Pa valjda sam zaslužio aplauz, hvala vam što ste saslušali ovaj mali govor koji je, hm, ispao dug - tako je novi ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman na iznenađenje novinara okončao svoju prvu konferenciju za medije, koju je sazvao peti dan svog mandata. Apelirao je na suradnju – jer, po njemu, mediji i Ministarstvo trebaju biti partneri, rade za istu stvar.
Više je to bio pedesetominutni monolog nego klasična konferencija na kojoj novinari novog ministra rešetaju pitanjima. Požalio se kako je zamijetio da novinari objave nešto sasvim drugo od onog što je on rekao, “a to nije u redu jer ono što je rekao - rekao je, a ono što nije - nije”. Ministar nije krio zadovoljstvo što mu je premijer ukazao povjerenje za dolazak na dužnost koju je opisao kao časnu, visoko odgovornu. “Da, gospodo, spremni smo”, rekao je ministar o hrvatskom predsjedanju Vijećem Europske unije i najavio da će troškovi biti oko 73 milijuna eura, manji od Bugarske i Austrije.
Nije prošlo ni mjesec dana otkad je Sabor uz bojkot oporbe potvrdio novu, rekonstruiranu Vladu, a već je jasno da će Gordan Grlić Radman, koji je stigao s veleposlaničkog mjesta iz Njemačke, biti potpuna suprotnost svojoj suzdržanoj prethodnici Mariji Pejčinović Burić. Ne samo najstariji nego i najživopisniji ministar s doktoratom iz međunarodnih odnosa u novoj Vladi za diplomata ima neobičnu osobinu - žonglira riječima, ima osebujne jezične konstrukcije, nije mu mrsko pozivati se na osjećaje, poslovice, anegdote. Karijerni diplomat s atipičnom neuvijenošću. Na dan izbora bio je jedini od novopečenih ministara koji nije šmugnuo pred novinarima, nego je stao i odgovorio na nekoliko pitanja, dajući do znanja da neće bježati od odgovornosti.
200 najbogatijih obitelji
U tih nekoliko tjedana gotovo da nijedna njegova izjava nije bila politički suha. Posjet predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen ocijenio je sjajnim: “Ona je kultiviranim emocijama pokazala oduševljenje”, “nisam mogao vjerovati kojim epitetima je nahvalila Hrvatsku, svaki političar može doći s nekom kulisom...” Kad ga je novinar N1 Hrvoje Krešić pitao da komentira to što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dala intervju za ekstremno desni Hrvatski tjednik, ustvrdio je da ako je netko kvalificiran, onda je to predsjednica, koja “državnički, strateški, mudro i pametno određuje kome će dati intervju”. Nahvalio ju je kao osobu briljantne biografije, “najpopularniju ženu na svijetu”. Rekao je da se mediji u Njemačkoj “ne bave time gdje je tko dao intervju”. Pohvalio je i svog šefa Andreja Plenkovića kao “najutjecajnijeg i najpopularnijeg unutar Europske pučke stranke i premijera u Europi”. Odao je priznanje i potpredsjedniku Vlade Davoru Božinoviću zbog njegovih “odličnih intervjua”. Govoreći o izjednačavanju gospodarske razvijenosti svih zemalja, pitao je zašto netko iz Njemačke ne bi došao raditi u Hrvatsku. No, građane je kritizirao: “Hrvati su uvijek bili komotni. Čim nešto ne valja, oni kažu pakuj, ženo, kofere, odosmo u Njemačku”, rekao je pa dodao: “Vidite taj paradoks apsurda.”
“Očito još nisam naučio što znači vrebanje hrvatskih novinara, da se svaka moja riječ važe i da će me se svatko moći dokačiti. Trebao bih naučiti govoriti jezikom koji bi bio dopadljiv svima, a uvijek postoje različite percepcije”, komentira nam Gordan Grlić Radman, a na opasku da nije oprezan reći će: “Hvala vam na tome” i pojasniti: “Vjerujem da čovjek mora pokazati svoju prirodu. Biti diplomat znači biti uvijek pozitivan, dati najbolje od sebe, ja težim harmoničnosti, ali diplomacija i vođenje ministarstva su dvije različite stvari.” Sebe će opisati kao osobu koja je u emocionalnim i racionalnom balansu: “Netko isijava akademsku hladnoću, netko je energičan. Kao predavač nisam nikad imao negativnih reakcija, i od racionalnih Nijemaca sam uvijek dobivao pozitivne reakcije. I sadržajno, i vizualno, i gestama trudim se biti svoj, nisam tip koji drži figu u džepu. Svaki stil ima svoju cijenu, ako ste skloni nekonvencionalnom, poput mene, onda vam se gleda svaki mig, kako držite ruke. Nisam i ne želim biti robot.” Intervju na N1 koji je izazvao prosvjede Slovenaca doživio je kao relaksirani razgovor...
