To je propagandni pamflet koji rezimira ‘alternativnu stvarnost‘ i napada Soroša

Ambicija Viktora Orbána nije da obrani svoju “iliberalnu demokraciju” u Madžarskoj, nego da “iliberalnu demokraciju” unese kao standard u Evropsku uniju. To je – kada se sve pokuša svesti na zajednički nazivnik – suština njegova političkog ogleda, zapravo pamfleta, koji je objavio Magyar Nemzet i koji smo čitali u službenu prijevodu tih istih novina na engleski. Kada su pisali svoj “Manifest Komunističke partije”, koji je također po svome diskurzivnom obrascu bio pamflet, Karl Marx i Friedrich Engels imali su 30, odnosno 28 godina, dakle bili su u dobu kada se, na margini humanističkoga visokog obrazovanja, znaju sročiti poletne sinteze, koje će tek kasnije, u zrelim i napornim godinama, biti verificirane i ne uvijek potvrđene (npr. u Marxovim radovima iz kritike političke ekonomije).

Viktoru Orbánu je, u momentu pisanja teksta koji su neki već nazvali “orbánističkim manifestom”, bilo punih 57 godina. Marx je imao 49 kad je objavio prvu knjigu “Kapitala” koji ostaje, u dobru ili u zlu, najcitiranije djelo društvenih znanosti objavljeno prije ključne 1950. U tom trenutku Marxu ne pada na pamet baviti se istodobno aktivnom politikom. Mudro, ako se vidi rusvaj koji su izazvali oni takozvani marksisti, koji su htjeli biti i teoretičari i praktičari. I kojima je teorijski rad (sabran na primjer u Stalinovim “Pitanjima lenjinizma”, veoma poučnom štivu za onoga tko bi staljinizam i kritizirao, a ne samo psovao) u biti bio pokušaj teorijskog pokrića za praktične nepodopštine ili čak zločine.

Bonhomme Orbán je, vjerojatno ni ne misleći na to, ujezdio u brazdu tih prethodnika pokazujući, ne podsvjesno nego nesvjesno, koliko je po formi mentis odvjetak “realnog socijalizma” protiv kojega se, kanda, bunio i koji je, spontano i refleksno, energičnije štajgao na liberale nego na fašiste, o ubilačkoj mržnji spram anarhista da ni ne govorimo. I Orbánovo koketiranje s idejom o obnovi Ugarske u njezinim habsburškim granicama više je paradno nego realno. Nije vjerojatnije od “Hrvatske do Zemuna”, “hrvatskog barjaka na Romaniji”, a kamoli onoga hrvatskoga političkog zemljovida koji obuhvaća i sav Sandžak (aferim onome kome to treba).

Služi eventualno u propagandne regrutacijske svrhe – ali Orbánov obzor je daleko širi. On smjera ka orbánizmu kao vodećoj doktrini u Evropi, u suglasju s “putinizmom” i “trumpizmom” u lateralnih susjeda. Aljaksandr Lukašenka, kolhoznik sa šapkom megagalaktičkog promjera, već u Bjelorusiji najavljuje “humano korištenje bojnog streljiva” (u ciničnu prijevodu: neće strijeljati paščad ni telad).

Odrednica “iliberalan” u toj bjeloruskoj najavi dobiva svoj pun semantički naboj. Orbán tu računa i na sve euroskeptične i eurofobne stranke po članicama Unije – a njihov zbroj nije zanemariv, uzmemo li u obzir da je prosječan udio takvih negdje oko jedne trećine birača (u taj se prosjek ubraja i Hrvatska po rezultatu referenduma o ulasku u EU), a na pojedinim pitanjima može i porasti (npr. na zamjeni domaće valute eurom). Dakle, Orbán može apsolutno računati na poljski vladajući Kaczynskijev PiS. Madžarska i Poljska su jedna drugoj čuvale leđa u svim glasanjima gdje je zahtijevan konsenzus. Ipak, ostale dvije članice skupine koju je Orbán osnovao u madžarskome povijesnome Visegrádu, Češka i Slovačka, pazile su se bezrezervne podrške dvojici mahnitih nacionalista.

