da se traži vozač koji bi u Ukrajini pokupio dečke i prevezao ih do Hrvatske. Javio se jedan, za prijevoz je tražio 5000 eura.

Mama Sanja u subotu je ujutro u Varaždinu sjela u automobil, zakopčala pojas, upalila radio i krenula u Zahonyi. David joj je javio da dođe po njega.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 02:52