Kad je premijer Plenković popravljao Vladu novim snagama, u igri za ministra vanjskih poslova - u jedinom ministarstvu koje je ostalo upražnjeno zbog odlaska Marije Pejčinović Burić na mjesto glavne tajnice Vijeća Europe, a ne pod pritiskom afera - bilo je nekoliko imena: Davor Božinović, zastupnica Sanja Putica, državna tajnica Andreja Metelko-Zgombić, šef Vladina ureda Zvonimir Frka.
No, izbor je završio na 61-godišnjem Gordanu Grliću Radmanu kojeg je premijer predstavio kao osobu koja već četvrt stoljeća radi u MVP i brzo će pohvatati konce. Novinari su zabilježili da je Grlić Radman na pitanja o najvažnijim vanjskopolitičkim ciljevima Hrvatske, kao i odnosima sa susjedima, odgovarao uopćeno. Već je na odborima pokazao sklonost poslovicama: “Imadoh, ne znadoh, kad izgubih - saznadoh”, a otkrio je i svoje životne maksime: “Tko tiho postupa, daleko stiže” i “Nikad ne gunđaj, već napravi”.
I, doista, Gordan Grlić Radman tiho je postupao godinama: premda je HDZ-ov prvoborac gotovo tri desetljeća ostao je u sjeni. Rodio se u Tomislavgradu, odrastao u obližnjem Prisoju, tamo je završio i prva dva razreda osnovne škole, otac mu je bio veterinar i u svom kraju ušao u legendu, kaže ministar, jer je spasio vola od medvjeda... Obitelj se sedamdesetih godina seli u Hrvatsku, i poput stotina drugih doseljenika iz Bosne i Hercegovine postaju, sjeća se Grlić Radman, “‘dotepenci’ u Sesvetama, koje su Prigorci prigrlili”. Raste u atmosferi poduzetničke tradicionalne obitelji, otac Ante je socijalistički direktor koji je u privatizaciji postao većinski vlasnik Agroproteinke, tvrtke kojoj je bio na čelu i koja će ga u novinskim pregledima dovesti na popis 200 najbogatijih obitelji u Hrvatskoj. Agroproteinka, osnovana 50-ih godina prošlog stoljeća, izrasla je u sastavu PIK-a Sljeme koji je razvijao kafileriju, odjel za prikupljanje životinjskog otpada i proizvodnju stočne hrane. Tvrtka je u privatizaciji procijenjena na 3,5 milijuna njemačkih maraka. U prvom valu Ante Grlić Radman postao je najveći pojedinačni dioničar sa 13,6 posto, a nekoliko godina poslije postaje 61-postotni vlasnik. Tih godina tvrtka je dospjela na novinske stupce zbog prosvjeda Sesvećana koji su upozoravali na zagađenje, a spominjala se i u eri “kravljeg ludila” kao vodeći hrvatski proizvođač koštanog brašna. Uz pomoć novca iz pretpristupnih fondova EU uspjela je ostati vodeća tvrtka za prikupljanje i preradu životinjskog otpada i sanaciju uginulih životinja. Posljednjih desetak godina napravili su zaokret prema proizvodnji obnovljive energije i trgovini energentima.
Studirao agronomiju zbog oca
Sudski registar svjedoči kako je Gordan Grlić Radman 2011. i 2012. godine, unatoč tome što je bio profesionalni diplomat, bio i član i potpredsjednik NO obiteljske tvrtke. “To je jedna epizoda koja sa mnom nije imala puno veze: otac me bez moga znanja bio upisao, ali sam mu rekao da me makne, nisam se nikad bavio biznisom, tih godina sam bio u Budimpešti, i to je članstvo savjetodavno, a ne operativno”, tumači danas ministar.