Poljska vladajuća bigotnost i madžarski kompleks hunskoga predziđa kršćanstva ipak ne idu ruku pod ruku sa češkom religijskom opuštenošću. Keltska kultura piva, pa i slavenizirana, nije baš srodna slavenskim kulturama žeste, ni kad su pomađarene, pa se umjesto gole wódke servira aromatična pálinka (ili palinca u Sedmogradskoj, dok se u ostatku Rumunjske pije tuica). Može se činiti banalnim, čak beznačajnim spor oko pálinke (štono Turci kažu: rakije), ali on je Madžare pogodio u dušu i potjerao vodu na Orbánov mlin. Evropska unija je 2002 zaštitila pálinku kao nacionalni proizvod Madžarske i Rumunjske. Imajući u vidu vjekovnu tradiciju kućnog pečenja te žeste, madžarski Parlament je 2010 ozakonio da prvih 50 litara proizvedenih u domaćinstvu nije podložno trošarini. Logika je bilo da je to neznatna količina za osobnu potrošnju, otprilike kao samo poneki džoint u zapadnoj Evropi.

Evropsko povjerenstvo je zbog toga Madžarsku tužilo Evropskom sudu pravde koji je, u ime trezvenosti, ali budžetske, presudio da se trošarina bere i na neznatne doma proizvedene žeste. Takav financijski napad na nacionalnu kulturu izazvao je ogorčenje, pa je tadašnji madžarski ministar poljoprivrede zagrmio da je ta presuda “još jedna šokantna provokacija bruxelleskih birokrata” (nisu bili dovoljno privrženi turskoj tradiciji da ih nazovu ćatama). Ni u hajdučkoj balkanskoj kulturi, ni u talijanskoj mafijaškoj, teško da bi netko sudsku presudu nazvao provokacijom. I to govori o uvriježenosti smisla za pravnu državu i pravni poredak u današnjoj madžarskoj političkoj eliti. I tako, preko gutljaja pálinke (kojoj svaka čast), eto nas do srži spora između Orbánova koncepta demokracije i onoga koji dominira u karolinškoj Evropi: nije posrijedi liberalizam ili “iliberalizam” (koji se u nas zove autokracijom), nego između načela pravnog poretka (koji je a priori garantistički, od zakonika desetorih pa dvanaestorih ploča, preko Justinijana, do današnje tečevine Evropske unije) i turkofonog načela da jači tabači. Iliberalno. A demokratskim ostaje samo način kako se određuje tko je jači: izborima. Koji također nisu nužno liberalno organizirani.

Orbán, koji ih je izgubio 2002, čim se vratio na vlast promijenio je izborni zakon i uveo engleski princip koji u izbornim jedinicama omogućuje pobjedu onome tko sakupi više glasova nego itko drugi, pa i ako je daleko od 50 posto (Francuzi to korigiraju dvokružnim glasanjem s balotažom između dvoje s najviše glasova u drugom krugu, ako u prvom krugu nitko nije osvojio glas više od 50 posto). A uveo je, baš kao u “realnom socijalizmu”, i političku kontrolu nad sudstvom i nad medijima. Sve u ime demokracije. I to kršćanske. Ni brigeša ga što su se u glavnini zemalja Unije za onu vrstu liberalne tečevine, koja podrazumijeva vladavinu prava uz osobito poštivanje ljudskih prava, opredijelili prvo baš demokršćanski utemeljitelji Unije (Schuman, Degasperi i Adenauer, pa na zastavi i danas dominira Gospina aureola od 12 zlatnih petokraka), podjednako i njihovi socijaldemokrati (čak i komunisti dok su nešto značili, poglavito u Italiji), a ne samo liberali, najmalobrojniji u tom trojstvu, koje i danas dominira Evroparlamentom, iako je njegova hegemonija načeta prodorom suverenista, ne samo orbánoidnih.

Upravo među njima Orbán traži saveznike. Najbliži preuzimanju vlasti bio je Matteo Salvini u Italiji, ali u posljednje doba ni on više ne iznosi u prvi plan suglasnost s Putinom niti Orbánom, ublažio je i eurofobiju, jer u koronavirusnoj krizi Italija bi bez Unije sva ekonomski dospjela na respirator. Covid-19 je i drugdje smanjio eurofobiju i u drugi, ili čak treći plan gurnuo imigrante. Dok je ključno pitanje u Evropi u kolikoj mjeri pridaviti ekonomiju da bi spasili od gušenja stanovnike (odnosno, okrutnije, koliko je stanovnika nužno prepustiti gušenju da se ne uduši privreda), sporedna pitanja, fenomenalno prikladna za rasplamsavanje govora mržnje, gube na privlačnosti. A teorije urote se lakše mogu plesti oko covida nego oko muslimana (uz užasnu iznimku dekapitaciju učitelja koji je zorno ilustrirao što su izazovi slobode izražavanja, pa je pao žrtvom diletantske fetve, a Macron dobio priliku za svoj iliberalizam na krilima emocija – ali to je druga tema).