Radoslav Dumančić, dopredsjednik udruge Zelene i plave Sesvete, kao tadašnji predsjednik sesvetskog HDZ-a, upoznao je obitelj devedesetih godina. Navodi ih kao primjer poduzetničke obitelji koja je uspjela transformirati tvrtku iz velikog zagađivača u modernog promotora zaštite okoliša na svjetskoj razini. “Otac Ante, koji je preminuo ove godine, bio je motor obitelji i tvrtke - vjerovao je da će svijet propasti ako on ne bude rano ujutro u uredu, i tako je živio gotovo do svog posljednjeg dana, do 85 godine. Sin Ivica završio je arhitekturu, ali je preuzeo posao od oca. Nisu bili neosjetljivi prema lokalnom stanovništvu, našli su način da dobiju i zadrže naklonost - sponzoriraju šahovski i rukometni klub, crkvu, vatrogasno društvo, organiziraju akcije čišćenja...” govori Dumančić.
Otac je bio dominantna figura u životu Gordana Grlića Radmana. Zbog njega se, otkrit će nam, upisao agronomiju - ekonomski smjer, iako je želio studirati pravo. “Otac mi je rekao da ću s pravom biti nečiji sluga, a s agronomijom svoj gospodar. Nije mi se svidjelo, ali otac je polagao nade da ću ja kao najstariji od troje djece biti njegov nasljednik. Mučio sam se s anorganskom kemijom, ali sam izgurao.”
Pjevao u muškom zboru
Nakon studija odlazi u Švicarsku i tamo na očevu preporuku radi tri mjeseca kao pripravnik u Cellulose Attisholz AG Solothurn, tvrtki koja se bavila pročišćavanjem otpadnih voda. A potom je, kaže, sam našao posao i završio dvogodišnju menadžersku školu u Bernu. “Da nije bilo vojne obveze i straha da će postati dezerter”, priča nam, ne bi se ni vraćao. U međuvremenu se oženio, a supruga i on su se uklopili u švicarski način života: “Pjevao sam u muškom pjevačkom zboru kao jedini stranac, uključili su me čak i u upravu, zadužili su me za notni materijal.”
S pokojnim profesorom dr. Žarkom Dolinarom, znanstvenikom, stolnotenisačem i svjetskim putnikom, koji je nakon izbacivanja s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu ostvario značajnu karijeru u Baselu, i Markom Turinom osnovao je Alma Matris Alumni Croaticae, udruženje hrvatskih sveučilištaraca izvan domovine, čiji je počasni predsjednik bio i nobelovac Vladimir Prelog. Dolinara ministar Grlić Radman smatra svojim velikim životnim uzorom, posvetio mu je i knjigu: “Zatajil te ne bum nikad”, od njega je dobio najvažniji životni savjet: “Najskuplji je uludo utrošeni dan, s glupim ljudima.”
Postaje i predsjednik Hrvatske kulturne zajednice - a upravo će ona biti ključna za njegov politički angažman kad u osvit demokratskih promjena 1988. zovu povjesničara Franju Tuđmana da održi predavanje. Tuđman je, kako je ispričao, i njega i suprugu nagovarao da se vrate. Nakon sedam godina života u Švicarskoj vratili su se na dan Krvavog Uskrsa, kad su pale prve žrtve.
Prvo radno mjesto u Hrvatskoj, poslovnog tajnika na Medicinskom fakultetu, dao mu je Mate Granić, koji slovi za njegova političkog mentora, a neki mediji tvrde kako su u rodbinskim vezama. Obojica ne taje da su u prijateljskim odnosima, ali demantiraju rodbinske. Obitelji se dugo poznaju, jer su nekoć supruga Grlić Radmana i obitelj Mate Granića s obitelji još dvojice liječnika živjeli u istoj zgradi. Inače, obitelj njegove supruge, Čuvalo, ima duge i čvrste veze s HDZ-om, dio obitelji iseljene u Ameriku poznat je kao osnivači tamošnjih ogranaka HDZ-a.
Granić je 1. kolovoza 1991. postao potpredsjednik Vlade, a Grlić Radman ostao je na Medicinskom fakultetu i uključio se u rad Stožera saniteta i Ureda za izbjeglice i surađivao s Andrijom Hebrangom, Zdenkom Škrabalom, Damirom Matkovićem... Kad je Tuđman imenovao Škrabala za veleposlanika, s njim je u MVP ušao i Grlić Radman, koji je osnivao veleposlanstvo u Bernu, konzulat u Zürichu i stalnu misiju u Ženevi.