Što, dakle, Orbán kaže u svome “manifestu”, napisanome zato što je baš covid-19 spriječio masovna okupljanja, kakva je inaugurirao nekadašnji njemački državotvorni pokret “Kraft durch Freude”, na bazi dvaju nacističkih koncepata pripadnosti koji možda ne zvuče baš strano: Heimatgefühl (smisao za domovinu) i Gemeinschaftsgefühl (smisao za zajednicu). Njegovao ih je i “realni socijalizam”, kao socijalistički patriotizam i socijalističko zajedništvo.

“Neće biti Tusnádfürdo [ljetno sveučilište]. Neće biti Kötcse [partijski kongres]. Neće biti Tranzit [konferencija]. Tu je pandemija”, glasi Orbánov proslov. Ona je, žali se premijer, decimirala i ljetne političke škole (još jedna uspomena iz “realnog socijalizma”). Pa zato, nastavlja, umjesto govorâ imate tekst, umjesto referata esej. U njemu Orbán kaže: “Borba za duhovni suverenitet i intelektualnu slobodu koju smo pokrenuli prije nekoliko godina u Tusnádfürdou postupno donosi plodove. Pobuna protiv političke korektnosti, protiv diktata zapetljane liberalne doktrine, načina izražavanja i stila, teče sve širim kanalom. Sve više ljudi pokazuje sve veću hrabrost oslobađajući se okova zagušujuće restriktivnog, pojedinačno odobrenog načina govora, jedinog odobrenog koncepta demokracije i jedine odobrene interpretacije Evrope i Zapada.

Pokušaj bijega sam po sebi nije jednostavan, a rizik od kažnjavanja velik je: protjerivanje iz akademskog života, gubitak posla, stigmatizacija, batinaški špalir na sveučilištima. Takvi primjeri gotovo da su svakodnevni. No, čak i ako uspijemo pobjeći sustavnim ophodnjama skupo plaćenih spetljanih liberalnih zaštitara, još se moramo boriti protiv duboko ukorijenjenih refleksa dobronamjernoga javnog mnijenja. Sofisticirani argumenti nikamo ne vode: ako hvale nacionalizam, Nijemci će trpjeti grčeve u želucu - reakcija slična onoj koju u njima proizvode spisi profesora Hazonyja iz Jeruzalema. I koliko god svileno govorili o iliberalnoj demokraciji, taj je izraz užasno oštar za njemačke i anglosaksonske uši. Tako je to i dan danas.”

Naravno, bonhomme Orbán ne navodi ni primjere ni argumente za svoje teze, na primjer o batinaškim špalirima po sveučilištima. To se ne propituje, zna se (što je vazda bila formula za fake news i teorije urote, od one o diktaturi bilo Židova, bilo ljudi guštera, do tvrdnje da nam cjepivom ugrađuju čipove za kontrolu nad svim pojedincima). Odatle zamjena teze: Orbán i njegovi vode “pobunu protiv liberalnoga intelektualnog tlačenja”: “Vidimo da je car gol, iako to odbijaju priznati u bruxelleskome mjehuru. Srušena je doktrina da ‘demokracija može biti samo liberalna’ – to zlatno tele, taj monumentalan fetiš.” To nipošto nije jedini snažan termin kojim se zakriva pomanjkanje argumenata. Koaliciju demokršćana i socijaldemokrata u njemačkom Bundestagu Orbán naprosto naziva “perverznom”, ne trudeći se objasniti po čemu bi ona bila “izopačena”, a još mu je perverznija koalicija konzervativaca i Zelenih u Beču. U potki toga je stav da je politički protivnik kužna pojava i da se i samim dodirom s njime ljiljanski čist kršćanin okuži, okalja. To nije perverzno (izopačeno). To je monstruozno (čudovišno), jer takvo insistiranje na neprevladivoj podjeli kadli tadli vodi u rat, pa je Evropska unija, kao jedina razborita alternativa još jednome evropskom ratu, sazdana na načelima miroljubivog razgovora, dogovora i kompromisa. Upravo na onome što se Orbánu gadi kao perverzija.

Taj političar, koji se bodljikavom žicom ogradio od neviđene najezde muslimana (iako imigrantima ne pada na um ostati u Madžarskoj, oni bi njome najradije prohujali da se domognu Njemačke li, Švedske li), baš među muslimanskim ekstremistima nalazi prirodne saveznike kojima prepušta argumentaciju svojih teza: “Bez posizanja za detaljnim filozofskim argumentacijama koje sežu do Kanta, ovdje možemo reći da liberali vjeruju da svaka zemlja - uključujući i one kojima se trenutno ne vlada na način liberalne demokracije - mora biti prisiljena prihvatiti taj oblik upravljanja. Suprotno tome, kršćanski demokrati odbacuju taj oblik vanjske politike, jer se prema njihovu mnijenju društva drže zajedno i održavaju mir na razne načine; i, kao što je nedavno dokazalo Arapsko proljeće, liberalna demokracija može donijeti kaos i kolaps te donijeti više štete nego koristi. To je jedan od razloga zašto navijamo za još jednu pobjedu Donalda Trumpa, jer nam je vrlo poznata vanjska politika američkih demokratskih administracija, izgrađena onako kako je utemeljena na moralnom imperijalizmu. Kušali smo ga - iako pod prisilom. Nije nam se svidjelo i ne želimo još jednu pomoć.”

I dalje: “Naše se politike također razilaze oko pitanja koje se u Bruxellesu elegantno naziva supsidijarnošću. Prema liberalima, najbolje je ustupiti ovlasti naših nacionalnih vlada međunarodnim organizacijama - i to u što većem broju tih ovlasti. U tome vide univerzalne ideale, evropske vrijednosti i univerzalna ljudska prava koja se dodatno potiču i priznaju. To je razlog zašto, kad god se bilo kojoj međunarodnoj organizaciji daju nove ovlasti, i naravno resursi i retributivne sposobnosti, oni uljudno plješću, oči im zasjaju i srce brže zakuca.” Orbán tu bezočno krivotvori značenje i metodu supsidijarnosti, koja znači donošenje i provođenje odluka na najnižoj mogućoj funkcionalnoj razini institucionalne hijerarhije.

Ovlasti se dodjeljuju tijelima nižih razina vlasti, a tek ako ih ona ne mogu prikladno provoditi u djelo, te se ovlasti prenose na neposredno višu razinu. Uostalom, za razliku od Orbánovih insinuacija, baš načelo supsidijarnosti potječe iz katoličkoga socijalnog nauka, a liberalizam ga je samo preuzeo, kao razborito i demokratsko. Evropska unija, golema i povijesno parcelizirana, ni ne bi mogla funkcionirati nego supsidijarno, jer je svaka centralizacija ugroza njezina opstanka kao okvira za nacionalne i regionalne partikularizme, te za snažne individualističke porive koji karakteriziraju Evropljanina, osobito mediteranskoga.

A evo još jednog navoda, koji jasno ilustrira što Orbána najvećma boli: Popperovo “Otvoreno društvo” i napori Györgya Sorosa da se to realizira: “Entuzijazam za to među kršćanskim demokratima je, međutim, ograničen: oni mogu vidjeti da su takve organizacije neizbježno sklone despotizmu koji obično nazivaju ‘vladavinom zakona’, ali koji je naprosto ‘vladavina ucjene’; ranjivi su na infiltraciju mreža u Sorosevu stilu, a ako budu prisiljeni birati između građana pojedinih nacionalnih zajednica i teškog oružja globalnog kapitala, na kraju će se uvijek odlučiti za potonje. Građani evropskih nacija ubrzo su shvatili da današnje evropske institucije ne služe njima, nego interesima Georgea Sorosa i njemu sličnih. Nisu spremni progutati bruxellesku izmišljotinu da je razlog tumaranja bruxelleskim kuloarima financijskog špekulanta, koji se bogati na propasti drugih ljudi, to što on nesebično nudi pomoć Evropi.”

I tako dalje. “Orbánistički manifest” u dovoljnoj je mjeri prožet neistinama, kriovotvorinama i, nadasve, apelima na strah, da je o njemu nemoguće misliti kao o ogledu. Da, to je propagandni pamflet koji, za razliku od nekih ranijih manifesta, ne rezimira neku zbilju, nego “alternativnu stvarnost” – i tu je zaista tijesno blizak metodama Donalda Trumpa, koga podržava. Ključno je pitanje: može li to biti kršćanski? Neki kažu da ne može. U Katoličkoj crkvi Trumpove teze, na primjer o imigraciji, odbacuje Papa, ali tu ga ne štiti dogma o nezabludivosti. Ima kršćana, pa i biskupa koji misle drukčije. Nije prvi put u povijesti. Pio XI je enciklikom Mit brennender Sorge besprizivno osudio nacizam, a ipak je neki nadbiskup, koga je on imenovao, pozdravio kvislinški režim prispio na nacističkim tenkovima i bajunetama psalmističkim citatom: “A Domino factum est istud et mirabile in oculis nostris” (To je učinio Gospod i divno je u našim očima).

Ako Papa nema besprizivan ključ političke interpretacije kršćanstva, teško da ga moramo priznati Viktoru Orbánu. Torquemada nije ponio križ nego je u Kristovo ime slao na lomaču: nije Orbán ni prvi ni jedini.