Andrija Hebrang, bivši ministar zdravstva, danas će reći kako cijeni što je Grlić Radman imao hrabrosti vratiti se u Hrvatsku, i to kad su drugi bježali. “On je pomogao da se širi istina o ratu u Hrvatskoj koja je bila u totalnoj medijskoj blokadi. Njega su Švicarci poznavali i prihvaćali. Osnovali smo Odjel za evidentiranje zločina nad civilima, pribavili smo dokumentaciju o stradanjima 12 policajaca u Borovu Selu, obdukcijske nalaze iz kojih se vidjelo da mnogi od njih nisu imali rane opasne po život, ali su preminuli jer im je uskraćena medicinska pomoć.”
Hebrang se prisjeća kako su varkom ušli na Glavnu skupštinu Svjetske zdravstvene organizacije. Taj susret Grlić Radman zahvaljuje i Chantal Rađi, supruzi Tihomila Rađe, koja je bila u srodstvu s direktorom Međunarodnog crvenog križa. Hebrang pamti presicu na švicarskom jezeru na kojoj su prikazali stradanja u Hrvatskoj pred stranim novinarima.
“Nakon svih tih dokaza prvi koji je digao ruku bio je jedan britanski novinar koji je ispalio pitanje: ‘Je li istina da ste svi vi ustaše u hrvatskoj Vladi?’ Zemljo, otvori se! Da se priberem, zamolio sam ga da ponovi pitanje. A onda sam mu rekao: ‘Morate znati da su svi ministri, osim mene, bili u partiji, i da sam ja jedini koji može biti ustaša, a ne mogu ni ja jer su mi ustaše pobile pola obitelji.”
Jedan od ministrovih bliskih prijatelja ga hvali kao osobu koja je “sve te godine provela bez ijedne greške”. “On je diplomat starog kova koji poštuje hijerarhiju neovisno o tome tko je na vlasti - zato je i imao stabilnu karijeru i bio i u dobrim odnosima sa Zoranom Milanovićem i njegovom Vladom. Jedino s kime nije imao dobre kontakte bio je Ivo Sanader, ali on sam se nije puno žalio. Lojalan je, čist, zna dobro komunicirati. Ne mijenja strane ni prijatelje. On je HDZ-ovac primarno europskog profila, a njegova supruga je tvrđa HDZ-ovka od njega. Ima veliku šansu da bude dobar ministar. U ovim okolnostima on je sigurna karta, podržavaju ga i premijer i predsjednica, znaju se već 25 godina”, kaže.
Struja svijesti
U opozicijskim redovima ne vlada takvo oduševljenje njegovim izborom. SDP-ov Domagoj Hajduković kritičan je prema ministrovim “prvim izjavama koje ne ohrabruju”. Branko Caratan, vanjski član saborskog Odbora za vanjsku politiku, ustraje na tome da treba pričekati da vidimo smjer, što su mu prioriteti i teme kad je u pitanju predsjedanje Vijećem EU.
Na kolegu iz opozicije prije petnaestak godina Gordan Grlić Radman ostavio je “dojam jako finog čovjeka”, ali ta ga osobina sada, drži taj sugovornik, može skupo koštati: “On tako neumjereno hvali i premijera i predsjednicu, a to iz pozicije ministra zvuči kao ulagivanje. Kao da još ne shvaća da je preuzeo Ministarstvo, diplomati rade po naputku iz Zagreba, a ministar mora imati cilj i viziju - nismo njegovu još vidjeli. Njegovi nastupi me, najblaže rečeno, čude, zvuči kao struja svijesti, kao da živi negdje drugdje...” kritičan je taj političar. Drugi će se pak prisjetiti kako je u Mađarskoj u povodu 25. obljetnice otvaranja veleposlanstva Grlić Radman držao govor samo na mađarskom jeziku, a na pozivnicama je bio otisnut logotip OTP banke kao sponzora - i smatra da je to podilaženje kakvo iskusan diplomat sebi ne bi dopustio: “U pravilu, govor se drži na hrvatskom, ako već želite strani jezik, onda birate neki neutralan.”
U političkim kuloarima tvrde kako Grlić Radman nije bio prvi izbor Andreja Plenkovića. “Nekoliko ih je odbilo, smatrali su da je vremena malo, a posla mnogo. Usto, premijer taj resor čvrsto drži u svojim rukama. Ministar je sve ljude naslijedio, sve loše ići će na njegova leđa. Bio je spreman uskočiti u vruću vodu iako pripreme ne teku sjajno. Politički pedigre ima, ali u stranci nema značajan utjecaj i bit će mu jako teško”, procjenjuje sugovornik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....